Mustafa Imamović bio je historičar koji je Bosnu i Hercegovinu promišljao kao cjelovitu historijsku i pravno-političku zajednicu, a ne kao rubnu temu tuđih nacionalnih narativa. Njegovo djelo, od studija o austrougarskom periodu do kapitalne „Historije Bošnjaka“, predstavljalo je uporan pokušaj da se rekonstruira povijesni put Bošnjaka kroz ideje, institucije i političke borbe, bez mitologizacije i bez odricanja od naučne strogoće. U vremenu kriza identiteta, ustavnih lomova i osporavanja državnosti, Imamović je insistirao na historijskoj istini kao temelju političke zrelosti i društvene odgovornosti, ostavljajući iza sebe opus koji i danas ostaje nezaobilazan za razumijevanje Bosne i Hercegovine i njenog naroda

U savremenoj historiografiji Bosne i Hercegovine malo je imena koja su ostavila tako dubok i trajan trag kao što je to učinio Mustafa Imamović. Njegovo djelo, tematski široko i metodološki disciplinirano, predstavljalo je rijedak pokušaj da se historija Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda sagleda kao cjelina, ne kao niz epizoda, niti kao puki dodatak “velikim” nacionalnim historijama susjeda, već kao autonomna, unutarnje povezana povijesna priča sa vlastitim zakonitostima, lomovima i kontinuitetima.

Imamovićev intelektualni put bio je u velikoj mjeri određen historijskim okolnostima u kojima je djelovao. Rođen 1941. godine u Gradačcu, odrastao je i formirao se u društvu u kojem je Bosna i Hercegovina postojala kao republika, ali bez jasno artikulirane historijske samosvijesti o vlastitoj državnosti i posebnosti. Upravo taj jaz između formalnog postojanja i stvarnog razumijevanja vlastite historije bio je jedan od ključnih poticaja njegovog naučnog rada.

Već tokom studija prava u Beogradu, a potom kroz magistarski i doktorski rad, Imamović se profilirao kao istraživač kojeg ne zanimaju apstraktne pravne konstrukcije, nego pravo kao izraz političke moći, historijskih odnosa i društvenih kompromisa.

Za razliku od dijela historiografije koja je Bosnu i Hercegovinu posmatrala prvenstveno kao prostor bez vlastite političke volje, Imamović je insistirao na analizi njezinog državno-pravnog statusa u različitim historijskim epohama. Posebno mjesto u njegovom radu zauzima austrougarski period, koji je često pojednostavljivano opisivan ili kao civilizacijski napredak bez ostatka, ili kao puka kolonijalna okupacija.

Imamović je odbijao takve binarne interpretacije. Njegove studije o pravnom položaju Bosne i Hercegovine nakon 1878. godine pokazivale su složenost tog razdoblja: s jedne strane, efektivnu upravu i modernizacijske procese koje je provodila Austro-Ugarska, a s druge strane, odsustvo suvereniteta i političke samoodređenosti domaćeg stanovništva.

U tim analizama posebno je važno njegovo odbacivanje olakog korištenja pojma “protektorat”. Imamović je precizno razlikovao formalno-pravne kategorije od političkih metafora. Bosna i Hercegovina pod austrougarskom upravom, po njegovom tumačenju, nije bila protektorat u klasičnom smislu, već teritorij pod okupacionim mandatom koji je u praksi prerastao u potpunu administrativnu kontrolu. To razlikovanje bilo je ključno jer je omogućavalo ozbiljnu raspravu o kontinuitetima i diskontinuitetima bosanske državnosti, bez upadanja u retoričke zamke.

Posebnu vrijednost Imamovićevog rada čini njegova sposobnost da pravna pitanja poveže s identitetskim procesima. Za njega historija nije bila puka kronologija događaja, nego prostor u kojem se oblikuju kolektivna imena, političke lojalnosti i društvene hijerarhije. Njegova tumačenja bošnjačkog imena, nacionalnog identiteta i jezika dosljedno su polazila od historijske činjenice da su ti pojmovi prolazili kroz dug i često nasilno prekidan proces formiranja. U tom smislu, Imamović je bio jedan od rijetkih autora koji su jasno ukazivali na razliku između vjerskog, kulturnog i nacionalnog identiteta, insistirajući da se oni ne smiju mehanički poistovjećivati.

U raspravama o bosanstvu i bošnjaštvu, Imamović je zauzimao nijansiran stav, daleko od simplifikacija koje su dominirale javnim prostorom. Smatrao je da Bosna i Hercegovina mora biti shvaćena kao politička zajednica ravnopravnih građana, ali je istovremeno upozoravao da negiranje bošnjačkog nacionalnog identiteta, ili njegovo rastvaranje u apstraktno “bosanstvo”, ima ozbiljne političke i demografske posljedice. Posebno je naglašavao položaj bošnjačke dijaspore, koja bi takvim konceptima bila faktički isključena iz nacionalnog korpusa.

Njegov interes za savremena politička pitanja bio je jednako izražen kao i njegova posvećenost historiji. Analize ustavnog razvoja Jugoslavije, a naročito Ustava iz 1974. godine, pokazivale su Imamovićevu sposobnost da sagleda dublje strukturalne uzroke političkih kriza. Suprotno raširenim tezama, on je smatrao da raspad Jugoslavije nije bio posljedica same ustavne arhitekture, nego nespremnosti dominantnih političkih elita da prihvate složenu, decentraliziranu državu i ravnopravnu podjelu vlasti.

Jedno od centralnih mjesta u njegovom intelektualnom opusu zauzima knjiga „Historija Bošnjaka“. To djelo nije zamišljeno kao nacionalni mit u akademskom ruhu, nego kao pokušaj da se rekonstruira historijski put jednog naroda kroz ideje, političke projekte i društvene borbe. Imamović je svjesno izbjegavao isključivo fokusiranje na materijalnu kulturu i državne institucije, smatrajući da su upravo ideje i kulturno-politički ciljevi omogućili Bošnjacima da prežive kao prepoznatljiv kolektiv u promjenjivim i često neprijateljskim historijskim okolnostima.

Važno je naglasiti da Imamović nikada nije bježao od kontroverzi. Njegovi stavovi o nacionalnom imenu, jeziku, granicama i državnosti često su izazivali otpor, kako u akademskim krugovima, tako i u političkoj javnosti. Ipak, ono što njegov rad izdvaja jeste dosljednost metodološkim principima. Nije pristajao na dnevno-političke interpretacije historije, niti je historiju koristio kao sredstvo legitimacije savremenih ideoloških projekata.

U tom kontekstu treba posmatrati i njegova razmišljanja o pitanju granica, poput slučaja Sutorine. Imamović je upozoravao da iznenadno otvaranje graničnih pitanja, decenijama nakon što su ona de facto i de iure zatvorena, ne predstavlja samo pravni problem, nego i ozbiljan politički rizik. Historija, po njemu, pokazuje da granice rijetko kada bivaju promijenjene isključivo snagom pravnih argumenata, bez uvažavanja političke realnosti i međunarodnih odnosa.

Kao univerzitetski profesor, Imamović je ostavio snažan trag i izvan svojih knjiga. Njegov angažman na različitim univerzitetima, uključujući i rad u inostranstvu, svjedoči o međunarodnoj prepoznatljivosti njegovog znanja. Istovremeno, bio je oštar kritičar hiperprodukcije diploma i formalizma u obrazovanju, upozoravajući da pad kvaliteta visokog obrazovanja ima dugoročne posljedice po društvo u cjelini.

Odlazak Mustafe Imamovića 23. januara 2017. godine ostavio je prazninu koju je teško popuniti. Njegovo djelo ostaje trajna referenca za sve koji se bave historijom Bosne i Hercegovine, bošnjačkim identitetom i složenim odnosom prava, politike i historije. U vremenu u kojem se historija često instrumentalizira, Imamovićev rad podsjeća da ozbiljna historiografija mora biti prije svega disciplina istine, a ne sredstvo trenutnih političkih potreba. Upravo u toj dosljednosti leži njegova trajna vrijednost i razlog zbog kojeg će njegovo ime još dugo ostati nezaobilazno u razumijevanju bosanske prošlosti i sadašnjosti.