Ovo nije polemika oko ukusa. Ovo je duboko pitanje samopouzdanja. Da li Bošnjaci imaju pravo na svoju duhovnu geografiju? Na svoje pamćenje? Na svoju vezu s Bogom? Ajvatovica nije novotarija. Novotarija jeste ono što mijenja temelj vjere, što unosi novu obavezu, novi uslov, novu doktrinu. Ajvatovica to ne radi. Ne dira ni šehadet, ni namaz, ni zekjat, ni hadž, ni post. Ona ne staje između čovjeka i Boga, već stoji kao most među njima – oblikovan trajanjem, vremenom, suzama i dovom.

Imamo mi, Bošnjaci, tradiciju. I to kakvu.

Ona je vijekovima utkivana u hod karavana na razmeđima Istoka i Zapada, iznikla iz pamćenja i narodnih predaja koje su prenosile s generacije na generaciju, proizašla je iz nenametljivosti vjere s kojom se nije mahalo kao zastavom, već iz navike da se dovom odgovora na tjeskobu.

Od 15. vijeka i dolaska Ajvaz-dede u Prusac, nosimo nešto što je živo pamćenje jednog duhovnog susreta, onog sa islamom koji nije došao silom, već riječju i skrušenošću.

Taj susret je zapečaćen ne samo barjaktarima i konjanicima, nego i unutarnjom potresenošću jednog naroda koji je znao spojiti znanje sa duhovnim uvidom srca. Otuda nije slučajno da se ime sultana Fatiha u bošnjačkoj predaji pojavljuje kao nešto puno više od političkog faktora, kao ispunjenje najave Poslanika islama, kao početak jedne druge epohe u kojoj će Bosna postati zemlja sa džamijama, ali i sa ezoteričnim stazama koja vode do dovišta.

I ta tradicija, na koju se danas s podsmijehom ponekad gleda kao na “folklor”, koju simplificiraju oni koji nikada nisu ni spustili ruku na kameni prag dovišta, ona je, kako je govorio prof. dr. Fikret Karčić, „odgovor naroda bez moći na historiju bez milosti“. Ona je duhovna osovina identiteta, ona linija koja ne puca ni kada se ide u muhadžirluk, ni kada se iz svih sila napada država, ni kada se pale ognjišta. Ona je ta koja daje opstojnost Bošnjacima, koja daje snagu ponad svih snaga – DOVU.

Ajvatovica je zato više od godišnje svečanosti. Ona je duhovna vertikala bošnjačkog muslimanskog bića. Ona je čin samopotvrde. To je susret živih sa sjenama predaka. U tom smislu, Ajvaz-dedo nije samo čovjek iz predaje. On je paradigma. On je onaj koji stoji sam pred zatvorenom stijenom i čeka. Četrdeset dana. U tišini, u dovama. I onda stijena puca, drobi se, raspukne od sabura, od ustrajnosti. Neki kažu da je to je bajka za „novotare“. Mi kažemo da je to najdublji metafizički čin bošnjačke pobožnosti.

I ovih dana se na desetine hiljada Bošnjaka iz Bosne i iz svih krajeva dijaspore slilo da se sjete te životodajne vode koja je potekla. Ne vode koja teče kroz planinu, nego one koja teče kroz njih same. Jer ta voda nije samo metafora, ona je znak živih srca. Da nismo presušili. Da nismo postali narod bez pamćenja.

Ajvatovica je stijena pamćenja i obnavlja se svakom novom generacijom koja se pod njom pita: odakle dolazim, kome pripadam i gdje vodi ova voda? Bez obzira na to, sve češće se čuju glasovi koji Ajvatovicu nazivaju “najvećom novotarijom”.

Ti glasovi ne dolaze iz brige za vjeru. Ne dolaze ni iz ljubavi prema Kur’anu Časnom, ni iz čežnje za slijeđenjem sunneta. Oni dolaze iz ideološke potrebe da se islam, i to baš islam kakav živi u Bosni, strpa u kalupe što ne prepoznaju suze pod barjakom bosanskog islama, ni dova uz stijenu. Ti glasovi ne poznaju narod, ne poznaju historiju – oni poznaju samo recept isključivosti.

I zato kažemo: „Dosta!“

Ovo nije polemika oko ukusa. Ovo je duboko pitanje samopouzdanja. Da li Bošnjaci imaju pravo na svoju duhovnu geografiju? Na svoje pamćenje? Na svoju vezu s Bogom?

Ajvatovica nije novotarija. Novotarija jeste ono što mijenja temelj vjere, što unosi novu obavezu, novi uslov, novu doktrinu. Ajvatovica to ne radi. Ne dira ni šehadet, ni namaz, ni zekjat, ni hadž, ni post. Ona ne staje između čovjeka i Boga, već stoji kao most među njima – oblikovan trajanjem, vremenom, suzama i dovom.

Ajvatovica, kao i mevludi, tevhidi, zikrovi, šehitluci, nije nešto što „dodajemo“ islamu. To je način na koji smo ga živjeli. Islam se u Bosni nikada nije mogao razdvojiti od naroda. I upravo zato je Ajvatovica opstala, jer je bila odgovor jednog naroda na duhovnu prazninu koju nijedna kolonijalna ili sektaška politika nije uspjela ispuniti.

I sve to zajedno nije konfuzija, nego život. Nije „neislamski“, nego duboko islamski, jer islam nije mehanička shema, već živi govor koji se prilagođava jeziku srca naroda. Tako je bilo u svim civilizacijama islama, od Sumatre do Širaza, od Damaska do Sarajeva.

Zloupotrebe postoje? Da. I gdje ih nema? Ali zloupotrebu se ne rješava paljevinom. Ako neko pjeva pjesmu koja ne priliči, opomeni, ali ne ruši dovište. Ako neko ne zna razlikovati teferič od zikra, pouči ga, ne vrijeđaj čitav narod. Ako ti smeta narod, pitaj se je li problem u narodu ili u tvojim očima koje vide samo mrak.

Ajvatovica, dakle, nije problem. Ajvatovica je ogledalo. I pitanje je: kad gledamo u nju – šta vidimo? Sebe, ili svoje strahove? Udar na tradiciju Ajvatovice nije samo udar na Islamsku zajednicu. To je udar na fundament bošnjačke duhovnosti, one duhovnosti koju su generacije nosile bez institucionalne zaštite, ali s vjerom dubljom od propisa i širim horizontom od fetvi.

Svi znamo za tu predaju. Dva bijela ovna u snu Ajvaz-dedi udare rogovima i stijena pukne. Iz nje poteče voda. Jesmo li mi danas ta dva ovna? S jedne strane je narod koji želi da pamti, da dovi, da čuva i pjesmu i Kur’an, i barjak i folklor. S druge strane onaj koji udara i ustoličuje se kao predstavnik ekskluziviteta vjere i ne podnosi ništa izvan svoga kalupa.

Neka ponovo pukne stijena. Nek’ opet poteče voda. Jer voda je život. A Ajvatovica je životna. I još uvijek živa. Ako vjerujemo u dijalog s drugima, kako da nemamo razumijevanja među sobom? Zar možemo tražiti suživot, a ne podnositi različitosti u vlastitoj bošnjačkoj avliji?

Ponovo ponavljamo, Ajvatovica je test. Test zrelosti. Test razumijevanja. Test ljubavi. Da li ćemo shvatiti da nisu svi Bošnjaci isti? Da nisu svi jednako pobožni, jednako učeni, jednako izraženi? Da neki traže Boga kroz običaje i folklor, neki kroz znanje, neki kroz strogi ibadet, neki u Boga uopće ne vjeruju, a svi su Bošnjaci. Svi dionici iste borbe u vremenu koje nas razara.

Kad ćemo napokon shvatiti da je isključivost pogubna? Bošnjaci nose različite boje iste tkanine. Tkanine koja se zove bošnjačko-muslimanska duhovnost. Tkanine koju smo satkali pod teretom poraza i nadom u pobjedu.

Ajvatovica neće pasti, ona ne zavisi od grantova, Ajvatovica živi u narodu. Ukorijenjena je u vjeri, u pamćenju, u djedovini i znatiželji potomaka. Ona se ne održava zato što je neko naredio, već zato što narod hoće da ide tamo. Da se sjeti. Da prenese.

Nije to “veseli teferič”, kako podrugljivo govore oni što nisu naučili razliku između narodne radosti i vjerskog samoprijegora. To je ozbiljna smotra duhovne baštine. I smotra naroda koji još uvijek, unatoč svemu, vjeruje. Vjeruje da stijena može puknuti. I da voda, makar i sa zakašnjenjem, opet može poteći.

Ajvatovicu nismo izmislili. Ona je tu već 515 godina. Preživjela je sve ideologije, sve zabrane, sve prijetnje i osporavanja. Ajvatovicu ćemo braniti jer ona brani nas. Našu vjeru. Našu tradiciju. Našu kulturu. I ono najvažnije – našu nadu da nismo posljednji koji znaju gdje voda izvire.