Njegoš im pošalje tri jaka buljuka, sastavljena skoro u cjelini iz porodice Petrovića, Njegoševog velikog roda, s njima i svog brata Joka. Hercegovci uspješno dočekaju Crnogorce. Najviše su se istakle orte Smail-age Čengića. One su protivnike sasjekle i razbile do posljednjeg jahača, samo je umakao jedan šesnaestogodišnji mladić, ostavljen da javi vladiki Njegošu ishod boja.

Tih dana aprila pobunjenička vojska, sastavljena od Livnjaka, Vakufljana, Glamočaka, Krajišnika… poletno se kretala prema Sarajevu, no taj njen vedri zanos splasnuo je kad su pred nju izašle delegacije Travnika i Sarajeva i obje kazale da njihovi stanovnici prihvataju reforme i da su protiv borbe. Odjednom se duh vojske preobrazio, naglo je splasnuo polet. Nastalo je bučno negodovanje, ljutnja, galama, komešanje, podvajanje… što se pretvorilo u gnjev i žučnu prijetnju. Krajišnici su odmah okrenuli konje i uputili se prema granici; ostali su se kolebali i tek kad je vezir digao sedam hiljada vojnika da ih dočeka, stišali su strasti i vratili se u svoje muselimluke. Vratio će kući i Ali-paša Fidahić sa svojim semberskim buljukom, zadovoljan i rasterećen od brige da će morati tući pobunjenike i dokazivati Vedžihi-paši da je odan sultanu.

U preostalim godišnjim dobima, sve do kraja decembra, bune su se ponavljale, ili izbijale nove, sve istim povodom – opiranje reformama, samovolji i gruboj sili vezira, većim nametima, nepravdama… Slabije organizovani otpori gušeni su brzo, a jači su trajali mjesecima i stvarali velike žrtve i štete. Ipak, svi su ličili na učestale vatre koje su površno gašene pa je vazda ostajala neka glavnja da oživi iz vrućeg pepela. Neredi i sukobi su najbrže izbijali u pograničnim krajevima, osobito na zapadnoj potom i sjevernoj granici.

Gradačački nerazdvojni prijatelji muftija Hadži Ahmed ef. i veleposjednik Hadži Bećir-beg su svako značajno zbivanje dočekivali na jednostavan način, miran, razložan i analitičan, ne uzbuđujući se nikad „jer je ionako sve u Allahovim rukama“. Ljetos, u julu, razgovarali su o krajiškoj buni. „Stigao je hud haber“, govorio je tada muftija uz zapaljen čibuk, „da se kod Izačića do kraja juna sakupilo šest hiljada naoružanih Krajišnika iz jedanaest muselimluka i da su im orte zaposjele položaje prema regimentama Vojne Krajine, naspram Željave, Vaganca i Petrovog Sela. Naši su očekivali napad što ga je pripremio general Waldsttäten i svi su bili sigurni da je Austrija spremna vojno napasti Bosnu s nakanom da zaposjedne zemlju do Une. Počet će, bezbeli, od Izačića. „Bio si, šura, u Krajini“, prekinuo ga je Gradaščević, „belćim si vidio i Izačić. Kakvo je to mjesto?“ „To je tvrđava okružena sa oko dvjesto pedeset raštrkanih kuća. Nalazi se na uzvisini. Tvrđava ima osnovu četverougla a jedna strana joj je sasvim razorena. Razorio ju je francuski maršal Marmon prije dvadeset pet godina u okršaju s Hasanagom Pećkim, a tek lani je potpuno opravljena. Onda je imala dva topa, bit će da ni sada nema više. U kasabi živi oko hiljadu duša“. „Šta se u haberu još veli?“ pitao je Hadži Bećir-beg. „Jedan žestok boj je već okončan. Dogodio se između šestog i desetog juna u kome se borilo tri hiljade bošnjačkih vojnika, protiv dijelova Ogulinske i Slunjske regimente.“ „Ko je vodio našu vojsku?“ pitao ga je zet. „Bivši kapetani, koji su vodili i dosad: Murat-beg Beširević, Mehmed-beg Arnautović Krupić i Mustaj-beg Kulenović.“ „Misliš li, šura, da će rat mimoići nas?“ pitao je Gradaščević. „Sumnjam da hoće“, odgovorio je Hadži Ahmed ef., zagledan u prazan fildžan pred sobom, „kad god plane Krajina, plane i Posavina. Još od polovine juna Ali-paša se javno suprostavlja valijinoj naredbi i poziva narod na pobunu. Podržava ga zvornički muselim Mahmud-paša a uz njih je i donjotuzlanski ajan Mahmud-paša Osmanpašić.“

Od jula mjeseca do kraja godine muftijin pisar Mustaj-beg Gradaščević je ispisao nekoliko stranica ljetopisa. Naveo je sve što je muftija smatrao važnim. Svoje mjesto dobio je svaki događaj koji je uzbudio svijet. Najjače borbe 2. jula širile su se od Turije i Izačića, kad su Krajišnici u boj jurnuli konjicom, ali su zaustavljeni, jer je protivnik imao ubojitije oružje, jaku artiljeriju, i premoć u živoj sili. Granatama iz mnoštva topova zapalio je oba naselja a Turija je do temelja izgorjela. Ni okršajem prsa u prsa branioci nisu uspjeli sačuvati ova mjesta. Potom je spaljen i razoren cijeli niz okolnih sela: Šumarice, Selimanovići, Paparevići, Klokot, Kolište…, a stanovnici se dali u zbjegove prema Bihaću. Borba je trajala cijeli dan. Zapaljeno je više od tristo šezdeset kuća i petsto bošnjačkih boraca, što poginulih što ranjenih, izbačeno iz nje. Austrijanci su imali pedesetak poginulih i stotinjak ranjenih. Sutradan je general Waldsttäten napisao pismo kojim je pozvao bihaćkog muselima Mehmed-bega Biščevića da „iz Bihaća odstrani sve strane Turke (bošnjačke orte pristigle u pomoć iz drugih kadiluka) i da u gradu ne drži više vojske nego što je ima u mirno doba“, inače „Bihać može zadesiti ista sudbina kao i Izačić.“ Beg Biščević je, nemajući kud, prihvatio pregovore i uslove za izmirenje koji su senedima već ranije bili zaključeni između dva carstva. General barun Waldsttäten je likovao tvrdeći da „su se jedino takoTurci mogli uvjeriti da se moraju pokoravati austrijskim zahtjevima i da se moraju odreći samovoljnih ispada na granici“. Nakon što su se austrijske regimente 76 vratile na svoju teritoriju, pobunjeni Krajišnici su tražili od vezira da od Porte zahtijeva nadoknadu štete prouzrokovane austrijskim napadom, ali je vezir odgovorio da „to neće učiniti zato što su pogranični stanovnici obijesni, te da zaslužuju i veću kaznu od one koju su dobili.“

Hroničarevo pero ovlaš se dotaklo još jednog krupnog događaja, boja s početka avgusta, kad se užarilo grahovsko polje, pogranični pojas prema Crnoj Gori. Oganj se razgorio nakon što se Ali-paša Rizvanbegović dogovorio sa crnogorskim vladikom Petrom II Petrovićem Njegošem da se urede sporna pitanja, prije svih obostrana nasilja, na granici i namjestili graničare, vezirov buljukbaša je stao provoditi nepravdu i teror nad stanovništvom. Izazvao je i prekograničnu stražu, pa ga je ona sasjekla i zajedno sa svojim knezom pobjegla u Grahovo, mjesto koje se već prije izuzelo i izmaklo Ali-pašinoj vlasti. (Zbog terora od vezira su se odvojili još i župa Nikšići, Zupci i Drobnjaci te se pribili uz Crnu Goru). Vezir tad naredi svim hercegovačkim muselimima da s vojskom dođu na grahovsko polje i kazne Grahovljane. Trebali su u boj pozvati i kršćane. S vojskom od dvije hiljade ljudi utabori se u Gacku. Mada bješe u neprijateljskom odnosu s Ali pašom, pozivu se odazvao i Smail-aga Čengić, odani sultanov kapidžibaša. „Grahovljani“, zabilježio je mladi Gradaščević, „uplaše se osvete pa zatraže pomoć od Crne Gore. Vladika Njegoš im pošalje tri jaka buljuka, sastavljena skoro u cjelini iz porodice Petrovića, Njegoševog velikog roda, s njima i svog brata Joka. Hercegovci uspješno dočekaju Crnogorce. Najviše su se istakle orte Smail-age Čengića. One su protivnike sasjekle i razbile do posljednjeg jahača, samo je umakao jedan šesnaestogodišnji mladić, ostavljen da javi vladiki Njegošu ishod boja. Ostavši bez pomoći, Grahovljani se predaju, a vojvodu i nekoliko glavara im Ali-paša okuje i zatoči u mostarsku tamnicu. Nakon što su neko vrijeme u njoj truhnuli, glavari su obećali da se više neće odmetati od Ali-paše i nakon što su dali visoke otkupe za se, Ali-paša Rizvanbegović ih je oslobodio. Poraz Crnogoraca je široko odjeknuo po cijelom Carstvu, a sultan Mahmud Drugi je Smail-agu Čengića imenovao pašom.