Smrt… srčana kap… koješta… čovjek jak, zdrav kao drijen. Sudbina? Taman posla! Nju je neko skrojio. Smrt je naručena. Spaho je bio glavna smetnja sporazumu dželata. Ostavljaju Bosnu bez vođe, bez glave… S obezglavljenim narodom može se kako se hoće.

Dvadeset osmog juna na sarajevskoj željezničkoj stanici sretoše se Mehmed ef. Spaho i Ademaga Mešić, dugogodišnji stranački protivnici, ali srodni po velikoj širini ljudskog razumijevanja. Ministar je službenim motornim vozom putovao u Beograd, a veleposjednik je čekao brzi voz kojim će se vratiti kući. Putevi posla ih stalno vode na različite strane te se rijetko viđaju, stoga se raduju svojim susretima, makar slučajnim i kratkim kao što je ovaj. Ministar je pozvao starog znanca da mu se pridruži u putu do Doboja, gdje Ademaga presijeda, što je ovaj rado prihvatio.

Razgovor, spontan i živ, potekao je čim su se smjestili u salonski vagon i voz pojurio prema daljinama sjevera. Ademaga druga pamti kao predusretljiva, srdačna i duhovita čovjeka, vazda dobrog raspoloženja i pozitivnih misli, ali ga ovako sretnog nikada nije vidio. U ovom sivom vremenu, kad je sav svijet više nego sumoran i zabrinut, ovaj čovjek ostavlja dojam da ne zna ni šta je nevolja ni šta je briga, pa mu to i reče.

– Dobro vidiš, Ademaga. Zbilja sam danas neobično veseo i sretan, ali ne znam zbog čega. Nekidan sam se vratio iz Njemačke, gdje sam bio u višednevnoj zvaničnoj posjeti obilazeći tamošnje saobraćajne centre. Usput je, razumije se, bilo govora i o našim jugoslavenskim neprilikama, pogotovo ovoj oko priprema nagodbe dvaju pokreta, srpskog i hrvatskog, da podijele Bosnu i Hercegovinu na štetu nas Muslimana. Kazao sam da sam se strogo usprotivio banovinama i podjeli pokrajine te da sam princu Pavlu uputio zvaničan protest još proljetos, 20. aprila, ali sa državnog vrha nije bilo odgovora. Kako sam bio gost vlade Rajha (Reicha), očekivao sam razumijevanje njemačkih kolega, makar moralnu podršku, no toga ne bî. Pustili su da govorim, ali su me gledali nijemo, očima s voštanih lica, kao da moje riječi ne čuju. Stekao sam dojam da nagodba naših dušmana odavde počinje. Vratio sam se pun zlih slutnji. Nikada, ti to znaš, nisam bio pesimista, a tada sam do dna potonuo u pesimizam. Iz Beograda dođoh kući da se nekoliko dana odmaram u miru svoje porodice. Fizički umor je prolazio, ali psihički nije. Nije – do danas! Jutros se probudih potpuno svjež, čio, čak s nekim mladalačkim poletom. Mozak mi sasvim rasterećen a srce i duša puni nepoznate životne radosti. Ponio me neki nemušti glas da se prilike u zemlji mijenjaju, da je moj protest prihvaćen, podjele Bosne i Hercegovine neće biti. Na stolu u mom beogradskom kabinetu stoji odgovor Dvora, onakav kakvog želim. Pjevalo mi se! Sve mi pred očima veselo, lijepo, drago… Potpuno sam smetnuo s uma da me je nešto tištilo. «Brine me tvoja tolika bezrazložna radost», rekla mi je žena, a ja njoj: «Ma hajd´, Habibe-hanuma, nemoj mi mutiti raspoloženje. Tako sam sretan što sam ovakav kakav sam!» Na njen nagovor ipak sam okrenuo telefon brata Fehima te mu kazah od čega mi raspoloženje, a on će kratko: «Bože, na hair! Čuvaj se, Mehmede». Ne znam od čega da se čuvam i zašto da se čuvam. Od podvale? To je smiješno. Smijem se i zbog toga.

– Misle, očito, na podvale kakvim su vični velikosrpski krugovi pa i sama vlada – reče Ademaga.– I ne samo na podvale, nego na još gore – ubojstva.

– Ih, i ti ode daleko, stari moj! – Ne bih rekao, Mehmed-efendija. Sjeti se kako pretprošle godine ukloniše Varnavu, patrijarha svoje Srpske pravoslavne crkve kad se usprotivio sklapanju konkordata sa Vatikanom. Srpski nacionalisti su zaista na sve spremni.

– Neka bude, ali na podjeli rade i hrvatski nacionalisti. Ne vidim po čemu je Dragiša Cvetković gori od Vladimira Mačeka. To kažem makar što znam da ti je Vlatko osobni prijatelj.

– Razlika je u tome što se hrvatski predstavnici u pregovorima rukovode politikom, a ne kriminalom. Što se tiče Mačeka… On, kao i najveći dio vodstva Hrvatske seljačke stranke, jeste za to da Bosna i Hercegovina ostane cjelovita i da čak dobije autonomiju, kao i Hrvatska, ali svoj dio naše pokrajine traži samo ako Srbi ne prihvataju njenu autonomiju. Uostalom, doktore, oba njih imaju tvoje ovlaštenje i ovlaštenje gospodina Korošeca, kao vóđa grúpa koje čine Jugoslavensku radikalnu zajednicu, da rade na sporazumu.

– Da, ali kako?! Čim je princ Pavle Karađorđević dao nalog Cvetkoviću da povede razgovore s Mačekom o stvaranju zajedničke vlade i osnivanju banovine Hrvatske, upozorio sam Cvetkovića neka ne trguju na račun Bosne i Hercegovine. To sam i kasnije govorio, više puta, a to ću im reći i sad, čim stignem tamo. Vidi kako voz juri!

– Cvetković iza sebe ima širok nacionalni front posebno u nacionalno mješovitim krajevima i onima koji se graniče s oblastima naseljenim Hrvatima, muslimanima i katolicima. Taj front, to znaš, djeluje preko Srpskog kulturnog kluba i njegovih odbora i pododbora s ciljem propagande velikosrpskog programa. Posvuda odzvanja njihova parola «Srbi na okup». S druge strane ustaše razbijaju Jugoslaviju jer traže izdvajanje Hrvatske. Na tome lome koplja. U toj konfrontaciji srpski nacionalni program predviđa pripajanje Bosne i Hercegovine svojoj teritoriji. Srbi iz tog kruga napadaju autonomaško Sarajevo, s tobom na čelu, kao nosioca «bošnjakluka».

– Razriješit ćemo taj čvor. Moramo. Davanje autonomije Bosni i Hercegovini u njenim historijskim granicama je rješenje koje odgovara najvećem dijelu ovdašnjeg stanovništva, sve trima njenim narodima. Bez toga, problem Bosne će ostati stalno otvoren, vječan povod političkim krizama, svađama i mržnji te trajan izvor smetnji utemeljenju čvrstog i trajnog mira.- Nasuprot tvom optimizmu, doktore, ja sam skeptik. I bez previranja o kome govorimo, naš muslimanski narod je u stalnoj nemilosti. Koliko, naprimjer, imamo mjesta u vrhovima vlasti, u glavnim državnim nadleštvima ili u administraciji? Možda ne više od deset posto.

– Ih, ti nas dobro unaprijedi! Ima nas tridesetak, a to je oko jedan posto, u cijeloj Kraljevini.

***

Rano sutradan, sjedeći za svojom jutarnjom kahvom na sećiji pored otvorenog prozora, kroz koji je strujao svježi dah ljeta, Ademaga Mešić se mislima vezao za jučerašnji dan, za ministra Spahu, s kojim je proveo rijetko ugodne sate. «Kako malo treba», razmišljao je zadovoljno, «da ljudi zanemare ono što ih razdvaja a prihvate ono što ih spaja. Potrebna je samo volja za to. I razumijevanje, bezbeli. Dijele nas ideološke razlike i tvrdoglava sebičnost s kapricom da ne mijenjamo svoja ubjeđenja, a od toga niko koristi nema. Ja ne volim njegovo udvaranje onima preko Drine, ali mu volim čojstvo, njegov merhamet; ne voli ni on moje ideje, ali cijeni moj rad i moje poštenje. Dovoljno da se volimo i ostanemo dobri muslimani».

U jednom trenutku tišinu sokaka naruši vika iz koje se izdvoji jasan dramatičan glas: «Umro Spaho!» Više iznenađen nego uzbuđen, Ademaga ustade te uključi radio. Ču samo završetak vijesti: «… Nenadana smrt od srčane kapi otrgla je iz naših redova dr. Mehmeda Spahu, trećeg predsjednika Jugoslavenske radikalne zajednice i predsjednika Jugoslavenske muslimanske organizacije te ministra saobraćaja u vladi, što je prenerazilo svu našu javnost».

Ademaga je nakratko ostao nepomičan, nemoćan da vlada mislima. Tek pošto se oslobodio tog šoka, vratila mu se sposobnost rasuđivanja, pri čemu je osjetio bolno uzbuđenje. Misli potekoše kao bujica: «Smrt… srčana kap… koješta… čovjek jak, zdrav kao drijen. Sudbina? Taman posla! Nju je neko skrojio. Smrt je naručena. Spaho je bio glavna smetnja sporazumu dželata. Ostavljaju Bosnu bez vođe, bez glave… S obezglavljenim narodom se može kako se hoće. Da li baš?…  He! Neće to ići! Puna je Bosna Spahi! Zalud su joj spremili cijepanje, njenu smrt. Bože, koliko će još ova jadna zemlja imati ubistava, smrti, gubitaka, belaja?»…

Dan je proveo u sumornom raspoloženju i razmišljanju, ne izlazeći među svijet, ne nalazeći nimalo volje ni razloga da ma šta radi. Sjetio se jedino da rahmetliji na namazu prouči dovu i zamoli Boga nek mu dadne rahmet duši i mjesto u dženetu.

Novine o smrti objaviše vrlo šture vijesti, bez komentara, čak i njegova «Muslimanska svijest». «Šta je ovo? Ne smiju da progovore?», pitao se. «Zar je merhum i među muslimanskim političarima umro prije smrti? Progovoriše o njemu tek toliko da zadovolje red, ne unoseći srce. Živote ljudski, koliko zapravo vrijediš?!»

Ono što nisu učinile novine, jesu ljudi, obični siromašni građani i seljaci, masa njih, koji su izašli da mu odaju počast. Oni merhuma nose u duši onoliko koliko su imali povjerenja u nj i nade da će se izboriti za autonomiju pokrajine kao što se bio izborio za autonomiju vjere. Ti ljudi jesu žalili, duboko i iskreno, jer, dok je živio «naš Spaho», živjela je i nada da neće pasti u nemilost svojih neprijatelja.

Ademaga je otputovao u Sarajevo na dženazu, koliko sa željom da se oprosti od rahmetlije toliko s nakanom da razgovara s nekim ko je bio svjedok smrti. Svu onu veličanstvenu počast koja je počinjala vojnom i državnom ceremonijom u glavnom gradu a završavala na ulicama Sarajeva, doživljavao je kao neviđenu drskost, bestidno maskiranje trijumfa, jer dželat pristaje uz žrtvu s lažnim osjećajem da je i sâm gubitnik. «Koliko tek cinizma», razmišljao je, «ima u ponudi što ju je vlada uputila merhumovoj porodici pitajući želi li porodica da se izvrši obdukcija leša? Habiba hanuma je pametno učinila što je ponudu odbila, jer je jasno: ko je izmislio «srčanu kap», izmislit će i nalaz ljekarske komisije, pa zašto onda pustiti da se žrtva još i kasapi. Pošteniji su u svojoj «žalosti» članovi Namjesništva i kraljica Marija, čiji su telegrami saučešća vrlo kratki i suhi, sasvim kabinetski». A još kad je začuo oproštajne riječi predsjednika vlade Dragiše Cvetkovića, koje je izgovarao u ime vlade, riječi vještačkog patosa, smučilo mu se.  

Rahmetlija je sahranjen u haremu Begove džamije pored mezara Ali-bega Firdusa, prvog predsjednika bosanskohercegovačkog Sabora iz l9l0. godine, zatim drugih velikana: Safvet-bega Bašagića, hadži Džemaludina ef. Čauševića i drugih zaslužnih Bosanaca i Hercegovaca.

Natpis na nišanima rahmetlije dat je na arapskom jeziku, čiji prijevod u cjelini glasi: «Sve je na svijetu prolazno. Stani kraj mirnih i šutljivih grobova i nabrajaj koga sve znaš da je bio živ od siromaha i gospode! Promisli i otresi se svih želja, koje su samo varka, te živi bez njih slobodno! Zar ne vidiš da nevjerno i varavo vrijeme ruši i obara sve što neporušeno stoji? Zar nijesi vidio kako vrijeme postupi sa vlasnikom ovog groba, visokim ministrom Mehmedom? Iznenada ga je napala smrt i otela iz udobnog života kada je uživao u časti i gospodstvu, kada su ga pristaše pokorno slijedile i svaki se povodio za njegovom pameti i mišljenjem. Godine l358. legao je u ovo svoje počivalište. Od nas nek mu je na hiljade pozdrava, a od milostivog Boga neizmjerna milost!»

Sa g. Mehmedom Hasanovićem, Spahinim sekretarom kabineta, Ademaga Mešić se sreo istog dana poslije dženaze. Ademaga je sekretara ugostio u svojoj udobnoj sobi hotela «Central».

– Gospodine Mehmede – počeo je on – ne vjerujem zvaničnom izvještaju o ministrovoj smrti. Bio sam s njim dan prije udesa, ustvari samo je noć razdvajala naš rastanak i njegov kraj. Mehmed Spaho je pucao od zdravlja, bješe vedar, veseo, nasmijan… Rekao mi je da se osjeća krilatim, gorio je od optimizma.

– Takav je osvanuo i u Beogradu – počeo je priču sekretar. – Svi smo to vidjeli već na peronu željezničke stanice kad je izlazio iz salonskih kola. Bjehu tu gospoda Džafer Kulenović, Miloš Atanacković, direktor državnih željeznica Đurić, članovi kabineta Ministarstva saobraćaja… Sa svima se vrlo srdačno pozdravio, a sa g. Atanackovićem poveo spontan duhovit razgovor o najnovijoj političkoj situaciji. «Ima li šta novo u parlamentu?» pitao je. «Ima puno novosti, tako bar izgleda», odgovorio je Atanacković. «Problemi?» ministar će veselo. «Razume se» odgovorio je ovaj. «Neka, šta bismo bez njih» smiješeći se kaže Spaho. «Oni nas održavaju u akciji. Riješit ćemo ih. Ja uživam da rješavam probleme». Tad je bilo sedam i po časova. Za dvadesetak minuta smo stigli u hotel «Srpski kralj», u ministrov apartman, gdje me je ministar pitao za tekuće poslove kabineta, zatražio prispjelu poštu a onda je naručio kahvu. Uto je zazvonio telefon. Poziv bješe iz Sarajeva, javljala se Habibe-hanuma. Nešto ga je pitala a ministar se dobrodušno smiješio. «Vidiš da sam živ i zdrav», rekao je, «džaba si se brinula. Lijepo sam putovao. Imao sam i društvo. Ne, ne žensko, zaboga», nasmijao se još veselije, «već jednog finog starog gospodina, mog Tešnjaka. Pogodi o kome govorim? Fehimov je veliki prijatelj, a dohodio je s njim i nama. E da, to je taj. Kako ste vi tamo? Poselami sve, posebno našu djecu». Spustio je slušalicu. Kahvu donese Dragan, hotelski konobar koji ga je inače najčešće posluživao. Potom zaželje da se osvježi. «Sačekaj me, Meho», veli mi, «dok iziđem iz banje pa ćemo zajedno u Ministarstvo». Samo što sam napustio sobu, ministru je pozlilo. Pao je licem na krevet u trenutku kad je preko sobe krenuo prema kupatilu. Čuh potmuli tresak, vratih se nazad i vidjeh ministra kako preko kreveta leži u snažnom ropcu. Lice mu se grčilo, usta pjenila… Odmah sam pozvao pomoć a dotle sam pokušavao masirati njegova prsa. Nažalost, tijelo mu je brzo malaksavalo. Kad je ljekar stigao, ono je umiralo u posljednjim trzajima. Ljekar je samo konstatovao smrt. Sve je ovo, Ademaga, trajalo kraće nego ovo koliko nas dvojica pričamo. Eto, to je to, a ostalo znaš.

– U službenom izvještaju se kahva uopće ne spominje – reče utučeni Ademaga. – Tom izvještaju niko pošten ne vjeruje.

– Vlast se ogradila ponudom da se izvrši obdukcija tijela – podsjeti g. Hasanović.

– Da – skrušeno će Ademaga – krug se time zatvara.

(Halid Kadrić, Dugo svitanje, Dimenzijaplus, Sarajevo, 2019)