Također, pored ovih dvaju, javlja se i imenica otvor u značenju otvaranja. No, da situacija nije jednostavna, govori i činjenica da se u govornom jeziku može čuti kako npr. neko ide na otvor džamije. U datoj situaciji svima je jasno da posjetilac ne dolazi ni do kakve rupe, šupljine, otvora džamijskog objekta, već da se radi o dolasku na svečani čin otvaranja ili otvorenja

Svečani čin kojim se otvara nešto službeno, kao npr. manifestacija, objekt i sl. u jeziku se imenuje oblicima otvorenje i otvaranje. Oblici otvorenje i otvaranje predstavljaju glagolske imenice koje se izvode iz svršenog oblika otvoriti odnosno iz njegova nesvršenog vidskog parnjaka otvarati. Zbog toga se nerijetko u standardnoj jezičkoj upotrebi često postavlja pitanje koji je od navedenih oblika, uvjetno kazano, pravilniji. Dakle, osnovna razlika jeste u vidu, te ne postoji neki drugi razlog za mogućnost ili nemogućnost upotrebe nekih od oblika, osim činjenice, istina, da normativi mogu dati prednost nekom od oblika.

U nekim bosanskim normativima uopće se ne eksplicira oblik otvorenje u navedenoj upotrebi, što implicira standardnost ili pravilnost oblika otvaranje odnosno prevalentnost ovog oblika, dok neki drugi normativni izvori daju oba oblika. U susjednim južnoslavenskim jezicima situacija može biti drukčije riješena, pa se može naći oprečno stajalište u odnosu na spomenuto.

Po svemu sudeći, iako za to ne postoje jasna i nedvosmislena zakonomjernost, ali postoji tendencija, što je u jeziku sasvim dovoljno kao kriterij procjene, a to je da nesvršeni ili svršeni vid glagolske imenice može zavisiti od individualne procjene trajanja nekog čina svečanog puštanja u rad nekog objekta, ili trajanja npr. neke manifestacije. Tako se npr. može primijetiti tendencija da se uglavnom priređuje svečano otvorenje džamije, ali da se češće može npr. uključiti u svečano otvaranje nekih manifestacija. Prema tome, lična ili invidualna procjena trajanja koja korespondira s jezičkim navikama uvjetuje upotrebu jednog ili drugog oblika.

Također, pored ovih dvaju, javlja se i imenica otvor u značenju otvaranja. No, da situacija nije jednostavna, govori i činjenica da se u govornom jeziku može čuti kako npr. neko ide na otvor džamije. U datoj situaciji svima je jasno da posjetilac ne dolazi ni do kakve rupe, šupljine, otvora džamijskog objekta, već da se radi o dolasku na svečani čin otvaranja ili otvorenja. U tom slučaju, ako je posrijedi navedeno, leksema otvor označava tzv. postverbal, imenicu koja je direktno povezana s glagolskom osnovom, dok je općeupotrebna imenica otvor, čije se primarno značenje odnosi na rupu, šupljinu odnosno upravo otvor na nečemu.

Na osnovu svega kazanog, proizlazi da svaki od navedenih izraza ima svoje mjesto. Moglo bi se reći da otvor, koji je normativno neprihvatljiv, treba biti posljednji izbor zbog utjecaja značenja šupljine, iako kontekst nadomješćuje rupe u značenju, dok preostala dva oblika – i otvaranje i otvorenje – mogu biti u paralelnoj upotrebi, u zavisnosti od fokusiranog značenja, bez obzira na to kako neki normativi tretiraju navedeni fenomen.  

Alen Kalajdžija diplomirao je 2002. godine na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je magistrirao 2007, a doktorirao 2012. godine. Predavao je kratko u osnovnoj i srednjoj školi, a imao je više angažmana u nastavi bosanskog jezika na univerzitetima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Objavio je četiri naučne monografije iz oblasti lingvističke bosnistike te zbirku kratkih priča. Uz više od 80 naučnih i stručnih radova te petnaestak kulturalnih kolumni objavio je približno 300 naučnopopularnih pojedinačno koncipiranih jezičkih savjeta o bosanskom jeziku. Na mjestu direktora Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu proveo je dva mandata (2013–2021). Trenutno u Institutu ima izbor u zvanje naučnog savjetnika.