Uzmite, naprimjer, Skendera Kulenovića, te Derviša Sušića, Mešu Selimovića, pa Aliju Isakovića ili Nametka ili ako hoćete i one Muslimane koji se javljaju ranije, još osamdesetih godina. Može misliti o tome tko što hoće, ali ako se tome jeziku doda još i talent, onda je to literatura srca”.

Miroslav Krleža (1893–1981) bio je jedan od najutjecajnijih i najplodnijih književnika u historiji hrvatske književnosti. Njegovo djelo obuhvata gotovo sve književne žanrove – od poezije i eseja, preko drama i romana, do dnevničkih i polemičkih zapisa – i obilježeno je dubokom erudicijom, političkom angažiranošću i snažnim kriticizmom prema društvenim, političkim i kulturnim strukturama svog vremena.

Krleža je rođen 7. jula 1893. godine u Zagrebu. Školovao se u austrougarskim vojnim institucijama, ali se ubrzo okrenuo književnosti i intelektualnom životu. Već u mladosti iskazivao je kritički odnos prema nacionalizmu, militarizmu i građanskoj hipokriziji, što će ostati konstanta u njegovom opusu.

Pisao je u doba velikih političkih previranja: od Austro-Ugarske, preko Kraljevine Jugoslavije, do socijalističke Jugoslavije. Njegova djela odražavaju te kontekste, ali ih istovremeno nadilaze univerzalnošću ideja i estetskom snagom.

Za svojega stvaralačkoga vijeka objavio je gotovo 200 autorskih knjiga. Među njegovim najvažnijim književnim djelima izdvajaju se: dramski ciklus o Glembajevima (Glembajevi, U agoniji i Leda) – analitički prikaz dekadencije zagrebačke buržoazije kroz porodicu Glembay;

Zbirka novela Hrvatski bog Mars – u kojoj je obrađen kompleks vojničkoga stradanja hrvatskog čovjeka, koje je u Prvom svjetskom ratu dosegnulo fatalističke, apsurdne razmjere;

“Na rubu pameti” – roman u formi intelektualne satire o intelektualcu koji se suprotstavlja lažima društva;

“Povratak Filipa Latinovicza” – introspektivni roman o identitetu i umjetnosti;

“Balade Petrice Kerempuha” – zbirka poezije na kajkavskom narječju, ispunjena crnim humorom, ironijom i historijskom refleksijom.

U društvenim uvjetima tzv. narodne demokratije sudjelovao je u postavljanju i stabiliziranju mnogih tradicionalnih i novih institucija i programa: Društva književnika, Akademije, Matice hrvatske, Leksikografskoga zavoda, koji danas nosi njegovo ime, i mnogih drugih.

Posebnu važnost za razumijevanje Krležina djela ima njegovo poznavanje drugih kultura iz okruženja i saradnja u njima, gdje istaknuto mjesto zauzima njegov odnos prema Bosni, bosanskim muslimanima, njihovoj historiji i kulturi.

U Bosni se i danas često citira njegova opservacija: “Neka oprosti gospođa Europa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj”.

U svojim tekstovima bavio se bogumilima, bosanskim jezikom, smatrajući da je zanemaren u tadašnjim jugoslavenskim okolnostima, zatim bošnjačkim piscima, prema kojima je izražavao duboko poštovanje:

“Andrićev je jezik izvanredan, kao što je za mene najljepši naš jezik – jezik bosanskohercegovačkih Muslimana. Uzmite, naprimjer, Skendera Kulenovića, te Derviša Sušića, Mešu Selimovića, pa Aliju Isakovića ili Nametka ili ako hoćete i one Muslimane koji se javljaju ranije, još osamdesetih godina. Može misliti o tome tko što hoće, ali ako se tome jeziku doda još i talent, onda je to literatura srca”.

Po svom političkom uvjerenju bio je ljevičar, ali i oštar kritičar dogmatizma. U međuratnom razdoblju bio je povezan s komunističkim krugovima, ali nikada nije bio član Komunističke partije. Tokom Drugog svjetskog rata bio je povučeni intelektualac, a nakon rata se približio novoj vlasti te postao jedan od najvažnijih kulturnih savjetnika Josipa Broza Tita. Ipak, ostao je nezavisan duh, često u latentnom sukobu s ideološkim šablonima.

Krleža je umro 1981. godine u Zagrebu, ostavivši za sobom golem književni i intelektualni opus. Njegov doprinos književnosti, jeziku, filozofiji i društvenoj kritici čini ga jednim od ključnih autora ne samo hrvatske nego i južnoslavenske i evropske književnosti 20. stoljeća.

Danas se Krleža doživljava kao autor čija su djela i dalje aktuelna – jer se bave vječnim pitanjima slobode, morala, ljudske slabosti i društvenih laži. U hrvatskoj književnoj i kulturnoj povijesti uopće Krležino se djelo u cjelini smatra izvanrednim i neusporedivim, a u vanjskoj stručnoj i općoj opservaciji hrvatskog nasljeđa najvažnijom modernom referencom.