Započeta u zimu 1939. i objavljena 1945. godine, prva knjiga, “Mumijevi i velika poplava”, bila je „bajka“, za kako ju je Jansson kazala da je rođena iz tame rata.

Svi ljubitelji Moomina (kod nas prevedeni kao Mumijevi) prepoznat će plavu kuću s kupolama koja je dom porodice nježnih, uspravnih stvorenja nalik nilskim konjima. Kula u obliku peći simbol je udobnosti i dobrodošlice kroz devet romana o Mumijevima poznate nordijske spisateljice i umjetnice Tove Jansson. Sada je kuća inspiracija za niz umjetničkih instalacija u gradovima Velike Britanije, u saradnji s organizacijom Refugee Week, u čast 80. godišnjice nastanka Mumijevih.

Vodeći se motom “Vrata su uvijek otvorena”, sljedeće sedmice će početi izgradnja plave kuće visoke 3,6 metara ispred londonskog Southbank Centra, na korak od Westminstera. Sve instalacije, koje su izradili umjetnici iz zemalja uključujući Afganistan, Siriju i Rumuniju, bave se raseljavanjem: u Bradfordu je palestinski umjetnik Basel Zaraa stvorio šator za izbjeglice u kojem se zamišlja život nakon okupacije i rata; u Gatesheadu se prikupljaju prirodni materijali za izgradnju “Posjedovati i ništa i cijeli svijet” (citat Janssonovog filozofskog lika Snufkina – Šnjofka); a splav s motivima Mumija bit će lansiran iz Gloucester Docksa.

Započeta u zimu 1939. i objavljena 1945. godine, prva knjiga, “Mumijevi i velika poplava”, bila je „bajka“, za kako ju je Jansson kazala da je rođena iz tame rata. Majka i njen sin kreću preko nepoznate zemlje – savladavajući opasnosti, prirodne katastrofe i neprijateljska stvorenja – u potrazi za svojom nestalom porodicom i mjestom za izgradnju novog doma. Bila je to priča o milionima izbjeglica nakon Drugog svjetskog rata, i previše poznata priča širom svijeta danas.

Svojim temama usamljenosti, potrage za identitetom i slobodom, knjige o Mumijevima obraćaju se svima koji osjećaju da ne pripadaju.

Svi stanovnici Doline Mumijevih dolaze u potpuno različitim oblicima i veličinama. Sitnu, bijesnu Mala Mu usvaja porodica Mumijevih jer se “niko drugi nije usudio”. Groka, simbol tmurnosti koja sve što dotakne pretvara u led, jednostavno traži toplinu i ne treba je se bojati. Za razliku od Medvjedića Paddingtona, tog drugog poslijeratnog izbjeglice, ovo je narativ o novopridošlici kao prihvatanju, a ne asimilaciji.

Danas su Mumijevi postali brend, više cijenjen zbog svoje slatkoće nego ljubaznosti. Jansson bi nesumnjivo bila oduševljena što se njeno naslijeđe koristi kao dio Sedmice izbjeglica za poticanje razumijevanja, a ne za prodaju pernica i rukavica za pećnicu.

Zemlja Mumijevih je bajka, daleko od naše izbjegličke krize 21. stoljeća. Ali ovaj čarobni svijet pruža tihu radikalnu poruku tolerancije, inkluzivnosti i nade. Dolina Mumijevih bi se mogla opisati kao “ostrvo stranaca”, da posudimo nesretnu frazu premijera Velike Britanije, i tim je bolja: to je mjesto gdje se ne morate uklapati da biste pripadali. Kao što Jansson piše u predgovoru knjige “Mumijevi i velika poplava”: “Ovdje je bio moj prvi sretan kraj!”