Izraelska strategija dopuštanja katarskog finansiranja Hamasa seže još u 2012. godinu. Cilj je bio osigurati da Hamas bude dovoljno jak da kontrolira Gazu, ali ne toliko jak da predstavlja neposrednu prijetnju – dok bi se istovremeno Palestinsku samoupravu marginaliziralo. Netanyahu je otvoreno priznao da je strategija imala podršku izraelskih sigurnosnih službi, uključujući Shin Bet i Mossad

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu po prvi je put javno odbranio svoju dugogodišnju strategiju dopuštanja dotoka katarskog novca u pojas Gaze. Na prvoj ovogodišnjoj konferenciji za medije, Netanyahu je priznao kako je godinama dopuštao da milioni dolara iz Dohe stižu u Gazu kako bi se pokrili troškovi i plaće administracije kojom upravlja Hamas – s ciljem da se produbi razdor između Hamasa i Palestinske samouprave (PNA), a time i onemogući stvaranje palestinske države.

Ironično, upravo na dan kada su Sjedinjene Američke Države službeno prihvatile luksuzni avion Boeing 747, dar Katara bivšem predsjedniku Donaldu Trumpu koji će služiti kao novi Air Force One, Netanyahu je Katarsku Monarhiju nazvao “neprijateljskom državom” i odbacio bilo kakvu povezanost sa skandalom poznatim kao “Qatargate”, koji potresa izraelsku javnost.

Afera “Qatargate” dovela je do hapšenja dvojice bliskih saradnika Netanyahua, optuženih da su primali velike svote novca iz Katara u zamjenu za poboljšanje slike te zemlje u međunarodnoj javnosti, posebno u kontekstu Svjetskog prvenstva u fudbalu 2022. godine.

Istraga je u toku, a Netanyahu se sukobio i s tadašnjim šefom unutrašnje sigurnosne službe Shin Bet, Ronenom Barom, kojeg je pokušao smijeniti – odluku koju je izraelski Vrhovni sud poništio kao “nezakonitu”.

Unatoč kritikama, Netanyahu je branio svoju odluku, ističući kako je iznos koji je Hamas primio bio “vrlo malen” te da “katarski novac nije korišten za napad sedmog oktobra”, kada je u Hamasovoj ofanzivi ubijeno 1.200 Izraelaca, a više od 200 ljudi je oteto. “Napali su nas u natikačama, s kalašnjikovima i kamionetima, što sve zajedno košta tek nekoliko stotina dolara”, izjavio je premijer. No, ti su komentari ubrzo uklonjeni s YouTube kanala njegovog ureda, jer su smatrani ponižavajućima za izraelski sigurnosni sistem.

Prema istraživanju The New York Timesa, izraelska strategija dopuštanja katarskog finansiranja Hamasa seže još u 2012. godinu. Cilj je bio osigurati da Hamas bude dovoljno jak da kontrolira Gazu, ali ne toliko jak da predstavlja neposrednu prijetnju – dok bi se istovremeno Palestinsku samoupravu marginaliziralo. Netanyahu je otvoreno priznao da je strategija imala podršku izraelskih sigurnosnih službi, uključujući Shin Bet i Mossad.

Godinama je izraelska politika tretirala Palestinsku samoupravu kao teret, a Hamas kao “koristan alat” za sprječavanje ujedinjenja palestinskog naroda i time onemogućavanje stvaranja palestinske države. Ministar privrede Bezalel Smotrich već je 2015. javno izjavio kako je to bio cilj brojnih izraelskih vlada – održavati palestinsku podijeljenost kao političku prednost za Izrael.

No, ta je politika doživjela kolaps sedmog oktobra 2023. godine. Izraelski analitičar Tal Scheider tada je napisao da je “premijerova politika tretiranja terorističke organizacije kao partnera, nauštrb Mahmouda Abbasa i PNA, stvorila rane koje će trebati godine da zacijele”.

Istodobno s razotkrivanjem Netanyahuove strategije, izraelska vlada pokušava preusmjeriti fokus na porast antisemitizma u svijetu. Nedavno ubistvo dvojice zaposlenika izraelske ambasade u Washingtonu iskorišteno je kao povod za optuživanje evropskih zemalja da svojom kritikom izraelske politike u Gazi potiču mržnju prema Jevrejima.

Međutim, ova retorika svjesno zamagljuje granicu između kritike izraelske politike i antisemitizma. Polovina izraelskih birača takođe se protivi Netanyahuovom načinu upravljanja ratom u Gazi – posebno njegovom kontroliranju humanitarne pomoći – no vlada tu unutrašnju opoziciju ne označava kao antisemitizam.

Antisemitizam, koji podrazumijeva poticanje mržnje, diskriminacije i nasilja protiv Jevreja kao naroda, međunarodno je priznato kazneno djelo. Katolička Crkva ga je osudila još 1937. godine, a Drugi vatikanski koncil dodatno je osnažio tu osudu. Od tada su se odnosi između kršćana i Jevreja značajno poboljšali.

S druge strane, antisionizam je pojam koji ostaje predmet slobodne rasprave. Ne samo među arapskim narodima, koji su 1948. doživjeli uspostavu novog nacionalnog entiteta na području historijske Palestine, nego i unutar samog jevrejskog svijeta. Postoje i jevrejske zajednice u dijaspori koje se iz vjerskih razloga protive postojanju izraelske države u biblijskoj Sionu.