Kakva je ovo zemlja naspram pređašnjih? Nikakva! Divlja! Kakvi su ovdje ljudi naspram tamošnjih? Naopaki! Nepoćudni! Je li ikad ijedan valija prije njega mogao izaći nakraj s njima? Jok, ni jedan! Zar nije on trebao biti bolji vladalac od njih? Šta mu nije valjalo? Nije pokorio domaće janjičare, nije uništio dušmane Carstva? Hapsio je, progonio, davio i vješao, a sve bješe malo.

Nedugo potom, u novembru mjesecu, svrgnut je vezir Ali Dželaluddin-paša. Ferman ga je probo do srca, od čega se ukočio i zanijemio. Nije dolazio do zdrave misli. Premještaj bješe neočekivan, brz, hladan, spremljen iz nečije pakosti. Još mu se i rugaju! Šalju ga za seraskera ordije koja treba da uguši ustanak pobunjenih Grka. Kakav ustanak?! Buna šake seljaka! Može je suzbiti matori alajbeg, miralaj ili čak bimbaša, a ne on, učtuglija, prvi do velikog vezira, ponos vaskolikog Carstva.

Osjetio je kako ga cijelog prožima plamen nepodnošljive srdžbe. U prvi mah nije mogao koraknuti, čak ni vikati, galamiti… Ljuto ga je zaboljela povreda dostojanstva i časti. Zadrhtao mu je svaki mišić, zaboljela cijela utroba. Osjetio je gorčinu i muku. U glavi mu se splelo sijaset crnih misli. Razdirale su ga. Zbog čega, zbog koga je izgubio slavu i ugled? Zašto je zgasnuo sjaj njegovog imena, sjaj njegovih pobjeda na svim ratištima? Nikada se ni od kuda nije vratio poražen i potuljen. Vazda se vraćao kao gazija. A sada? Odavde se ne vraća tako. Zašto?

Kakva je ovo zemlja naspram pređašnjih? Nikakva! Divlja! Kakvi su ovdje ljudi naspram tamošnjih? Naopaki! Nepoćudni! Je li ikad ijedan valija prije njega mogao izaći nakraj s njima? Jok, ni jedan! Zar nije on trebao biti bolji vladalac od njih? Šta mu nije valjalo? Nije pokorio domaće janjičare, nije uništio dušmane Carstva? Hapsio je, progonio, davio i vješao, a sve bješe malo. Zbog njih, divljaka i prostaka, izgubio je povjerenje i milost Dvora. Nije trebalo samo muškarce, ajane i kapetane sjeći, već odreda… sve odraslije mladiće… U njegove tri godine oni su odrasli, opasali se snagom, i sad mu čikaju kao i njihovi očevi. Da je i njih prorijedio, ne bi mu dohakali! Svi imaju divlju ćud, životinjsku snagu, svi su bundžije, većini život stoji na oštrici sablje i na nišanu puške.

Što se više lomio u mislima, tumornim i zlim, to je jače osjećao vatru žigova u želucu i burureta u glavi, od čega se presamitio i zanio te svalio na šilte poput teškog bolesnika. A onda iz tog ropskog stanja sine iskra otpora, vrela želja da se ne da, da se bori. Ne! Neće nazad! Ne da svoju čast, svoje slavno ime! Ni koraka odavde! Džaba Porta, sultan, ferman… Pokazat će još ko je on! Nije potrošio ni pamet ni snagu. Ima je za ovu gamad ovdje! Tek sad će ga Bošnjaci vidjeti! I mrtvi će pamtiti ko je Dželaluddin-paša!

Razum mu se brzo mutio, sve slabije je vladao mislima. Nije uzimao hranu, nije podnosio nikoga. Niko nije bio s njim, a vidio je sijaset glava okolo, neke oblikovane neke u obrisima, a sve sa strogim mračnim očima, s pogledima koji su ga probadali i ranjavali. Odnekud se javio nemušt opominjući glas: «A ferman? Padišah ne oprašta! Poslat će ti otrov». Uzvratio je prkosno: «Već ga imam, neću njegov. Sultan mi ne može ništa. Samo ja mogu sebi suditi. Niko drugi. Ne dam se poniziti! Imam svoje uvjerenje, imam Allahovu milost, slijedim Njegov put… Ja sam gazija, to ću zauvijek ostati. Drugi se moraju klanjati meni, ne ja njima. Niko mi ne može ništa. Neuništiv sam. Život mogu predati samo Gospodaru. Allahu ekber! Allahu ekber!»…

S pomućenom svijesti, začetkom ludila, proveo je mjesec dana. Bio je već kraj godine. Ičoglani su jednog dana začuli bolne krike. Upali su u odaju i zatekli vezira na podu, smotanog u klupko. 44 Grčio se i prevrtao s obiljem mutne pjene na ustima. Iz nevelike bočice, koju je čvrsto stiskao u ruci, isticale su posljednje kapi tamne tečnosti. Umirao je dugo, sporo, ne dolazeći ni jednog momenta čistoj svijesti. Neprestani bolovi su mu unakazili tijelo pa je trećeg dana, pred vaktisahat, ličio na utvaru. Bješe posve izobličen te su ga hizmećari pokrili po glavi i prije nego što je izdahnuo.

Vijest o vezirovom preseljenju s olakšanjem se pronijela pašalukom. Sahranjen je na okrajku travničkog mezarja, izdvojeno i posve prosto, kao da se u zemlju polagao bezimen siromašan prolaznik, koji nikog nije zadužio da žali za njim. Neko od kasablija je tada kazao: «Ode uklet. Ne reče li mu onomad rahmetli šejh Abduvehab Ilhamija: dabogda i ti, Dželal-pašo, dočekao smrt kakvu zaslužuješ! Napij se bošnjačke krvi, nu kosti iz Bosne iznijeti nećeš. Dabogda u Bosni kosti ostavio! I hoćeš, inšalah!» Smrt ovog vezira vratila je Bosanski pašaluk u stanje ranije anarhije i nereda.

Na njegovo mjesto u Travniku imenovan je Evronos-beg-zade hadži Šerif Sirri Selim-paša. Sultan Mahmud Drugi je još jače stvrdnuo u nakani da oduzme privilegije janjičarima, da provede reformu.