„Netanyahu je konačno pronašao predsjednika dovoljno glupog da napadne Iran.“ Oštre riječi američkih senatora odjekuju dok se pravna arhitektura UN-a urušava pod teretom dvostrukih standarda. Je li ofanziva na Teheran legalna i zašto bi ruski predsjednik mogao biti neočekivani pobjednik zapadne agresije na Bliskom istoku?

Dok su američke i izraelske bombe prvog marta padale na Teheran, izraelski premijer Benjamin Netanyahu primijetio je da je rat s Iranom nešto što je „želio učiniti 40 godina“. To priznanje nameće pitanje zašto je odlučio čekati do sada da pokrene takav sukob.

Svakih nekoliko godina tokom protekle tri decenije, Netanyahu je gotovo komično propovijedao da se prozor za sprječavanje Irana da nabavi nuklearno oružje zatvara. Ipak, prošlog ljeta, na kraju takozvanog dvanaestodnevnog rata, američki predsjednik Donald Trump izjavio je da su američki udari bez presedana „zbrisali“ iranski nuklearni program. Od tada nema dokaza koji sugerišu da je Teheran bio blizu izrade nuklearnog oružja.

Ovaj put, Netanyahu je bio u pravu da se prozor zatvara, zapravo nekoliko njih. Ali nijedan od njih nije imao veze s iranskim nuklearnim ambicijama. Imali su mnogo više veze s izraelskom i američkom politikom. Netanyahu je posjetio Bijelu kuću rekordnih šest puta u posljednjih godinu dana. Nijedan strani lider nikada nije imao tako dosljedan pristup Ovalnom uredu. U historiji odnosa SAD-a i Izraela, koji je sam po sebi jedinstven, odnos Trump-Netanyahu izdvaja se po svojoj bliskosti.

Postoji mnogo razloga za spekulacije o tome zašto. Možda je to zbog ličnih veza između Netanyahuovih i Trumpovih unutrašnjih krugova. Ili je, možda, kako je to rekao američki senator Chris Van Hollen, Netanyahu „konačno pronašao predsjednika dovoljno glupog da napadne Iran“. Ono što zasigurno znamo jeste da je Trump bio spreman učiniti više za Netanyahua nego bilo koji predsjednik prije njega.

Ali ovaj dvojac ima rok trajanja a on bi mogao doći već ove godine, zahvaljujući izborima u obje zemlje. Izrael ima zakazane izbore za jesen. Bit će to prvo takvo glasanje otkako je Netanyahu predsjedao tokom najveće sigurnosne katastrofe u novijoj izraelskoj historiji: napadima pod vodstvom Hamasa sedmog oktobra 2023. godine. Izraelska javnost još nije imala priliku smatrati ga odgovornim za ovaj neuspjeh, a on sam nikada nije prihvatio odgovornost.

Netanyahuove šanse su nejasne. Bori se da izgradi velike koalicije dijelom i zbog svojih pravnih problema: suočava se s nizom optužbi u tekućem suđenju za korupciju. Vjerovatno će pokušati okupiti izraelsku javnost oko svoje iranske kampanje u pokušaju da ostane na vlasti. Dok ogromna većina Jevreja u Izraelu podržava ratne napore, prema podacima Instituta za demokratiju Izraela, to čini tek četvrtina palestinskih građana Izraela.

Trump se, u međuvremenu, suočava s izborima na sredini mandata (midterms) u Sjedinjenim Državama. Ovi izbori rijetko idu u prilog aktuelnoj vlasti, a ankete sugerišu da bi mogli biti posebno loši za Trumpa. Predsjednik je imao nizak rejting čak i prije pokretanja nepopularnog rata bez jasnog izlaznog plana. Značajna promjena u Kongresu, koji trenutno kontrolišu republikanci, mogla bi ograničiti Trumpove opcije kada je u pitanju Iran. Ako je cilj bio ugurati rat u prozor u kojem mogu djelovati uglavnom bez kontrole, proljeće i ljeto 2026. bili su najsigurnija opklada.

Napad pokrenut u subotu, 28. februara, već je uzrokovao hiljade žrtava. Dok Trump tvrdi da je Teheran gradio nuklearno oružje, Iran se poziva na samoodbranu kako bi opravdao bombardovanje Izraela i američkih baza. Unutar EU, pozicije variraju od podrške Njemačke i Italije, do španskog odbacivanja jednostrane akcije koju smatraju protivnom međunarodnom pravu.

„Napad je nezakonit“, tvrdi Marieke de Hoon, stručnjakinja za međunarodno pravo s Univerziteta u Amsterdamu. U razgovoru objašnjava da postoje samo dva izuzetka od zabrane upotrebe sile prema Povelji UN-a: rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a ili samoodbrana u slučaju neposrednog oružanog napada. „Nijedno se ovdje ne primjenjuje“, ističe ona. „Sjedinjene Države ne bi imale pravo na samoodbranu čak i da su u pravu kada kažu da Teheran razvija nuklearno oružje koje bi moglo predstavljati prijetnju u budućnosti.“

De Hoon ukazuje da je pregovaranje bilo vidljivo u posredovanju Omana, koje je napredovalo. „Nije bilo razloga da predsjednik Trump misli da će svijet eksplodirati ako ne djeluje u tom trenutku.“ U smislu međunarodne krivične pravde, ona smatra da „govorimo o zločinu agresije, zbog upotrebe oružane sile jedne države protiv suvereniteta druge“. Upozorava da druge države ne smiju doprinositi toj agresiji, naprimjer dopuštajući da se njihova teritorija koristi za podršku ratu.

 „Ovo je novi svjetski poredak“, kaže De Hoon, „i mislim da mu se Španija pokušava oduprijeti, što je vrlo hrabro.“ S „Mirovnim vijećem“, koje je predstavio predsjednik Trump za podršku rekonstrukciji Gaze, vidi se svijet moćnih koji imaju kolonijalnu viziju međunarodnih odnosa. Ako zapadne države ne osude kršenja međunarodnog prava, i one uništavaju međunarodni pravni poredak. To nije pitanje lijeve ili desne politike, već razumijevanja da je zakon sve što imamo da spriječimo poredak u kojem vlada rat svih protiv svih.

De Hoon primjećuje da statuti Mirovnog vijeća ne tretiraju međunarodno pravo, a posljednju riječ ima Trump, pa više nije potreban ni Međunarodni sud pravde UN-a. U tom prividnom miru važni su resursi i nacionalni interes, slično situaciji u Venecueli, što ona također naziva zločinom agresije. U Gazi ne vidi put ka održivom miru koji uključuje samoodređenje Palestinaca, već aneksiju dok se teritorija predaje stranim investitorima.

Evropska unija pokazuje neodlučnost koja zapanjuje stručnjake. Prije nekoliko sedmica, tokom krize oko navodne aneksije Grenlanda od strane SAD-a, evropski lideri su govorili o teritorijalnom integritetu kao temeljnoj vrijednosti. „Sada vidimo da se te vrijednosti krše u Iranu i Venecueli, a evropske države ne osuđuju agresiju“, opisuje De Hoon. To naziva dvostrukim standardima koje je Globalni jug već vidio u odnosu prema Palestini, što otežava ujedinjenje svijeta protiv poretka zasnovanog isključivo na sili.

Kada je riječ o Ujedinjenim narodima, De Hoon je jasna. To je institucija koja bi trebala osuđivati kršenja ljudskih prava i međunarodnog pravnog poretka. „Moguće je osuditi i napad na Iran i kršenja ljudskih prava od strane iranskog režima. Upravo to je učinio predsjednik Sánchez, ali je većina ostalih evropskih država to odbila učiniti.“

Što se tiče Međunarodnog krivičnog suda (MKS), situacija je pravno komplikovana. „MKS ovdje nema jurisdikciju jer je dogovoreno da je za zločin agresije potrebno da obje države, agresor i žrtva, budu članice suda i da su ratificirale amandman o ovom zločinu“, objašnjava ona. SAD, Izrael i Iran nisu članovi MKS-a.

Ironija je, ističe De Hoon, u tome što su te iste države bile za stvaranje posebnog suda za rusku agresiju u Ukrajini. „S obzirom na to da SAD i Izrael danas čine zločin agresije protiv Irana, a zapadni svijet skreće pogled, bit će mnogo teže tvrditi da je sud koji treba suditi ruskim ratnim činovima slobodan od dvostrukih standarda. Putin će se zadnji smijati“, zaključuje stručnjakinja.

IZVOR: The Economist, El Pais, agencije