U završnim borbama, kad je bio na korak do cilja – spajanja Sarajeva i Goražda – smrt ga je zatekla na Rogojskoj gredi. Samo nekoliko dana ranije bio je ranjen šesti put, ali nije pristao na odmor. Samovoljno je napustio bolnički šator i vratio se među svoje borce.

Na treskavičkom visu Čelina, iznad prijevoja Rogoj, 9. oktobra 1995. godine, poginuo je legendarni komandant 14. divizije Armije Republike Bosne i Hercegovine, Zaim Imamović – vojskovođa, patriota i heroj odbrane Goražda. Samo dva dana prije uspostave trajnog primirja, život mu je oduzeo geler, na mjestu koje je decenijama kasnije ostalo simbol borbe za Bosnu.

Početak raspada Jugoslavije zatekao ga je u slovenskoj Vipavi, gdje je služio kao kapetan Jugoslavenske narodne armije. Rano je uvidio licemjerje i političke ciljeve JNA, te besmislenost rata u Sloveniji. Nakon povlačenja iz te republike, dolazi u Bihać, zatim u Travnik i Zenicu, a s prvim znakovima agresije vraća se u rodno Podrinje kako bi pripremio narod za odbranu. Dio oružja i municije dopremio je u svoje selo Ilovaču, ne krijući pripreme ni od svojih tadašnjih kolega srpske nacionalnosti.

Kada su u aprilu 1992. četnici zauzeli Foču, Imamović se s grupom dobrovoljaca preko Igmana i Grepka probio do Goražda, gdje je počela epska borba za opstanak grada. Na području Zebine šume i Preljuća organizirao je liniju odbrane od Osmice do Stoca i Orahovica – liniju koju neprijatelj nikada nije pomjerio. Na tom području formirana je Prva drinska brigada, pod njegovom komandom. Bio je vojskovođa izuzetne hrabrosti i instinkta, uvijek ispred svojih boraca, uvijek nasmijan i spreman da prvi krene u akciju.

Pod njegovim rukovodstvom vodile su se mnoge bitke – na Zebinoj šumi, Stogu, Jabučkom sedlu, Trovrhu i Crnom vrhu. Više je puta ranjavan, ali se svaki put ponovo vraćao na prvu liniju, zbog čega je postao postao simbol otpora i odlučnosti.

Početkom 1995. godine, zajedno sa komandantom Feridom Buljubašićem, izlazi iz opkoljenog Goražda na slobodnu teritoriju kako bi pomogao u proboju obruča izvana. Preuzima komandu nad 14. divizijom Prvog korpusa Armije RBiH u Tarčinu i učestvuje u oslobađanju Treskavice i njenih visova. Pred njegovim jedinicama padali su položaji agresora na Pašinoj planini, Vratlu, Krajačićima, Klancu, Humu i Lupoču.

Učesnik je svih bitaka za odbranu Goražda i strateg operacija tokom kojih su nedovoljno naoružani branitelji ovog grada u augustu i septembru 1992. oslobodili kompletan prostor ove općine.

U završnim borbama, kada je bio na korak do cilja – spajanja Sarajeva i Goražda – smrt ga je zatekla na Rogojskoj gredi. Samo nekoliko dana ranije bio je ranjen šesti put, ali nije pristao na odmor. Samovoljno je napustio bolnički šator i vratio se među svoje borce.

Ukopan je u mezaristanu ispred Ali-pašine džamije u Sarajevu, uz heroje poput Hakije Turajlića i Mustafe Hajrulahovića Talijana.

Posthumno je odlikovan najvećim ratnim priznanjem “Zlatni ljiljan”, a kasarna Oružanih snaga BiH u Pazariću danas nosi njegovo ime.