Na Nirnberškom procesu, gdje su prvi put u historiji pred sud izvedeni najviši državni zločinci jednog režima, mladi američki psihijatar Douglas Kelley suočio se s uznemirujućim otkrićem: nacistički vođe nisu bili ludi. Njegovi razgovori s Hermannom Göringom i drugim optuženicima pokazali su da masovni zločini nisu rezultat psihijatrijskih poremećaja, već hladne racionalnosti i opsesije moći. Ta spoznaja proganjala je Kelleyja do kraja života. Film Nirnberg vraća ovu zaboravljenu priču i postavlja pitanje koje i danas boli: ako su oni bili „normalni“, koliko je tanka linija koja dijeli civilizaciju od zla?
Od 20. novembra 1945. do 1. oktobra 1946. godine, na Nirnberškom procesu u Njemačkoj pred sudom su se našla dvadeset i jedna ključna ličnost Trećeg Reicha, optužena za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Među njima su bili Rudolf Hess, jedan od najbližih saradnika Adolfa Hitlera, Ernst Kaltenbrunner, šef SS-a i nacističkih sigurnosnih službi, Joachim von Ribbentrop, ministar vanjskih poslova, Alfred Rosenberg, glavni ideolog nacizma, Hans Frank, guverner okupirane Poljske, ali prije svih Hermann Göring, drugi čovjek Reicha, odmah iza Führera.
Ovaj historijski proces tematizira film Nirnberg u režiji Jamesa Vanderbilta. Vanderbilt je ranije bio scenarist filma Zodiac Davida Finchera, gdje je već pokazao fascinaciju psihologijom zločina i psihopatskih ličnosti. No, ključno pitanje koje se postavlja u Nirnbergu glasi: jesu li nacistički vođe bili psihički poremećeni ili su, uprkos monstruoznim zločinima, djelovali kao “normalni” ljudi, svjesni svojih postupaka?
Film paralelno prati dvije linije radnje. Prva je frontalni sukob između glavnog američkog tužioca Roberta H. Jacksona, kojeg tumači Michael Shannon, i Hermanna Göringa, u upečatljivoj interpretaciji Russella Crowea. Druga linija fokusirana je na mladog američkog psihijatra Douglasa Kelleyja, kojeg glumi Rami Malek. Kelley je u Nirnberg poslan s posebnim zadatkom: da procijeni mentalno stanje nacističkih optuženika, utvrdi jesu li uračunljivi i sposobni da odgovaraju pred sudom.
Ta iskustva detaljno su obrađena u knjizi američkog novinara i historičara Jacka El-Haija „Nacist i psihijatar“ na kojoj se film djelimično temelji. Kelley je tokom procesa razgovarao s Göringom i drugim nacističkim liderima, bilježio njihove odgovore, testirao njihove ličnosti i pokušavao pronaći zajedničke psihijatrijske obrasce koji bi objasnili razmjere počinjenog zla.
Rezultati su ga duboko potresli. Kako objašnjava El-Hai, Kelley je očekivao da će kod optuženih pronaći ozbiljne mentalne poremećaje. Umjesto toga, došao je do zaključka koji ga je razočarao i prestrašio: gotovo niko od njih nije patio od klinički značajnih psihijatrijskih bolesti. Izuzetak je bio Robert Ley, šef Njemačkog radničkog fronta, koji je prije početka suđenja izvršio samoubistvo i pokazivao jasne znake teških psihičkih poremećaja. Ostali su imali neuroze i lične slabosti, ali ništa što bi ih činilo neuračunljivim.
El-Hai je do ovih zaključaka došao zahvaljujući pristupu privatnoj arhivi Douglasa Kelleyja, koju mu je ustupio njegov sin. U petnaest kutija nalazili su se dosjei optuženika, bilješke s intervjua, lična zapažanja, ali i tragovi neobične veze koja se razvila između psihijatra i Göringa. Bivši Reichsmarschall bio je ovisan o parakodinu, snažnom analgetiku, a Kelley mu je pomogao u odvikavanju. Njihov odnos postao je toliko blizak da je Göring, zabrinut za sudbinu supruge i kćerke, čak predložio da Kelley usvoji djevojčicu i odvede je sa sobom u Sjedinjene Države.
Kelley se u Ameriku vratio prije završetka procesa, noseći sa sobom zaključak koji ga nikada nije napustio: zločini nacista nisu bili proizvod ludila, već hladne racionalnosti ljudi opsjednutih moći. Ta spoznaja značila je da slični ljudi mogu postojati u svakom društvu. Ideologija im je, smatrao je Kelley, služila kao alat, a ne kao krajnji cilj.
Njegova knjiga „22 Cells in Nuremberg“, objavljena 1947. godine, prošla je gotovo nezapaženo. Psihijatar je s vremenom potonuo u alkoholizam, sve više zabrinut zbog jačanja autoritarnih i populističkih tendencija u SAD-u tokom makartizma. Prvog dana 1958. godine, u 45. godini života, Douglas Kelley je, pred članovima porodice, izvršio samoubistvo cijanidom, istim otrovom kojim je dvanaest godina ranije život okončao Hermann Göring, nekoliko sati prije izvršenja smrtne presude.
IZVOR: Le Monde
