Izbor Zohrana Mamdanija za gradonačelnika New Yorka označava historijski iskorak, ali i otvara niz dubokih političkih pitanja o moći, identitetu i budućnosti progresivne politike u Sjedinjenim Američkim Državama. Kao prvi musliman na čelu grada, Mamdani simbolizira kraj političke nevidljivosti muslimanskih zajednica, ali i testira granice američke demokratije suočene s obnovljenom islamofobijom, klasnim nejednakostima i rastućim populizmom
U političkoj historiji New Yorka rijetko se dešavaju trenuci koji istovremeno nose simboličku, identitetsku i strukturnu težinu. Izbor Zohrana Mamdanija za gradonačelnika New Yorka predstavlja upravo takav trenutak: prekretnicu u kojoj se prelamaju pitanja pripadnosti, političke moći, islamofobije, klasne politike i budućnosti progresivne ljevice u Sjedinjenim Američkim Državama. Njegova pobjeda nije tek činjenica da je prvi musliman na čelu grada, nego i signal dubinskih promjena u načinu na koji se politička reprezentacija, marginalizirane zajednice i progresivna agenda sve snažnije isprepliću u urbanoj Americi.
New York je grad s gotovo mitskim statusom u američkoj političkoj imaginaciji. Kao globalna metropola, finansijsko središte i simbol imigrantske Amerike, on već decenijama služi kao laboratorij društvenih promjena koje se kasnije reflektiraju na nacionalnom nivou. U tom kontekstu, izbor Mamdanija, političara progresivne orijentacije, demokratskog socijaliste i otvorenog zagovornika socijalne pravde, predstavlja snažan iskorak iz ustaljenih obrazaca urbane političke elite. Još značajnije, on dolazi iz zajednice koja je više od dvije decenije bila pod konstantnom prismotrom, sumnjom i političkom instrumentalizacijom: muslimanske zajednice u Sjedinjenim Državama.
Za muslimanske Njujorčane, Mamdanijeva pobjeda ima duboko emotivno i političko značenje. Ona simbolizira izlazak iz statusa „vječitog gosta“, zajednice koja se često percipira kao strana, privremena ili sumnjiva, i ulazak u prostor punopravnog političkog subjektiviteta. U gradu u kojem muslimani čine gotovo desetinu stanovništva, činjenica da jedan od njih preuzima najvišu izvršnu funkciju šalje jasnu poruku: muslimanski identitet više nije prepreka političkoj legitimnosti, nego dio mozaika koji čini savremeni New York.
Ovaj iskorak, međutim, nije došao bez cijene. Mamdanijeva kampanja odvijala se u atmosferi intenzivnog pritiska, u kojoj su se stare islamofobne matrice aktivirale s novom žestinom. Kako je rastao njegov politički utjecaj, tako su se pojačavali napadi usmjereni ne na njegov program, nego na njegovu vjeru, porijeklo i lojalnost. Retorika „unutarnjeg neprijatelja“, sumnje u njegovu „američkost“ i insinuacije o ekstremizmu postale su sastavni dio političkog obračuna, pri čemu su granice između marginalnih napada i mainstream diskursa bile opasno zamagljene.
Ovaj fenomen nije nov. Historijski gledano, američka politika često reagira demonizacijom kada marginalizirane grupe počnu ozbiljno ugrožavati postojeće strukture moći. Mamdanijev slučaj potvrđuje tu dinamiku: kako je od marginalnog kandidata postajao ozbiljan favorit, tako je islamofobija prestajala biti šapat i postajala glasna politička strategija. Time se jasno pokazalo da problem nije bio samo u njegovom identitetu, nego u kombinaciji identiteta i političkog projekta koji je doveo u pitanje interese etabliranih ekonomskih i političkih elita.
Ključ Mamdanijevog uspjeha leži upravo u tome što se nije zatvorio u okvir identitetske politike. Njegova kampanja nije bila zasnovana na isključivoj reprezentaciji muslimana, nego na univerzalnim pitanjima koja pogađaju većinu stanovnika grada: pristupačnost stanovanja, cijene najma, javni prijevoz, ekonomska nesigurnost i dostojanstvo rada. Time je uspio premostiti jaz između različitih zajednica i izgraditi široku koaliciju koja je uključivala radničku klasu, imigrante, mlade, ali i dijelove židovske zajednice te sekularne progresivne birače.
Takav pristup pokazuje važnu transformaciju progresivne politike u SAD-u. Umjesto fragmentirane ljevice koja se često iscrpljuje u simboličkim bitkama, Mamdanijeva kampanja ponudila je model u kojem se moralna pitanja, vjerska etika i klasna politika međusobno nadopunjuju. Njegovo insistiranje na ekonomskoj pravdi, u kombinaciji s jezikom solidarnosti ukorijenjenim u vjerskoj tradiciji, otvorilo je prostor za novu vrstu političkog diskursa koji nadilazi sekularno-vjerske podjele.
Posebno osjetljivo pitanje tokom kampanje bilo je vezano za rat u Gazi, Izrael i Palestinu. U gradu s najvećom jevrejskom populacijom izvan Izraela i snažnom palestinskom dijasporom, ovaj konflikt već godinama proizvodi duboke političke i emotivne podjele. Mamdani je, kao dugogodišnji zagovornik palestinskih prava, bio izložen snažnim pritiscima i optužbama da ugrožava sigurnost jevrejskih Njujorčana. Time je lokalna izborna kampanja pretvorena u svojevrsni referendum o vanjskoj politici, što je dodatno zaoštrilo atmosferu.
Ipak, njegova pobjeda sugerira da biračko tijelo New Yorka pokazuje zamor od redukovanja lokalne politike na geopolitičke lojalnosti. Za mnoge glasače, pitanje sigurnosti i suživota u gradu nije se moglo rješavati demonizacijom jedne zajednice ili nametanjem binarnih narativa. Mamdanijev uspjeh pokazuje da je moguće istovremeno prepoznati antisemitizam kao realan problem i odbaciti instrumentalizaciju tog problema u svrhu ušutkivanja kritike izraelske politike ili marginalizacije muslimana.
Njegov izbor također baca novo svjetlo na odnos između muslimanskih zajednica i američke ljevice. Iako su muslimani tradicionalno više naginjali Demokratskoj stranci, posljednjih godina primjetan je bio pad entuzijazma, dijelom zbog osjećaja političke zapostavljenosti, a dijelom zbog razočaranja vanjskom politikom SAD-a. Mamdanijeva kampanja pokazala je da postoji prostor za obnovu tog saveza, ali ne kroz prazne gestove ili simboličku inkluziju, nego kroz stvarno adresiranje socioekonomskih problema.
Istovremeno, njegova pobjeda postavlja visoka očekivanja. Za mnoge muslimanske Njujorčane, ali i druge marginalizirane zajednice, ona je tek prvi korak. Sama reprezentacija nije dovoljna ako se ne pretoči u konkretne politike koje poboljšavaju svakodnevni život: sigurnije ulice, pravedniji imigracijski sistem, dostupno stanovanje i institucionalno priznanje dostojanstva svih zajednica. U tom smislu, Mamdani će se suočiti s izazovom balansiranja između simboličke uloge i realne izvršne moći.
Dodatni pritisak dolazi iz šireg političkog konteksta. Jačanje desničarskog populizma, antimigrantske politike i normalizacija islamofobije na nacionalnom nivou stvaraju neprijateljsko okruženje u kojem će svaki potez njegove administracije biti pod povećalom. Upravo zbog toga, njegov mandat se ne posmatra samo kao lokalni eksperiment, nego kao test otpornosti progresivne politike u vremenu dubokih polarizacija.
Širi značaj Mamdanijevog izbora postaje jasniji kada se njegova pobjeda smjesti u duži historijski okvir muslimanske političke participacije u Sjedinjenim Američkim Državama. Decenijama su muslimani, iako brojni u velikim urbanim sredinama, ostajali na marginama izborne politike, često svedeni na biračko tijelo koje se mobilizira u kriznim trenucima, ali rijetko prepoznaje kao nosilac vlastitih političkih projekata. Nakon 11. septembra, ta marginalizacija poprimila je i sigurnosnu dimenziju: muslimanske zajednice su postale objekti nadzora, sumnje i političkih kompromisa, a ne subjekti s pravom na punu reprezentaciju.
U tom smislu, Mamdanijev uspon označava raskid s politikom simboličke inkluzije. On nije kandidat koji je „dozvoljen“ kako bi se demonstrirala tolerantnost sistema, već političar koji je sistem prisilio da se prilagodi novoj realnosti. Njegova kampanja pokazala je da muslimanski kandidat ne mora ublažavati stavove, skrivati identitet ili igrati ulogu „sigurnog“ predstavnika zajednice kako bi bio prihvatljiv većinskom biračkom tijelu. Upravo suprotno: dosljednost, jasna ideološka pozicija i fokus na materijalne probleme građana pokazali su se kao snažniji politički kapital od taktičkog povlačenja.
Ovdje se otvara i važno pitanje odnosa između identitetske politike i klasne analize. Mamdanijev slučaj pokazuje da te dvije dimenzije nisu nužno suprotstavljene. Njegov identitet bio je stalno politiziran od strane protivnika, ali nikada nije postao temelj njegove političke ponude. Time je razbijena česta dilema unutar progresivnih krugova: da li insistiranje na socijalnoj pravdi nužno vodi fragmentaciji biračkog tijela. Mamdanijeva pobjeda sugerira suprotno, da se široka koalicija može izgraditi upravo onda kada se klasna pitanja artikuliraju jezikom moralne odgovornosti i društvene solidarnosti.
Posebno je značajno što je takav pristup omogućio prevazilaženje vjerskih i etničkih linija podjele. U gradu u kojem se politička mobilizacija često odvija kroz identitetske blokove, Mamdani je uspio uspostaviti narativ zajedničkog interesa. Time je otvoren prostor za novu vrstu urbane politike, u kojoj vjera nije privatna slabost koju treba sakriti, niti političko oružje, nego jedan od izvora etičke motivacije za javno djelovanje.
Istovremeno, njegov mandat nosi i ozbiljne rizike. Očekivanja su visoka, a tolerancija na greške vjerovatno će biti manja nego kod njegovih prethodnika. Svaki neuspjeh njegove administracije bit će spremno interpretiran ne kao politički, nego kao civilizacijski ili identitetski promašaj. To je teret koji često nose pioniri: njihovi rezultati se generaliziraju, a njihove greške koriste kao argument protiv cijelih zajednica. Upravo zbog toga, Mamdanijeva administracija neće biti testirana samo po kriterijima efikasnosti, nego i po sposobnosti da odoli simboličkom pritisku i stalnoj delegitimizaciji.
Dodatnu složenost donosi činjenica da New York više nije izolirani liberalni bastion, nego grad duboko uronjen u nacionalne političke sukobe. Antimigrantska politika, jačanje represivnih institucija i normalizacija govora mržnje stvaraju ambijent u kojem lokalna vlast ima ograničen manevarski prostor. U takvim okolnostima, gradonačelnik nije samo upravitelj grada, nego i politički akter koji mora balansirati između otpora i pragmatizma. Mamdanijeva sposobnost da održi taj balans bit će ključna za dugoročnu održivost projekta koji predstavlja.
Na širem planu, njegova pobjeda ima potencijalne posljedice i izvan granica New Yorka. Ona šalje signal drugim urbanim sredinama da su progresivne koalicije moguće i da strah od desničarskih kampanja demonizacije ne mora voditi defanzivnoj politici. Istovremeno, ona izaziva Demokratsku stranku da preispita vlastite strategije: da li je kontinuirano izbjegavanje jasnih stavova o ratu, nejednakosti i represiji dugoročno održivo, ili samo produbljuje političku apatiju i gubitak povjerenja.
U tom smislu, Mamdanijev mandat može se čitati i kao upozorenje establišmentu. On pokazuje da nove generacije birača očekuju dosljednost, hrabrost i jasne političke linije, čak i kada su one neugodne. Pokušaji da se progresivni impulsi neutraliziraju kroz retoriku jedinstva i umjerenosti sve češće nailaze na otpor birača koji traže stvarne promjene, a ne simboličke gestove.
Na kraju, stvarni značaj ovog političkog trenutka neće se mjeriti time da li je New York dobio prvog muslimanskog gradonačelnika, nego time da li će njegova vlast proizvesti mjerljive pomake u kvaliteti života građana. Ako uspije povezati simbolički iskorak s materijalnim poboljšanjima, Mamdani bi mogao postati model za novu fazu progresivne politike u SAD-u. Ako ne uspije, sistem će njegov neuspjeh iskoristiti kao dokaz vlastite ispravnosti.
IZVOR: agencije, Haaretz, New York Times
