Službena historija ne spominje antisemitizam, Holodomor, niti sovjetske zločine nad baltičkim narodima, Poljacima i Ukrajincima. Umjesto toga optužuju Finsku i baltičke zemlje za kolaboraciju s nacistima, dok rat počinje 1941. ne 1939. godine, kako bi se izbjeglo spominjanje pakta Ribbentrop-Molotov

U režiji Vladimira Putina, historija više nije nauka već politički alat. Od državnih udžbenika do izložbi u muzejima, prošlost se u današnjoj Rusiji revidira, prešućuje ili iskrivljuje kako bi služila ciljevima sadašnjosti. Ključni ideolog te reinterpretacije je Vladimir Medinski, bivši ministar kulture i Putinov pouzdanik, čija akademska karijera počiva na upitnim temeljima.

Medinski, koji je 2022. godine dobio zadatak da napiše nove službene udžbenike historije za srednje škole, poznat je po citiranju lažnih izjava historijskih ličnosti poput Napoleona i Bismarcka, kao i po plagiranju doktorske disertacije temeljem radova notornog antisemitističkog autora Olega Platonova. Njegovo shvatanje historiografije najbolje sažima rečenica iz njegove vlastite doktorske teze: „Ocjena historičara može biti pozitivna ili negativna, ovisno o tome u kojoj mjeri služi nacionalnim interesima Rusije.“

Novi udžbenici iz historije za učenike od 15 i 16 godina odražavaju upravo tu logiku. Gotovo trećina sadržaja posvećena je tzv. Velikom domovinskom ratu, sovjetskoj interpretaciji Drugog svjetskog rata, dok je Staljinova represija sa svojim milionima žrtava spomenuta tek na osam od ukupno 945 stranica. I tu, naravno, uz revizionistički ton: naglasak nije na zločinima, već na rehabilitaciji i „neopreznim odlukama“ koje su, navodno, potakle nacionalizam u Baltičkim državama i zapadnoj Ukrajini, piše današnji El Pais.

Kao opravdanje ruske agresije kroz historiju, udžbenici nude stare i nove mitove. Tako je napad na Finsku 1940. godine opravdan tvrdnjom da je Lenjingrad bio samo 32 kilometra od granice, dok je gušenje Praškog proljeća 1968. predstavljeno kao odgovor na „krizu koju je potakla Zapadna Evropa“.

Glad u Ukrajini iz 1932.-1933. goidne, koja je usmrtila između pet i sedam miliona ljudi, svedena je na tek dva pasusa, bez spomena genocidne politike – samo „greška u kolektivizaciji“.

Gulag, mreža radnih logora kroz koju su prošli milioni sovjetskih građana, jedva da se spominje, i to u kontekstu „junačkog doprinosa ekonomskoj nezavisnosti SSSR-a“. Tako se žrtve zločina pretvaraju u kotačiće državnog razvoja, a ideološka represija postaje sredstvo napretka.

Od pada SSSR-a škole su imale mogućnost biranja udžbenika, no prošle godine Kremlj je uveo jedinstvenu državnu politiku historije. Nezavisna organizacija Memorial, koja se bavila dokumentiranjem sovjetskih zločina, raspuštena je neposredno prije početka rata protiv Ukrajine. „Država priprema društvo da se navikne na vječnu konfrontaciju“, objašnjava Aleksej Makarov iz nekadašnjeg Memorijala. „Bit će uvijek neko ko nas želi uništiti.“

Završno poglavlje Medinskijevih udžbenika posvećeno je tzv. „specijalnoj vojnoj operaciji“ – službenom eufemizmu za invaziju na Ukrajinu. Ključna poruka: Ukrajinci su nacisti, Rusija se bori za slobodu. Nema spomena činjenice da je Putin još 2013. godine, mjesecima prije Majdana, počeo ekonomski i vojno pritiskati Kijev zbog približavanja Evropskoj uniji.

Službena historija ne spominje antisemitizam, Holodomor, niti sovjetske zločine nad baltičkim narodima, Poljacima i Ukrajincima. Umjesto toga, izložbe poput „Nema prava na zaborav: 80 godina Velike pobjede“ koje se održavaju u Državnom historijskom muzeju, optužuju Finsku i baltičke zemlje za kolaboraciju s nacistima, dok rat počinje 1941. ne 1939. godine, kako bi se izbjeglo spominjanje pakta Ribbentrop-Molotov.

Putin zna kako manipulirati narativom i tempom. Dok su totalitarni režimi poput Hitlerova odmah gušili opoziciju, Putin desetljećima postepeno ograničava slobode, sve uz održavanje privida demokratije – izborima i izmjenama ustava koje mu omogućuju da ostane na vlasti do 2036. godine.

Njegova retorika danas sadrži paradoksalne izjave poput one da je „nacionalizam prvi korak prema nacizmu“, iako je 2014. godine, nakon aneksije Krima, sam sebe proglasio „najvećim ruskim nacionalistom“.

Putinova Rusija prošlost vidi kao alat – ne da bi se iz nje učilo, već da bi se njome upravljalo. Jer, kako je to Orwell jednom zapisao: „Ko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. Ko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost.“