Kada je saznao da je u Boljakovom Potoku formiran džemat koji planira graditi džamiju, Hase se pojavio, iznenada, nenajavljen, i odboru uručio pozamašnu svotu. O tome se u taj vakat nije govorilo.

Strme sarajevske mahale i njihovi uski sokaci pamte mnoge lijepe, nesvakidašnje priče o neobičnim a dobrim ljudima, koji su se na neki svoj način i spontano izdavajali iz prosječnosti, iako za to nisu imali nikakvu ambiciju ni želju, nego jednostavan, prirodan dar koji ih je isticao u odnosu na druge, po čemu ih generacije pamte i spominju.

Jedan od takvih bio je Asim Ferhatović Hase, skromno mahalsko dijete, gromada od insana i fudbalski as čije je ime nadživjelo statistike i trofeje. Iako ga historija pamti kao jednog od najboljih fudbalera koje je Bosna ikada imala, Asim Ferhatović nikada nije svoju slavu nosio s visine. Naprotiv, poznanici, prijatelji i slučajni prolaznici pamtit će ga prizemnog, nasmijanog i velikodušnog čovjeka, uvijek spremnog pomoći.

Djecu iz mahale često je znao obradovati loptom ili sladoledom, a čaršijom je, kako kažu njegovi savremenici, dijelio “šakom i kapom”, zbog čega su ga prozvali “sirotinjskom majkom”. Po gradu se decenijama pričalo kako je jednom, silazeći od kuće niz Kovače sreo nekog nevoljnika koji nije imalo cipela, Hase se izuo, dao siromahu svoje cipele, a on u čaršiju sišao bos.

Ako bi kakvom putniku namjerniku ili zalutalom turisti zatrebao besplatan smještaj ili hrana, znalo se da će to Hase riješiti. Ali jedna epizoda iz njegova života manje je poznata javnosti:

Krajem šezdesetih godina prošloga vijeka u cijelom Sarajevskom polju bila je samo jedna džamija, ona u Butmiru prvobitno izgrađena još za turskog vakta, dok su sva novosarajevska naselja s obje strane Miljacke od Pofalića do Ilidže bila bez ijednog islamskog objekta. Kada je saznao da je u Boljakovom Potoku formiran džemat koji planira graditi džamiju, Hase se pojavio, iznenada, nenajavljen, i odboru uručio pozamašnu svotu. Nije se o tome tada mnogo govorilo.

Hase je rođen 24. januara 1933., odrastao na Kovačima, gdje je još kao dječak počeo igrati fudbal na lokalnom igralištu. Kao 15-godišnjak je na Koševu počeo svoju fudbalsku karijeru.

Sa juniorskim timom FK Sarajeva 1951. godine postao je prvak Bosne i Hercegovine.

Debi u Prvoj ligi upisao je u maju iduće godine na gostovanju Crvenoj Zvezdi u Beogradu, a na svoj prvi pogodak u dresu Sarajeva čekao je do 31. maja 1953. godine, kada je zatresao protivničku mrežu u tijesnoj pobjedi nad Zagrebom od 2:1.

U sezoni 1955/56. postiže 11 golova i postaje prvi strijelac tima. I u idućoj sezoni, Ferhatović je igrao dosta dobro, ali to nije bilo dovoljno da Sarajevo zadrži prvoligaški status. Godina dana provedena u Zonskoj ligi Sarajevu je donijela novi ubitačni tandem u napadu, Šehović–Ferhatović. Ovaj je dvojac u utakmicama Zonske lige i kvalifikacija za Prvu ligu mreže protivničkih timova pogodio ukupno 50 puta, što je bilo dovoljno da se Sarajevo ponovo vrati u društvo najboljih. Sarajevo više nikada nije ispalo iz Prve lige, a Hase je iz sezone u sezonu postajao sve bolji igrač.

Dobre igre u dresu Sarajeva privukle su pažnju i selektora reprezentacije pa je Ferhatović 1961. godine postao reprezentativac Jugoslavije. U svom prvom, a kasnije će se ispostaviti i jedinom nastupu u plavom dresu, Hase je odigrao 90 minuta u duelu sa Južnom Korejom na Koševu. Nikada poslije toga više nije dobio poziv za odabrani tim, što većina fudbalskih stručnjaka smatra velikom nepravdom.

U ljeto 1963. godine Hase napušta Koševo. Nakon derbija sa Željezničarom, u posljednjem kolu, u kojem je Hase stigao i postići gol, odlazi za Tursku, gdje potpisuje ugovor za slavni Fenerbahçe. Samo sedam dana nakon posljednje utakmice u bordo dresu, Hase je odigrao i prvu utakmicu u plavo-žutom dresu istanbulskog kluba. Ali nije dugo ostao jer nije mogao bez svoga grada. Kažu da je za jednu večer po nekoliko puta znao nazvati u Vatrogasni dom na Vratniku da pita ko tamo sjedi, šta mu rade jarani i pada li u Sarajevu kiša.

Poslije samo mjesec dana, sedam odigranih utakmica i jednog postignutog gola, Hase se vraća u svoje Sarajevo, uz čuvene riječi: “Ne mogu ja, brate, igrati za pare i slušati kako trebam igrati. Hvala im, bili su korektni i nisu mi pravili probleme. Rekao sam im da ja mogu samo u Sarajevu igrati”.

Nakon povratka, u sezoni 1963/64. postigao je 19 golova, što mu je donijelo titulu najboljeg strijelca Prve lige Jugoslavije za tu sezonu. Hase je bordo dres nosio još tri godine, a u šampionskoj sezoni 1966/67. upisao je osam nastupa. Posljednji put je zaigrao 16. oktobra 1966. godine na riječkoj Kantridi, kada je nakon samo 15 minuta igre zbog povrede morao napustiti teren.

Bila je to nedjelja u kojoj je otišao Hase, nedjelja kada je odigrao svoju posljednju utakmicu u bordo dresu. Za 16 godina igranja u dresu Sarajeva, Ferhatović je upisao 256 nastupa i pri tome postigao tačno 100 golova u zvaničnim utakmicama, što ga do danas čini najboljim strijelcem Sarajeva svih vremena, kada su u pitanju zvanični nastupi.

Opjevan je i u pjesmi “Nedjelja kad je otiš'o Hase” sarajevske grupe Zabranjeno pušenje.

Asim Ferhatović Hase preminuo je od infarkta u svojoj rodnoj kući na Kovačima u noći sa 23. na 24. januar 1987. godine. Njegov grad i njegovi sugrađani, koje je neizmjerno volio, nisu ga zaboravili, Hasetovo ime danas nose stadion Koševo, ulica u sarajevskom naselju Koševo, memorijalni malonogmetni turnir…

Kad čujete sintagmu “sarajevski duh”, koju mnogi naopako razumiju, a neki i bezobrazno zloupotrebljavaju, nemojte zaboraviti da je gradom na Miljacki hodao, sirotinji pomagao i imetak uvakufio Asim Ferhatović Hase.