Kontroverzni turistički projekat, najavljen još 2021. godine, već je u odmakloj fazi izgradnje. U planu su infrastruktura za hodočasnike, luksuzni smještaj i komercijalni objekti koji bi trebali “unaprijediti religijski turizam”. No, prema riječima lokalnih aktivista i stručnjaka za baštinu, projekt uništava ekosisteme, kulturni pejzaž i osjetljivu koegzistenciju ljudi i monaha

U zabačenom kanjonu podno planine Sinaj, na jugu egipatskog Sinajskog poluostrva, nalazi se Manastir Svete Katarine, najstariji kontinuirano nastanjeni hrišćanski manastir na svijetu. Podignut u šestom stoljeću po naređenju vizantijskog cara Justinijana I, ovaj manastir je stoljećima čuvao mjesto gdje je, prema Bibliji, Bog govorio s Mojsijem iz gorućeg grma.

Danas, ovaj pravoslavni samostan – koji pripada samostalnoj grčkoj arhiepiskopiji od 16. stoljeća – suočava se s egzistencijalnom prijetnjom. Egipatski sud je u maju ove godine presudio protiv manastira u dugogodišnjem sporu oko zemljišta, naredivši iseljenje sa 14 ključnih parcela, dok je preostalih 57 dodijelio manastiru isključivo na osnovu prava korištenja, a ne vlasništva, javlja današnji El Pais.

Sud je u svojoj odluci istakao da manastir ima “religijsku funkciju”, zbog čega mu nije neophodno vlasništvo nad zemljištem kako bi obavljao svoje aktivnosti. No, među parcelama koje će biti oduzete nalaze se povrtnjaci, bunari, starokršćanske kapele i groblja – prostori koji stoljećima osiguravaju samoodrživost monaške zajednice i imaju neprocjenjivu duhovnu i historijsku vrijednost.

Presuda dolazi u trenutku kada egipatske vlasti ubrzano razvijaju turistički megaprojekat u oblasti grada Sveta Katarina, koji uključuje izgradnju luksuznih hotela, vila, stambenih kompleksa i novih saobraćajnica – sve u blizini UNESCO-ove svjetske baštine.

Iako su egipatski zvaničnici tvrdili da je riječ o “pojašnjenju pravnog statusa” i obećali očuvanje “vjerskog karaktera” lokaliteta, brojne pravoslavne crkve izrazile su šok i zabrinutost.

Arhiepiskop Jeronim II iz Atine osudio je presudu kao “skandaloznu”, dok je Vaseljenska patrijaršija u Istanbulu – duhovni centar istočnog pravoslavlja – izrazila “razočarenje i tugu”. Patrijarhat u Jerusalimu, koji ima crkvenu jurisdikciju nad manastirom, također je izrazio duboku zabrinutost zbog mogućeg gubitka svetih i strateških prostora.

Ben Hoffler, istraživač i autor koji godinama živi u blizini manastira, upozorava da izbačene nekretnine nisu samo zemljišta, već nosioci kolektivnog pamćenja i identiteta monaške zajednice:

“Mnoge od ovih parcela čuvaju uspomene na prve mučenike i začetnike sinajskog monaštva. Njihova eksproprijacija ne znači samo fizički gubitak, već i simboličko brisanje jednog duhovnog kontinuiteta”, kaže Hoffler.

Kontroverzni turistički projekat, najavljen još 2021. godine, već je u odmakloj fazi izgradnje. U planu su infrastruktura za hodočasnike, luksuzni smještaj i komercijalni objekti koji bi trebali “unaprijediti religijski turizam”. No, prema riječima lokalnih aktivista i stručnjaka za baštinu, projekt uništava ekosisteme, kulturni pejzaž i osjetljivu koegzistenciju ljudi i monaha.

“Egipat je imao zakonsku obavezu da o radovima obavijesti UNESCO prije početka, ali to nije učinio”, upozorava Hoffler. “UNESCO je kasnije tražio obustavu radova i hitne inspekcije, ali su vlasti to ignorisale.”

Najpogođeniji ovom transformacijom su stanovnici gradića Sveta Katarina, pripadnici beduinskog plemena Džebelaja, koji su stoljećima živjeli u simbiozi s manastirom.

Džebelaje su poznate kao “ljudi planine” – zajednica koja kombinuje stočarstvo s planinskom hortikulturom, ali i ulogom vodiča za hodočasnike. Historijski su štitili manastir u najtežim trenucima, uključujući tokom Arapskog proljeća 2011. godine, kada su danonoćno čuvali zidove manastira od mogućih napada.

“Oni govore grčki, a mnogi monasi govore arapski. Slave praznike zajedno. Ova jedinstvena veza stvorila je kulturu koja je neponovljiva – i sada se urušava”, navodi Hoffler.

U posljednje dvije godine, kako navodi, porodicama su srušene kuće i vrtovi, groblja su izbrisana, a pašnjaci su prekriveni betonom. Jedno od najvažnijih džebelajskih grobalja nalazi se upravo među parcelama koje su sada predmet spora.

“Nova urbana stvarnost nameće se narodu koji nikad nije pristao na to, koji joj ne pripada i koji u njoj ne vidi sebe”, kaže Hoffler. “Beduini Svete Katarine su svjedoci neviđene promjene, i pitanje je kako će njihova kultura preživjeti.”