Muzičar Armin Muzaferija govori o duhovnosti koja se ne reklamira, nego živi, o kulturi koja nije luksuz, već kičma naroda, o vjeri koja mora tinjati i kad je teško. Poziva nas da budemo most između Istoka i Zapada, da živimo za Bosnu, a ne samo da je volimo riječima. Njegova misija nije pjevanje, već širenje dobra. A promjena, kaže, dolazi iskreno i u ime Gospodara.

Armin Muzaferija nije govorio mnogo o sebi, ali je sve što je rekao bilo zapravo – o nama. Njegove misli su u stalnoj potrazi da se sačuva smisao i suština u vremenu koje se svodi na puku formu.

„Mi stalno govorimo kako bismo dali život za Bosnu, ali pitanje je – jesmo li spremni živjeti za nju? To je puno teže“, kaže Armin u razgovoru koji smo vodili povodom njegovog nastupa u dvorani Lisinski. Podsjeća na one koji su u ratu bez razmišljanja položili život, ali i na one koji su se zaklinjali pa odustali čim je postalo nezgodno. Jer riječ je lahko izgovoriti, ali djelo je ono što se broji.

U njegovom svijetu, svaka žrtva je dar koji se ne gubi. „Ono što damo od sebe, to je zapravo jedino naše. To će nas dočekati kad nam bude najpotrebnije.“ Duhovnost za njega nije uzlet bez temelja, ona je vatra koja nekad gori punim plamenom, a nekad samo tinja. Bitno je da se ne ugasi. „Vjera je kontinuitet. Ponekad svijetli, ponekad treperi, ali mora ostati živa.“

Njegov umjetnički rad, kako kaže, više je „širenje dobra“ nego puko pjevanje. „Ne želim umanjivati vrijednost poziva pjevača, ali ono što radim sa svojom ekipom bliže je duhovnosti i umjetnosti. Nije zabava, to je potreba za ljepotom, za vezom s nevidljivim.“

U tom smislu, i njegova uloga u koncertu „Bajram u Lisinskom“ izlazi izvan običnog nastupa. Armin je na sceni bio ne samo izvođač, nego i posrednik, između riječi i srca, između prošlog i vječnog.

Za Armina Muzaferiju izvođenje ilahija je najdublji izraz lične potrebe da emocija dobije oblik, ali i trenutak u kojem se „muzika pretače u misiju“.

„Kaside i ilahije ne bude samo ono što već postoji u srcu, one ga dodatno pročišćuju. One u srce ubacuju još čistoće“, kaže Armin. Njihov izvor, ističe, nije tek u tradiciji, već u Kur’anu, Hadisu i univerzalnim vrijednostima koje nadilaze vrijeme.

Zato je oprezan prema inovacijama. „Naravno da ne mogu u Lisinskom poredati serdžade i bez razglasa izvoditi ilahije. Mora se nešto prilagoditi, ali do mjere koja ne mijenja suštinu“, objašnjava. Izbjegava trendove koji duhovnu muziku pretvaraju u pop inačice: „Ilahija mora ostati ‘organik’, nadahnuta iskreno i čisto.“

Duhovni pravac, kaže, nije mistika. „Tesavvuf je jasan put, precizna duhovna dijeta, nije nikakva egzotika niti magla. Sam izraz ‘mistika’ koji se često koristi na Zapadu više govori o njihovom nerazumijevanju nego o nama.“

U duhovnoj muzici, jasno su određena pravila. Ilahija ima svoje strukture, potpis. Ona nosi trag svog autora, ali i hal – duhovno stanje u kojem je nastala. „Ne možeš je pisati po zadatku. Ona se, kao što su stari govorili, ‘izlije iz pera’.“

Prisjeća se uleme koja je govorila da se ilahije ne pišu, već pjevaju iznutra, kao što slavuj ne nauči pjesmu, već se njome rađa.

Za Armina Muzaferiju trajanje duhovne muzike kroz stoljeća nije slučajnost, to je znak božanske potvrde. „Ne znam nijednu ilahiju Ašika Junusa koja danas nije hit u cijelom muslimanskom svijetu, pod navodnicima, naravno. A pisao ih je prije 800 godina. To je meni ibret“, govori Muzaferija.

On vjeruje da takvo trajanje ne bi bilo moguće da su one nastajale iz neiskrenosti ili s ciljem da se dodvore moćnicima. „Kad nešto traje stotinama godina, kad se i danas pjeva i uči, to je znak bereketa. To znači da je bilo čisto. I nama danas poruka: budi iskren u svom djelu, makar i u poslu od kojeg živiš.“ Duhovna muzika nije mjesto za šejtanske prioritete, jasno kaže. „Novac ne smije biti na prvom mjestu. Može biti zadnji, posljedično, ali nikad glavni razlog. To se osjeti. U duhovnosti se sve osjeti.“

Govoreći o publici u Hrvatskoj, odbacuje pojam dijaspore: „Hrvatska nije dijaspora. I drago mi je što ovdje ljudi traže duhovnost s toliko žara. Zapad se umorio od materijalizma. Ovo je, ja vjerujem, vijek duhovnosti.“

Posebno ga raduje rast međureligijskog dijaloga. „Agresivni ateizam nas tjera da se vjere više ujedinjuju oko zajedničke riječi – Boga. Ljudi žele mir, smisao, i zato je na nama da predstavimo islam ne kao prijetnju, nego kao izvor ljepote.“

Navodi primjer Norveške i evropskog muftije Senaida ef. Kobilice, koji „sjajnim radom i držanjem pokazuje kako muslimani mogu biti prihvaćeni, voljeni i poštovani“.

Zapad nije ugrožen od islama, samo ga treba ispravno razumjeti, tvrdi Armin. „Ne treba nositi tradiciju, već vrijednosti. Musliman može hodati u odijelu po Valenciji i biti isti musliman kao onaj u galabiji. Vjera je suština, ne folklor.

„Nama je to i olakšavajuća okolnost i teret“, kaže Armin Muzaferija, misleći na bošnjačku poziciju između dva pola svijeta. „Mi bismo možda trebali odraditi onaj najteži, ali i najplemenitiji posao: objasniti Zapadu da islam nije prijetnja, a Istoku da Evropa nije babaroga.“

Za njega, to nije puki politički zadatak, nego kulturna misija. „Bošnjaci su evropski narod i upravo zato imamo jedinstvenu šansu, ali i obavezu, da budemo most.“ Međutim, kako kaže, to prvo moramo objasniti sami sebi: „Evropa je naša šansa, ali mi je često ne prepoznajemo.“

Kao muzičar, Armin ne skriva ogorčenje zbog toga što Bošnjaci nemaju film o npr. Pruščaku, o Gazi Husrev-begu, niti predstave o svojim velikanima. „Možda sam subjektivan jer dolazim iz kulture, ali ako nas iko iz političkih struktura sluša, ovo shvatite kao apel. Dok god ne ulažemo u vlastitu kulturu, ne možemo očekivati da nas drugi cijene.“ Sport, priznaje, ima trenutačnu moć: „Kad Džeko zabije gol, svi vide. Ali knjiga, pjesma, film, to ostaje. To gradi narode.“

U tom smislu, nedostatak sistemske podrške vidi kao ozbiljan problem. „Mi smo, hvala Bogu, finansijski neovisni. Ne treba nam pomoć. Ali ima ljudi koji vrijede, koji nose kulturu, njima treba pomoći. Ne zbog njih, nego zbog djece koja danas, umjesto na ilahije, idu na koncerte pjevača koji otvoreno negiraju genocid.“

Navodi primjer iz Amerike, gdje su, kako kaže, mukotrpno gradili bošnjačku zajednicu i dočekivali kongresmene i zvaničnike, „a onda ti isti vide da naša djeca idu na koncert pjevačice koja negira Srebrenicu. I sve padne u vodu.“

Zato se ne radi o tome da nekome branite muziku nego da mu date alternativu. „Da može birati Eldina Huseinbegovića, Divanhanu, ilahije, sevdah.“

Za njega, rješenje je jednostavno: „Potrebno je vrlo malo sistemskog napora, ne da se nekoga finansira, nego da se projekti u kulturi dovedu do ljudi. Da postoji red, da postoji verifikacija. Kao što to rade druge zemlje – pogledajte Hrvatsku. Oni su uspjeli na radiju da balansiraju narodnu muziku sa kvalitetom i autentičnošću.“

I tu se ne radi o cenzuri, već o brizi. „Ne morate vi izbaciti cajke. One će se uvijek negdje naći. Ali dajte prioritet onome što je domaće, što je čisto, što nosi vrijednosti.“

„Ja sam takva osoba“, kaže Armin Muzaferija, „mene je babo tako naučio – ne čekam šta će neko drugi uraditi.“ Zato i ne čudi kad govori da će do kraja svog života raditi ono što zna i može: pjevati lijepu bosansku pjesmu, promovisati ilahiju, spominjati velikane kojih se društvo odveć brzo odreklo. Ne čeka sistem, ne računa na budžete, ali računa na Boga i na iskrene ljude.

„Ljudi ni ilahije ne slušaju kako treba – melodiju čuju, ali riječi ne.“ To ga boli, ali ne slama. Kaže da je i dalje vječiti optimista. „Ne treba duhovnost reklamirati, ona se sama javi iz nadahnuća.“

Vjeruje da duhovnost nadolazi i na Zapadu, i da će se vratiti i Sarajevu. Vjeruje mladima, jer ih vidi na izložbama, na predstavama, u tekijama. Vjeruje da kultura nije luksuz, nego kičma naroda. I zato, dok pjeva i dok govori, dok nastupa u dvoranama ili razgovara za časopis, šalje poruku: „Radimo svoj posao, iskreno, u ime Gospodara. I to će biti dovoljno da se nešto stvarno promijeni.“