Sačuvane su kaligrafije iz Gazi Husrev-begovog turbeta, koje su rađene zlatnom bojom na plavoj površini u kružnoj kompoziciji, a po njihovoj ljepoti možemo ih svrstati u sami vrh bosanske kaligrafske umjetnosti.

Izučavanje kaligrafije u Bosni imalo je svoja različita polazišta. Bilo je mnogo školovanih, ali i priučenih kaligrafa, a u našim su se zbirkama sačuvala djela i jednih i drugih. Međutim, danas nam je poznato samo nekoliko škola koje su imale veći utjecaj. Osim što se kaligrafija izučavala u medresama, centri njenog širenja postaju privatne radionice / škole koje su osnivane od strane naših najboljih majstora. Čak su i selekcije učenika bile rigorozne. Svršenici tih škola postajali su ili samostalni umjetnici ili uposlenici zvanične administracije, gdje se cijenilo njihovo umijeće lijepog pisanja.

Privatne kaligrafske škole vremenom su postajale intelektualni kružoci gdje se intenzivno radilo na afirmaciji kulturnih vrijednosti Bošnjaka. Isticali su se i pojedinci. Tipičan primjer kulturnog radnika i kaligrafa bio je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, čiji lik i djelovanje možemo svrstati i u likovnu i u književnu historiju naše zemlje. Kaligrafske škole bile su i direktan odgovor na novi obrazovni sistem, koji je potisnuo ovaj vid izučavanja umjetnosti. U drugoj polovini stoljeća kaligrafija postaje sve ekskluzivnija umjetnost jer je procentualno gledajući bilo sve manje novih učenika. Ipak, ono što je izdvaja kao perjanicu bošnjačkog duha u vremenu krize jeste izuzetan kvalitet i ogromna darovitost pojedinih umjetnika čiji su radovi predstavljali sam vrh onoga što je kaligrafija uopće mogla dati u to vrijeme. Njihovi radovi po kvalitetu nisu ni po čemu zaostajali za onim što se moglo vidjeti u Istanbulu. Tri najznačajnije škole 19. stoljeća osnovali su, hronološki: Abdulah Ajni Hasagić, Husein Rakim-efendija Islamović i Ali Šerif Faginović.

Abdulah Ajni Hasagić

O samom Hasagiću i njegovoj školi danas znamo veoma malo, ali je, izgleda, upravo ona bila indikator za osnivanje ostalih jer su Hasagićevi učenici bili nastavljači kaligrafske tradicije i kasnije privatne nastave. Hasagić je bio tajnovita ličnost, ali i centralna figura tadašnje umjetničke scene Sarajeva. Učitelj mu je bio hafiz Muhamed es-Sarayi.  Osim kaligrafijom bavio se i pjesništvom na turskom jeziku. Imao je nevjerovatan pedagoški talent i sposobnost prenošenja znanja ostajući vječni autoritet i za one učenike koji su kasnije ostvarili uspješne karijere i možda čak nadišli svog učitelja.

Poznavao je više kaligrafskih stilova i bio majstor sitnog pisma. Osim talikom rukopise je prepisivao i neshom. Svojim učenicima izdavao je idžazetname, a među njima naročito treba istaći: Husein Rakim-efendiju Islamovića, Behaudina Sikirića, Akifa Hadžihuseinovića Muvekita, Sulejmana Čučka, Mustafu Čadordžiju i druge. Ostalo je još zabilježeno da je na zahtjev Topal Osman-paše prepisao Kur'an i da je za to iz Istanbula dobio honorar (vjerovatno od naručioca).  Hasagić je umro u Sarajevu 1872. godine ostavivši nemjerljiv utjecaj na kasniji razvoj kaligrafije u našoj zemlji.

Husein Rakim-efendija Islamović

Drugu značajnu školu osnovao je upravo Hasagićev učenik Husein Rakim-efendija Islamović, koji je rođen u Sarajevu 1839. godine. Izgleda da je znanje i iskustvo stečeno u Hasagićevoj školi inspiriralo mladog umjetnika da svoje kaligrafsko školovanje nastavi u Istanbulu kod tada najvećih osmanskih majstora. U Istanbulu je ostao duži niz godina stječući znanje kod Muhameda Hulusija, Muhameda Ševkija, Muhameda Tefkija, Jahje Hilmija, Ali Hajdar Hafidi Melek-paše, Muhameda Arifija i dr.

Nabrojana imena predstavljala su perjanicu istanbulske scene tog vremena i upravo je izučavanje kaligrafije kod takvih umjetničkih veličina Islamoviću pribavilo izdvojen status u bosanskoj historiji umjetnosti. On je često istican od strane mnogih autora kao naš najbolji kaligraf, a njegove svojeručno ispisane diplome u sulusu, neshu i talik pismu i danas se uzimaju kao uzori kaligrafske umjetnosti. Poslije veoma plodnog istanbulskog perioda Rakim se vratio u rodno Sarajevo, gdje je osnovao vlastitu školu. Islamović je svoju ljubav prema kaligrafiji shvatao krajnje sudbinski.

Postojalo je mišljenje da se tom umjetnošću ne može baviti bilo ko. Iz tog razloga ostao je zabilježen njegov legendaran način odabira učenika pri čemu bi na početku potencijalne kandidate uporno odbijao, a da bi za učenike prihvatao samo one koji bi bili krajnje istrajni. Sačuvane diplome ovog umjetnika i njihova stilska analiza govore nam da je Islamović na veoma suveren način vladao zahtjevnim stilovima kao što su sulus i talik. Ipak, u umjetničkom opusu Rakima Islamovića najviše se ističe projekt oslikavanja Gazi Husrev-begove džamije.

U sklopu enterijerskog ukrašavanja ovog objekta gradska uprava Sarajeva angažirala je Islamovića da izradi veći broj kaligrafskih zapisa, kao i zapise unutar Gazi Husrev-begovog turbeta. Kaligrafija je bila urađena zlatnom bojom u sulus pismu, s tradicionalnim eshatološkim značenjima i bila je raspoređena po čitavom objektu. Zbog kasnijih intervencija te se kaligrafije nisu sačuvale, osim dva eksterijerna zapisa na portalu. Srećom, sačuvane su kaligrafije iz Gazi Husrev-begovog turbeta (zajedno s ispisima Faginovića), koje su rađene zlatnom bojom na plavoj površini u kružnoj kompoziciji, a po njihovoj ljepoti možemo ih svrstati u sami vrh bosanske kaligrafske umjetnosti.

Ali-efendija Šerif Faginović

Posljednja kaligrafska škola javlja se na prijelazu između 19. i 20. stoljeća. Njen osnivač bio je Ali-efendija Šerif Faginović. Iako je u to vrijeme Bosna formalno bila pod vlašću Austro-Ugarske Monarhije, koja se trudila da nametne nove običaje i prikaže evropsko kulturno nasljeđe kao bolje i naprednije od osmansko-islamskog, Bošnjaci su i dalje bili odani islamskim oblicima umjetničkog izražavanja.

Škola Ali-efendije Šerifa Faginovića bila je veoma popularna i utjecajna. Važno je napomenuti da je porodica Faginović kroz tri generacije davala poznate umjetnike. Prvi je bio Mustafa, Alijev dedo, koji je u svojoj umjetničkoj karijeri bio zadužen, između ostalog, i za oslikavanje Sultan-Ahmedove (Plave džamije) u Istanbulu.  Alijev otac, također Mustafa, bavio se zidnim slikarstvom i autor je poznatih slika Mekke i Medine na zidovima Mišćine džamije u Sarajevu. Mustafa je umro u Istanbulu 1900. godine. Za razliku od njih, Ali se posvetio isključivo kaligrafiji. Izvrsno je poznavao arapski, turski i perzijski jezik. Iz toga proizlazi da je bio dobro upućen u orijentalnu književnost i tesavvufsku nauku. Od vrsta pisama, najbolje je poznavao sulus i talik. Svršenicima svoje škole izdavao je diplome. Međutim, kaligrafija nije bila jedino zanimanje Faginovića. Iz jednog se pisma vidi da je obnašao i posao pisara carskog divana, a imao je i funkciju muvekita Careve džamije u Sarajevu. Još je jedan aspekt njegovog intelektualnog rada veoma važan, a čega smo postali svjesni tek nedavnim otkrićem.

Faginović je imao svoju ličnu biblioteku i arhiv u kojima je sakupljao orijentalne rukopise i kaligrafske radove. Na osnovu uvida u zbirku može se primijetiti da je selektivno sakupljao rukopise drugih autora. Sakupljanje književne i umjetničke građe bila je uobičajena praksa mnogih bošnjačkih intelektualaca. Najpoznatije privatne zbirke bile su one Safvet-bega Bašagića i Mehmeda Handžića. Ipak, Faginovićeva zbirka je specifična jer obuhvata i opuse njegove vlastite umjetnosti, zatim njegovih učenika, kao i kaligrafije nekoliko drugih majstora.

Faginović je imao veoma pročišćen i estetski upečatljiv pristup ispisivanju kaligrafije. U tom smislu bio je veliki perfekcionista slijedivši onu poznatu matricu osmanske umjetničke strogosti kada je u pitanju primjena kaligrafskih pravila. S druge strane, bio je majstor složenih kompozicija (još jedna od tendencija u osmanskoj kaligrafiji 19. st.), a eksperimentirao je i s kolažnom kaligrafijom, koja je u to vrijeme bila novina. Najčešće je ispisivao zlatno ili bijelo pismo, na tamnoj poleđini (zerendut). Sve ono što čini kvalitetan kaligrafski rad: siguran potez, stilska i tipološka dosljednost, idealna proporcija harfa, pravilan odnos među harfovima, jasna i inovativna kompozicija, možemo naći u Alijevom djelu. Tekstualni sadržaji levhi uglavnom su tipični, ali se susreću i tesavvufski citati, što je bilo karakteristično za kaligrafe koji su bili skloni sufizmu. Ali-efendija Šerif Faginović umro je 1921. godine.

Kenan Šurković, Islamska umjetnost u BiH, Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Hrvatskoj “Bošnjaci zajedno”, Zagreb, 2024)