Vodio je bataljone na Istočnom frontu, a jedno vrijeme bio i privremeni komandant cijelog puka. Njegova hrabrost i stručnost nagrađeni su Ordenom Željezne krune III. klase, Vojnim križem za zasluge i medaljama „Signum Laudis“. Zvanični izvještaji isticali su ga kao „posebno dobrog oficira štaba, krajnje hrabrog i uspješnog“.

Kada je Austro-Ugarska Monarhija 1878. godine okupirala Bosnu i Hercegovinu, pred njom je stajao izazov: kako integrirati muslimansko stanovništvo, koji je do tada bio oslonac osmanske vlasti, u novu državnu strukturu. Dio tog procesa bila je i vojna služba, u kojoj su Bošnjaci predstavljali i izazov i priliku. Austrougarske su vlasti formiranjem posebnih bosanskohercegovačkih regimenti nastojale da vežu domaće stanovništvo za novu carevinu, a istovremeno iskoriste njihov vojnički potencijal.

Formiranjem četiri bosanskohercegovačke regimente, Austro-Ugarska je u vojnu službu uključila hiljade Bošnjaka. Većina ih je dolazila iz seoskih i gradskih porodica koje su vidjele vojsku kao put ka sigurnosti i društvenom ugledu. U Prvom svjetskom ratu ti su vojnici stekli reputaciju „najpouzdanijih carevih ljudi“.

Procjenjuje se da je kroz bosanskohercegovačke jedinice prošlo više od 200.000 ljudi, a desetine hiljada Bošnjaka odlikovano je za hrabrost. Neki su se posebno istakli na frontovima u Galiciji i na Soči, gdje su regimentama često povjeravani najteži zadaci. Ipak, samo je nekolicina dospjela do viših činova, jer su u vojsci i dalje dominirali austrougarski oficiri iz Beča i Budimpešte. Upravo zato uspjeh Mule Ibruljevića ima posebnu težinu. On je u austrougarskoj vojsci stigao najdalje od svih Bošnjaka.

Rođen 1871. godine u Ljubuškom, u porodici vojnika – otac Halid-efendija bio je major u osmanskoj vojsci – Ibruljević je odrastao u prijelomnom vremenu. Već kao dječak upisan je u vojni internat u Sarajevu, a potom je završio prestižnu Kadetsku pješadijsku školu u Beču, gdje je bio među najboljim polaznicima. Time je utjelovio novu generaciju bošnjačkih oficira: djecu osmanskih službenika koja su postala stub austrougarskog vojnog sistema.

U vojsku je stupio 1889. kao dobrovoljac. Služio je širom Monarhije – u Temišvaru, Salzburgu, Otočcu i Beču – da bi 1897. godine pristupio bosanskohercegovačkim regimentama, jedinicama sastavljenim od domaćih vojnika i visoko cijenjenim u Beču i Budimpešti zbog discipline i hrabrosti.

U Prvom svjetskom ratu Ibruljević je napredovao do čina potpukovnika. Vodio je bataljone na Istočnom frontu, a jedno vrijeme bio i privremeni komandant cijelog puka. Njegova hrabrost i stručnost nagrađeni su Ordenom Željezne krune III. klase, Vojnim križem za zasluge i medaljama „Signum Laudis“. Zvanični izvještaji isticali su ga kao „posebno dobrog oficira štaba, krajnje hrabrog i uspješnog“.

Bio je to najveći rang koji je ikada postigao jedan Bošnjak u austrougarskoj vojsci.

Po raspadu Monarhije 1918. Ibruljević je nastavio vojnu službu u Kraljevini SHS, gdje je unaprijeđen u pukovnika. Povukao se iz vojske u mirnodopskim godinama, ali je ostao društveno aktivan. Godine 1937. priključio se odboru za izgradnju Doma „Narodne Uzdanice“ u Sarajevu, kulturne institucije bošnjačke omladine, kojoj je dao i finansijsku podršku.

Njegova kasnija sudbina ostaje obavijena nepoznanicama: ne zna se ni da li je imao potomke, ni kada je preminuo.

Priča o Muli Ibruljeviću nije samo biografija jednog oficira. Ona je i slika epohe u kojoj su Bošnjaci, nakon gubitka političke moći s odlaskom Osmanlija, pokušavali pronaći svoje mjesto u novom poretku. Austrougarska je nudila vojničku karijeru kao put integracije i društvenog uspona, a Ibruljević je bio njen najuspješniji primjer.