Vezir je svojoj povrijeđenoj sujeti, oličenoj u tihom ali jakom bijesu, ugodio jedino naumom da počne skidati glave svim neposlušnim podanicima. Ako već nema snagu da promijeni ukupno stanje, ima je za smaknuće pojedinaca. Koristit će je do beskraja, sve dok traje i jedan kradljivac ili ubica. Sila je ipak najmoćniji čuvar ugleda!
Vezir Sulejman-paša Skopljak je u svom truhlom razmišljanju o bosanskoj kaljuži, kako je gledao pokrajinu, stigao do uvjerenja da mu je najsigurnije osloniti se na svoje sinove. Svi su imali visoke i priznate položaje u carskoj upravi. Najstariji, Mustafa-paša Sulejmanpašić, raniji muselim u Užicu, vratio se ovamo na mjesto kliškog sandžak-bega i na mjesto očevog ćehaje, a trojica mlađih su, više nego otac, upravljali pašalukom. Vezir je znao da ni jedan, pa ni sva peterica zajedno, nisu kader suprotstaviti se kapetanima kakvi su Hasanaga Beširević Pećki i njegovi prijatelji, no računao je na neslogu Krajišnika, među kojima će tražiti one koji će za vlastiti interes zametnuti još veću kavgu, čak i oružan obračun, u kome će se dohakati silnom Hasanagi.
Predvidio je da se u februaru na travničkom divanu govori samo o jednom zlu – lanjskim upadima Hasanaginih pljačkaša na austrijsko tlo, počev od petnaestog septembra naovamo, a koji ni sada ne prestaju. U izvještaju austrijskog prokonzula Jakova fon Paulića je navedeno da se ne vrše samo krađe i pljačke nego i ubistva, s naglašenim osvrtom da «Hasanaga sa svojom bandom za po sljednjih dvadeset godina nije nikad postupio po naredbi bosanskih vezira ili njihovih zamjenika. A to se više tolerisati ne može!» Da ojača svoj uticaj na Bošnjake, prokonzul je naučio da dobro govori bosanski jezik.
Vezir je svojoj povrijeđenoj sujeti, oličenoj u tihom ali jakom bijesu, ugodio jedino naumom da počne skidati glave svim neposlušnim podanicima. Ako već nema snagu da promijeni ukupno stanje, ima je za smaknuće pojedinaca. Koristit će je do beskraja, sve dok traje i jedan kradljivac ili ubica. Sila je ipak najmoćniji čuvar ugleda!
Ovoj nevolji pridružila se druga. Austrijski špijuni i uhode otkrili su vezirov nemušti pristanak da se s njihove teritorije pozivaju ljudi koji bi, sami ili sa svojim porodicama, naselili bosanske krajeve. Na taj način bi se popunile praznine i manjkovi u radnoj snazi izgubljenoj što u bojevima što u pomoru kuge. U prikupljanju radno sposobnog stanovništva se išlo dotle da se preseljenje plaćalo debelim novcem, koji je nuđen čak i austrijskim vojnicima.
Sticao se ipak dojam da u Bosni najveće zlo nije ni krajiško divljanje ni manjak radnika, već nešto treće – kuga! Ta pošast je toliko morila ljude da je neprekidno masovno umiranje bilo pojava na koju se moralo navikavati. S njom su protekle tri godine, nastu pala je i četvrta. Pojedine kasabe su desetkovane a neke prepolov ljene. Rijetko je koja, poput Travnika, mogla na trenutak odahnuti pa objaviti da su joj u posljednje dvije sedmice marta od kuge umrle «samo» tri osobe. To nije moglo ni za minut produžiti nadu onima u Busovači, Uskoplju, Tešnju, Prijedoru, Banjaluci, Posavini, Sem beriji, cijeloj Hercegovini…
Uz to, na hercegovačkoj granici s Austrijom trajali su sporovi između zapovjednika utvrda Duvna i Počitelja i brojnih bošnjačkih dželepdžija koji su dolazili na granične pazare da prodaju stoku za klanje. Zapovjednici utvrda su ih vraćali, grubo razgonili i tražli od svog prokonzula Paulića da interveniše kod osmanskih vlasti, što je on i činio, no to dželepdžije nije plašilo, a ni osmanske vlasti ih nisu zaustavljale. Vrhunac sukoba je izbio dvadesetog maja, kad su au strijski zapovjednici naglom silom upali u Činice, selo Bosanskog pašaluka, i sve Bošnjake muslimane protjerali iz njega te ga prisvojili.
Porta je žmirila na to.
Ono o čemu je vezir Sulejman-paša zimus maštao, to je proljetos uradio. U prvih nekoliko mjeseci priveli su mu pedesetak kra jiških Bošnjaka, od kojih su jedanaesterica bili muslimani, optuženi za pljačku na granici. Dao je nalog da se svi zadave. Tad je planuo gnjev mjesnog stanovništva, već ojađenog i uzbuđenog zbog masovnog umiranja, pa se to nezadovoljstvo lahko pretvaralo u široku bunu. Najbliža pobuna se desila u Banjaluci pa je nabrzinu smije nio tamošnjeg muselima a na njegovo mjesto postavio svog drugog sina, Muhamed-bega Sulejmanpašića. Ni time nije smirio nerede jer su se oni pojavili u drugim kasabama, Sarajevu, Mostaru… Nicali su i širili se, a on još nije «smirio» Hasanagu!
Najzad je prozreo da će za svoj naum najlakše pridobiti bihaćkog kapetana Rustem-bega Džaferpašića. Rustem-beg je lakom čovjek, voli pohvale i darove, a to je Dvoru najmiliji trošak kojim nekog daruje. Mal’ izdatak za velik’ dobitak!
Rustem-beg je, stavši uz vezira i spreman slomiti vrat Hasanagi, izazvao ljutnju svojih komšija, jednako Mehmed-bega Beširevića u Ostrošcu kao i kapetana Kulenovića u Vakufu, a koji su zajedno stali na Hasanaginu stranu. «Moramo ga predati živog ili mrtvog!» prijetio je prvi; «Ne damo ga ni živog ni mrtvog!» uzvraćala su ova dvojica. «Čik!»
