U zemljama gdje je budizam stoljećima simbolizirao mir i saosjećanje, posljednje decenije iznjedrile su novu, mračnu pojavu: militantne monaške pokrete koji, uz političku podršku i društvenu frustraciju, pretvaraju religiju nenasilja u platformu nacionalizma. Na meti su najčešće muslimani, zajednice koje su generacijama živjele u suživotu, a danas se suočavaju s pogromima, demonizacijom i strukturnom diskriminacijom

U kolektivnoj imaginaciji savremenog svijeta budizam se često doživljava kao religija unutarnjeg mira, tišine manastira, meditacije i nenasilja. Zapad je tokom druge polovine 20. stoljeća ovu tradiciju prihvatio kao filozofiju samospoznaje, očišćenu od političkih i društvenih konflikata. No, stvarni budistički svijet, onaj koji pulsira istorijskim traumama, kolonijalnim nasljeđem i savremenim političkim napetostima, mnogo je složeniji i tamniji.

Upravo u tim slojevima, ispod površinskih slika mira, posljednjih decenija izrasla je nasilna forma budističkog nacionalizma, koja blagost i sućut, jednom od temeljnih ideala ove religije, pretvara u instrument političke mobilizacije i društvene dominacije.

U središtu ove transformacije nalazi se odnos prema muslimanima – zajednici koja je u zemljama poput Šri Lanke i Mjanmara često predstavljena kao prijetnja, kao vanjski element unutar tijela nacije, kao „drugi“ čija se prisutnost tumači kao opasnost po kulturu, vjeru i opstanak većinske budističke populacije. Ovaj esej, oslonjen isključivo na istraživački tekst „Nirvana Can Wait“, otvara pitanja o tome kako su budističke institucije i pojedini monasi postali ključni akteri u stvaranju atmosfere straha i mržnje, kakve su posljedice njihovog djelovanja po muslimanske zajednice i zašto se u regionima koji stoljećima poznaju koegzistenciju danas šire poruke nasilja.

Iako se budizam na Zapadu često posmatra kroz idealiziranu prizmu ahimse, nenasilja koje, prema Walpoli Rahuli, uključuje ne samo zabranu nanošenja povrede drugima nego i obavezu sprečavanja nasilja, historijski zapisi otkrivaju drugačiju, slojevitiju sliku. Budistički monasi su se, u različitim epohama i kontekstima, pojavljivali i kao politički akteri, učestvovali u sukobima i podržavali ratne projekte. Međutim, ono što se događa u savremenoj južnoj i jugoistočnoj Aziji nije tek epizoda u sporadičnom preplitanju religije i politike.

To je dugotrajna i sistematska transformacija u kojoj monaštvo u zemljama poput Šri Lanke i Mjanmara postaje ključni nosilac nacionalističke ideologije, a tu ideologiju oblikuju iskustva kolonijalizma, strahovi od savremenih globalnih promjena i duboke ekonomske nejednakosti.

Kolonijalni projekti evropskih imperija tokom 19. i 20. stoljeća uveli su nove rasne hijerarhije i vjerske povlastice. U Šri Lanki su Britanci, podstičući rivalstva među zajednicama, kreirali okvir u kojem je budistička većina počela sebe posmatrati ne samo kao žrtvu kolonijalne nadmoći, nego i kao zajednicu kojoj je uskraćena politička i kulturna dominacija na vlastitom tlu. Nakon sticanja nezavisnosti, nacionalistički projekti su se hranili tim osjećanjima: budizam se u političkom imaginariju uzdigao kao simbol autentičnog identiteta, a monasi su dobili novo, osnaženo mjesto u javnom životu.

U takvoj atmosferi rodile su se militantne formacije unutar vjerskih redova – grupe koje su, pozivajući se na zaštitu „ugroženog“ budizma, usmjerile energiju ka manjinskim zajednicama, među kojima su muslimani postali najvidljivija meta.

Muslimani u Šri Lanki imaju duboku historijsku prisutnost; njihovo prisustvo seže do sedmog stoljeća, kada su arapski trgovci utemeljili prve zajednice na obali Indijskog okeana. Viševjekovna koegzistencija nije bila lišena napetosti, ali su zajednice uglavnom uspijevale dijeliti ekonomski prostor i društvene institucije. Međutim, nakon kraja građanskog rata 2009. godine, kada je vladina vojska porazila tamilske pobunjenike, politički fokus se počeo preusmjeravati.

Umjesto Tamilaca, koji su dotad bili označeni kao egzistencijalna prijetnja budističkoj većini, na meti su se našli muslimani, zajednica koju je novoformirani talas budističkog nacionalizma počeo predstavljati kao stranu, nelojalnu i opasnu. Nacionalističke grupe, poput Bodu Bala Sene (BBS), preuzele su narativ o „zaštiti“ budističkog identiteta, koristeći ekonomske uspjehe muslimanskih porodica i njihovu kulturnu signalizaciju, od halal certifikata do islamske odjeće, kao dokaz njihove „neprilagođenosti“ i „separatizma“. U stvarnosti, riječ je o zajednici koja je, poput drugih, nastojala održati vlastite tradicije i ekonomski napredovati. U narativu militantnih monaha, to je predstavljano kao prijetnja.

Ova transformacija narativa ima duboke psihološke i političke korijene. Tokom dugog rata protiv Tamilskih tigrova, Šri Lanka je izgradila kulturu militarizacije, a takva kultura zahtijeva stalnu definiciju neprijatelja. Nakon rata, kada je jedan neprijatelj nestao, drugi je morao biti pronađen. Muslimani su se, sa svojom specifičnom vjerskom praksom i prepoznatljivim društvenim institucijama, nametnuli kao pogodna meta.

Jedna od ključnih figura u ovoj transformaciji jeste Galagoda Aththe Gnanasara, monah čiji je javni profil izrastao iz spoja populizma, nasilne retorike i političkog pokroviteljstva. Njegov životni put, pun kontradikcija, reflektuje putanju militantnog buddhističkog nacionalizma.

U mladosti je, prema vlastitom iskazu, bio povučen, skroman šumski monah posvećen meditaciji. Prema drugima, bio je sitni delinkvent koji je obukao haljinu da bi izbjegao zatvor. Bez obzira na verziju priče, ono što je sigurno jeste da je ulaskom u politički prostor i povezivanjem s moćnim Rajapaksama postao utjecajan, zaštićen i politički koristan akter.

Godine 2012. osniva Bodu Bala Senu, organizaciju koja se otvoreno suprotstavlja muslimanskim praksama. BBS zagovara zabranu halal certifikata, ograničavanje muslimanskih vjerskih rituala, nadzor nad trgovinama, pa čak i posebne pravne mjere protiv muslimana. Njihova kampanja protkan je strahom, uvezivanjem lokalnih muslimana s globalnim islamom, uvjeravanjem budističkog stanovništva da se suočava s prijetnjom „islamizacije“.

Vrhunac njegovog političkog uspona dogodio se 2014. godine u Aluthgami. Nakon manjih lokalnih tenzija, Gnanasara je održao zapaljiv govor pred hiljadama svojih pristalica. Njegove riječi postale su iskra: masa je krenula u nasilje, paleći kuće, džamije, trgovine. Policija je ostala pasivna. Muslimanske porodice poput one Fazeene Fihar doživjele su razaranje cijelog života. Tri osobe su poginule, stotine objekata uništene.

Ovaj pogrom nije samo epizoda nasilja; to je događaj koji utjelovljuje sistemsku ranjivost muslimana u društvu koje je dopustilo monasima da djeluju iznad zakona. Gnanasara je, uprkos svemu, ostao slobodan, zaštićen, politički relevantan. Njegov put od šumskog askete do figure opasnog populizma govori mnogo o strukturi moći u Šri Lanki.

Jedna od posebno važnih dimenzija ove priče jeste ekonomska. Razmjerno mala smrtnost tokom pogroma u Aluthgami povezana ne toliko s humanitarnošću napadača koliko s motivima: „Napadači su, prema nekim analizama, bili motivirani više ekonomskom zavišću nego željom za ubijanjem“. Muslimani su u mnogim zajednicama vlasnici malih biznisa, trgovina, tuk-tuka, malih radionica, vidljivi simboli skromnog, ali stabilnog napretka.

Njihova ekonomska mobilnost, iako legalna i legitimna, interpretirana je kao dokaz „dominacije“, a zatim kao opravdanje za nasilje. Na taj način, budistički nacionalizam nije samo ideološki pokret, već i izraz socioekonomskih tenzija u državi koja se suočava s nejednakostima, korupcijom i raspadom javnih institucija.

Državne institucije u Šri Lanki u velikoj su mjeri kapitulirale pred militantnim monaštvom. Haljina monaha, u društvu gdje je budizam „imao prvo mjesto“ u Ustavu, postala je svojevrsni štit od odgovornosti. Pripadnici policije, vojske i pravosuđa oklijevali su da procesuiraju monahe, čak i kada su ovi otvoreno kršili zakone, poticali nasilje ili učestvovali u napadima.

Najbolji primjer tog fenomena jeste odluka tadašnjeg predsjednika Gotabaye Rajapakše da imenuje Gnanasaru za vođu državne radne grupe za zakonske reforme. Monah koji je predvodio anti-muslimsku kampanju postao je dio aparata koji definira zakonski okvir zemlje. To je institucionalna manifestacija neravnoteže moći: nasilnik se nagrađuje, a žrtva ostaje bez zaštite.

Ovaj obrazac nije ograničen na Šri Lanku. U Mjanmaru se pojavila slična struktura, personificirana u liku Ashina Wirathua. Kao ključna figura pokreta 969, Wirathu je postao simbol budističkog ekstremizma, a njegova retorika o „muslimanskoj prijetnji“ pomogla je stvoriti društvenu klimu u kojoj je nasilje protiv Rohinja postalo široko rasprostranjeno i, u očima mnogih, opravdano.

Posjeta Wirathua Šri Lanki 2014. godine, gdje je pred masama monaha i građana najavio globalnu saradnju u „zaštiti budizma“, simbol je međunarodnog povezivanja militantnih monaških grupa. U Mjanmaru su posljedice bile daleko brutalnije, masovna ubistva, progoni, paljenje sela i genocidna kampanja protiv Rohinja.

Ono što se događa u Šri Lanki dio je šireg obrasca budističkog nacionalizma u kojem je muslimanska zajednica prikazana kao egzistencijalni neprijatelj.

Razumijevanje savremenog budističkog nacionalizma zahtijeva pogled na dublje, međusobno isprepletene procese koji su stvorili plodno tlo za širenje mržnje prema muslimanima. Ova mržnja ne nastaje spontano niti se može objasniti isključivo djelovanjem pojedinih monaha. Ona proizlazi iz istorijskih tektonika koje su se taložile decenijama: kolonijalne administracije su unijele nove oblike podjela, privilegija i osjećaja poniženosti koji i danas prožimaju društveno tkivo Šri Lanke i Mjanmara, ostavljajući za sobom dubok osjećaj nesigurnosti većinske zajednice.

Nakon stjecanja nezavisnosti, nacionalne elite nastavile su graditi politički život na naslijeđu tih sukoba, pa je budizam postao ne samo duhovna nego i identitetska odrednica nacije. Unutar takvog okvira monasi su stekli utjecaj koji je nadilazio njihovu tradicionalnu religijsku funkciju.

Istovremeno, ratovi i političke krize 20. i 21. stoljeća proizveli su društva naviknuta na militarizaciju i neprestanu mobilizaciju protiv zamišljenog neprijatelja. Kada se jedan sukob ugasi, psihološki i politički obrasci ostaju; potrebna je nova meta da bi se održala kohezija većinske zajednice. Muslimani, vidljivi po svojim vjerskim praksama i često uspješniji u trgovini i malim biznisima, postali su takva meta, simbol navodne „opasnosti“ čija se prisutnost tumači kao prijetnja dugoročnoj stabilnosti društva.

Tako se ekonomska zavist, kulturne napetosti i politički interesi stapaju u jednu struju koja normalizira nasilje, dok država, umjesto da intervenira i zaštiti najranjivije, često popušta pred pritiskom radikalnih monaha i koristi njihovu mobilizacijsku moć za vlastite ciljeve. U tom spoju historijskih trauma, institucionalne slabosti i manipulativne retorike nastaje prostor u kojem se mržnja može predstaviti kao patriotska dužnost, a nasilje kao legitimno sredstvo „zaštite“ budističkog identiteta.

Nakon godina anti-muslimske retorike, militantne grupe počinju širiti svoje djelovanje i prema drugim manjinama, posebno kršćanima. Crkve su vandalizirane, pastori napadnuti, vjerske službe ometane.

Ovaj fenomen otkriva dublju logiku militantnog nacionalizma: on se ne hrani isključivo specifičnom mržnjom prema jednoj zajednici, već konstantnom potrebom za proizvodnjom neprijatelja. Kada jedna meta postane politički iscrpljena, pronalazi se druga.

Otkrivena je još jedna, možda najvažnija dimenzija fenomena militantnog budističkog nacionalizma: monasi koji pokreću i šire mržnju prema muslimanima više ne djeluju samo kao vjerske figure, nego kao prepoznatljivi politički poduzetnici. Oni su naučili koristiti instrumente savremenog javnog života – od društvenih mreža do masovnih skupova, od medijskih nastupa do stvaranja vlastitih narativa o historiji i identitetu kako bi izgradili lični utjecaj i postali nezamjenjivi akteri u političkoj areni.

Budistička haljina, koja u tradicionalnom shvaćanju simbolizira skromnost, nenasilje i odmak od svjetovnih ambicija, u njihovom se djelovanju pretvara u moćan alat legitimacije; ona im daje moralni autoritet čak i onda kada otvoreno potiču nasilje ili šire teorije zavjere.

Njihova politička snaga proizlazi iz sposobnosti da se predstave kao čuvari „ugroženog“ identiteta. Kada govore o muslimanima ili drugim manjinama, oni ne govore samo o religijskim razlikama, nego o navodnoj opasnosti koja prijeti opstanku većinske zajednice. Ovakvo retoričko preuveličavanje, pojačano prisustvom u medijima i digitalnim prostorima, omogućava im da oblikuju javno mnijenje na način kakav je prije nekoliko decenija bio nezamisliv. U tome im pomaže i klima općeg nepovjerenja u institucije: mnogi građani traže autoritete koji djeluju odlučno, pa makar i izvan okvira zakona, a militantni monasi vješto koriste takva očekivanja.

Istovremeno, političke elite, svjesne njihove mobilizacijske moći, održavaju prešutnu spregu s njima. U zemlji gdje su izborne baze krhke, a društvene podjele duboke, monasi predstavljaju dragocjene saveznike koji mogu u kratkom vremenu okupiti mase i usmjeriti energiju prema odabranim metama. Zauzvrat, dobivaju političku zaštitu, imunitet od procesuiranja i status figura koje se ne smije dovoditi u pitanje. Tako nastaje simbioza u kojoj radikalni monasi jačaju svoju poziciju, dok političari koriste njihov utjecaj za vlastite ciljeve.

IZVOR: The Guardian Weekly