Može li posjeta pape Lava XIV označiti početak političkog zaokreta u Libanu? Iako su bombardiranja na jugu zemlje nastavljena odmah nakon Papinog odlaska, u Bejrutu je prekršen dugogodišnji tabu: predsjednik Joseph Aoun otvoreno je najavio mogućnost razgovora s Izraelom. Imenovanje civilnog pregovarača i prvi sastanak dviju strana u posljednjih nekoliko decenija ukazuju na promjenu pristupa, iako je mir još daleko

Nakon lijepih govora i velikih izjava, može li posjeta pape Lava XIV zaista promijeniti situaciju u Libanu? Čim je završio magični interludij njegove historijske posjete, to pitanje već je bilo u mislima svih. Istovremeno se vratilo i drugo pitanje koje je visilo u zraku i prije Papinog dolaska: hoće li biti rata? Dio odgovora stigao je gotovo odmah nakon odlaska poglavara Katoličke crkve.

Prvo na nebu iznad Bejruta: dronovi koji su tokom tri dana prenosili snimke Papine posjete ustupili su mjesto izraelskom izviđačkom avionu, čija je buka ponovo odjeknula gradom. Istovremeno, bombardiranja na jugu zemlje nastavila su se s popriličnom žestinom.

Je li time već pokopana posljednja Papina poruka: „Oružje ubija, pregovori grade“? Ne u potpunosti. Jer, uprkos svemu, nešto se ipak promijenilo: jedan tabu je slomljen.

Nakon posjete Lava XIV, libanski predsjednik Joseph Aoun postavio je temelje za razgovore s Izraelom. Još prije nekoliko sedmica to je bilo nezamislivo, jer je sama ideja pregovora s tom susjednom državom, smatranom vrhovnim neprijateljem, predstavljala neoprostiv zločin.

Naravno, to ne znači da je riječ o mirovnom sporazumu, ali sama činjenica da se takva mogućnost sada javno razmatra predstavlja značajan iskorak. Ne treba se zavaravati: ovo neće donijeti brze rezultate. Ipak, signale treba čitati pažljivo i u ovom potezu prepoznati promjene koje se najavljuju na Bliskom istoku.

Izjava libanskog predsjednika dodatno je osnažena imenovanjem bivšeg ambasadora u Washingtonu, Simona Karama, za civilnog predstavnika zaduženog za pregovore s Izraelom. Trećeg decembra održan je prvi sastanak između Libana i Izraela, prvi u posljednjih nekoliko decenija, u organizaciji Snaga Ujedinjenih nacija u Libanu (FINUL), u Naqouri, u okviru mehanizma nadzora primirja uspostavljenog prije nešto više od godinu dana, i uz prisustvo američke izaslanice Morgan Ortagus.

Prijelaz s vojnog na politički dijalog, vidljiv kroz prisustvo civilnih pregovarača, predstavlja historijsku prekretnicu u libanskoj politici, potaknutu odvažnom odlukom predsjednika Aouna.

Po prvi put Liban je otvoreno pokazao spremnost da s Izraelom razgovara o političkim i sigurnosnim pitanjima, a ne samo o tehničkim temama. Izraelska strana tvrdi da se razgovara i o ekonomskoj dimenziji, što libanska strana zasad zvanično negira.

Prema diplomatskim izvorima, ova odluka ima za cilj smanjenje rizika od rata, slabljenje monopola Hezbolaha i usklađivanje Libana s regionalnim dešavanjima, posebno s Abrahamovim sporazumima. Ipak, Liban trenutno nije u poziciji da ih potpiše, za razliku od nekih drugih arapskih zemalja.

Sve se to dešava u napetom kontekstu, uprkos primirju koje je na snazi od 27. novembra 2024. Izrael optužuje Hezbolah ne samo da odbija predati oružje, već i da obnavlja svoj arsenal. S druge strane, šiitska milicija optužuje hebrejsku državu za kontinuirana kršenja libanskog teritorija.

Iako su ta kršenja stvarna i redovno ih bilježe FINUL i libanske vlasti, upravo ponašanje Hezbolaha moglo bi izazvati eskalaciju koje se mnogi pribojavaju.

Na prvoj sjednici vlade u decembru, održanoj četvrtog decembra, načelnik Generalštaba libanske vojske, general Rodolphe Haykal, iznio je izvještaj o razoružavanju šiitske stranke, navodeći da bi prva faza trebala biti završena u predviđenom roku, odnosno do 31. decembra. Vojska je, prema njegovim riječima, odlučna da tu misiju dovede do kraja kako bi Izraelu oduzela bilo kakav izgovor za veliku vojnu intervenciju. Ostaje, međutim, otvoreno pitanje ima li za to stvarne kapacitete, s obzirom na to da je pozvala sve zemlje spremne da pomognu u tom procesu.

Jedna rečenica iz generalovog izlaganja privukla je posebnu pažnju i potaknula nagađanja. Prema jednom ministarskom izvoru, „general je izjavio da će, ukoliko se izraelska okupacija nastavi, vjerovatno biti teško preći na drugu fazu plana, koja obuhvata područje između rijeka Litani i Awali“. Već u novembru general Haykal je diskretno nagovijestio moguću „suspenziju“ plana.

Dan kasnije Hezbolah je prekinuo šutnju povodom imenovanja Simona Karama na čelo komisije zadužene za nadzor rada tijela koje prati primirje s Izraelom. Generalni sekretar proiranske šiitske milicije, Naim Qassem, izjavio je da je libanska država Izraelu dala „ustupke koji ne daju rezultate“. Iako je izrazio podršku diplomatskoj strategiji vlade s ciljem zaustavljanja zračnih napada, ponovio je da se stranka odbija razoružati i da je „spremna na najveće žrtve“.

Govoreći pod uslovom anonimnosti, bivši visoki član takozvane Grupe Gamma iznio je svoju analizu, ne skrivajući zabrinutost. Grupa Gamma bila je svojevrsni kabinet u sjeni, uspostavljen tokom građanskog rata (1975–1990) od strane Bachira Gemayela, lidera libanskog otpora, koji je 1982. izabran za predsjednika, ali je ubijen prije nego što je preuzeo dužnost.

„Imenovanje Simona Karama znači povratak Amerikanaca u igru, jer su Libanci shvatili da bez njih nije moguće igrati. Kao bivši ambasador u Washingtonu, on ih poznaje, pa je to pozitivan signal u njihovom smjeru. Nakon tog imenovanja, Hezbolah je reagirao izražavajući neslaganje. Ako u tome ustraju, to može dovesti do složenog razvoja situacije oko razoružanja. Vidjet ćemo u narednim danima i sedmicama. Ako Hezbolah ne napravi korak prema razoružanju i miru, ne vidim kako se novi rat može izbjeći“, kazao je bivši član Grupe Gamma.

Sukob se, čini se, približava, čak i dok se mirovni tabor pokušava probiti naprijed. Prema istom izvoru, „postoji približavanje između Izraela i Saudijske Arabije, jedne od rijetkih zemalja koje još nisu potpisale Abrahamove sporazume. Rijad želi biti posljednji koji će to učiniti. Liban, s druge strane, želi da Saudijska Arabija potpiše prije njega. No, na kraju, bilo kroz Abrahamove sporazume ili neki drugi dogovor s Izraelom, nešto će se dogoditi. Proces je već pokrenut i, dokle god je Trump u Bijeloj kući, ići će u tom smjeru. Čak se i Al Jolani, sirijski lider koji se sada predstavlja kao Al Sharaa, mijenja.“

Prema njegovim riječima, „Al Sharaa se pretvara u poslovnog čovjeka: blizak je američkom izaslaniku libanskog porijekla Tomu Barracku, ambasadoru SAD-a u Turskoj. A ko je stvorio Jolanija? Turci. I on sada ide tim putem. Jasno je da se u regiji dešava velika promjena.“

To, međutim, ne znači da je mir nadohvat ruke. Tokom posljednjih sedmica izraelski mediji objavili su brojne tekstove o mogućoj skoroj izraelskoj vojnoj kampanji protiv Hezbolaha u Libanu.

Jedan evropski diplomatski izvor priznao je: „Od početka ove krize nastojali smo održavati dijalog sa svim uključenim stranama. Upozoravali smo ih na način razmišljanja njihovih sagovornika. Već dugo upozoravamo na odlučnost Netanyahua. Bojim se da će, još jednom, naša upozorenja ostati bez odjeka.“

Svjestan ozbiljnog, realnog i gotovo neizbježnog rizika, američki ambasador u Libanu Michel Issa uveo je novi pojam, govoreći o potrebi „obuzdavanja Hezbolahovog oružja“, s obzirom na to da je svima jasno da libanska vojska neće moći razoružati šiitsku miliciju do 31. decembra. Prema diplomatskim izvorima, savjetovano je da vojska krajem decembra ne proglasi da je ispunila zadatak, već da zatraži produženje roka.

Izgleda da načelnik Generalštaba Rodolphe Haykal slijedi taj savjet, budući da je već predstavio ostvareni napredak u procesu razoružanja Hezbolaha. To je učinio 18. decembra, na sastanku u Parizu, nakon kojeg je najavljena međunarodna konferencija za pomoć libanskoj vojsci, zakazana za februar. S druge strane, Michel Issa i dalje tvrdi da je mir između Libana i Izraela moguć.

 IZVOR: ABC