Problem nekažnjivosti posebno je izražen. Organizacija Yesh Din navodi da je između 2005. i 2024. godine gotovo 94 posto istraga zatvoreno bez podizanja optužnice, a tek tri posto slučajeva završilo je presudom. Mnogi Palestinci više ni ne prijavljuju nasilje, jer ih prethodna iskustva uvjeravaju da to vodi samo dodatnoj viktimizaciji

U zabačenom i surovom području Masafer Yatte, južno od Hebrona, svakodnevica palestinskih pastira i njihovih porodica odavno je obilježena napadima radikalnih izraelskih doseljenika. Ali intenzitet nasilja u 2025. godini premašio je sve ranije zabilježene nivoe. U dvadeset godina, UN je dokumentirao oko 9.600 napada ovakvog tipa, a čak 1.500 ih je zabilježeno samo od početka ove godine — petnaest posto ukupnog broja.

Mještani svjedoče o zastrašivanju, premlaćivanjima, paljevinama i krađama stoke, dok vojska i policija u velikom broju slučajeva ne reagiraju ili reaguju tek nakon što je napad završen. Neki tvrde da sigurnosne snage ponekad i fizički prate doseljenike, ili im ustupaju prostor, uvjereni da će se sve završiti bez posljedica u političkoj klimi koju oblikuje krajnje desna koalicija premijera Benjamina Netanyahua.

U takvim okolnostima, palestinski pastiri žive pod stalnim pritiskom. Gazem Hamamdi postavio je bodljikavu žicu oko svoje kolibe i stada, jer ga jedan doseljenik svakodnevno obilazi uvjeravajući ga da „nema prava“ na vlastitu zemlju. Sličnih primjera je na stotine. Strah je postao dio rutine: ljudi ograničavaju kretanje, napuštaju dio pašnjaka i žive u permanentnom iščekivanju napada.

Proteklog mjeseca dokumentirano je 264 napada, najviše otkako UN vodi evidenciju od 2006. godine. Čak je i izraelska vojska, koja ima strožiji kriterij klasifikacije, priznala rast „nacionalističkih zločina“,u odnosu na prošlu godinu broj je više nego utrostručen.

Jedna od najpotresnijih scena posljednjih sedmica dolazi upravo iz Masafer Yatte. Grupa doseljenika je noću napala mještane kako bi im, prema lokalnim izvorima, oduzela ovce. Snimci prikazuju udarce štapovima, panične krike i teško povrijeđeno lice Yusefa Mjamrea, koji je nakon napada završio u bolnici s višestrukim prijelomima. Njegov sin također je povrijeđen, a porodica tvrdi da je samo pukim slučajem izbjegnuta tragedija.

Učestalost i brutalnost napada izazvali su reakciju evropskih zemalja koje su tokom rata u Gazi bile među najbližim političkim i vojnim partnerima Izraela. Ministri vanjskih poslova Francuske, Njemačke, Italije i Ujedinjenog Kraljevstva upozorili su da nasilje doseljenika potkopava napore za prekid vatre i sigurnost samog Izraela. No reakcije Izraela su bile mlake. Premijer Netanyahu osudio je napade tek kada su se desili incidenti u kojima su nastradali pripadnici izraelskih sigurnosnih službi.

Problem nekažnjivosti posebno je izražen. Organizacija Yesh Din navodi da je između 2005. i 2024. godine gotovo 94 posto istraga zatvoreno bez podizanja optužnice, a tek tri posto slučajeva završilo je presudom. Mnogi Palestinci više ni ne prijavljuju nasilje, jer ih prethodna iskustva uvjeravaju da to vodi samo dodatnoj viktimizaciji.

Jedan od najilustrativnijih primjera nekažnjivosti odnosi se na smrt Awde Hazalina, ubijenog prošlog ljeta u Masafer Yatti. Snimci jasno prikazuju doseljenika koji nasumično puca iz pištolja, a jedan metak pogađa Hazalina. Uprkos tome, sud je presudio da je napadač djelovao u „samoodbrani“, iako je bio jedini naoružan. Dok je napadač nastavio normalan život, tijelo ubijenog Palestinca zadržano je mjesecima, a porodici je dopučen skroman ukop tek nakon međunarodnog pritiska i štrajka glađu žena iz zajednice.

U samoj Masafer Yatti, pritisak je toliko snažan da su mještani primorani organizirati sastanke u školama kako bi dogovorili strategije preživljavanja, dokumentiranja napada i očuvanja svojih parcela. Pravnici podsjećaju stanovnike da stalno nose zemljišne dokumente, snimaju svaki incident i odmah šalju lokacije napada kako bi postojala barem neka forma dokaza pred institucijama koje ih inače tretiraju kao osumnjičene.

Strah je prisutan i nakon što sunce zađe. Mještani izbjegavaju izlazak noću, kreću se u grupama i oslanjaju se na mrežu sigurnosnih kamera koje sami instaliraju kako bi vidjeli približavaju li se doseljenici. Ni to im ne daje sigurnost: naselja izraelskih doseljenika često su udaljena tek nekoliko metara, odvojena ogradama ili improviziranim barijerama. Cijele zajednice žive u sjeni većih, dobro utvrđenih kolonija poput Carmela, odakle se novi doseljenički punktovi često šire preko palestinskih pašnjaka.

U takvoj atmosferi, gdje su napadi sve češći a odgovor institucija slab ili selektivan, lokalno stanovništvo ima samo jednu zajedničku želju: mirnu noć, bez prijetnje nasilja koje je već postalo dio njihove svakodnevice — i koje iz godine u godinu poprima sve opasnije razmjere.

Cijeli tekst pročitajte u El Paisu.