Okić je bio izuzetno obrazovan i poliglot; govorio je latinski, poljski, češki, arapski, turski, francuski, njemački, engleski, talijanski i perzijski, uz materinski bosanski i druge slavenske jezike. Ova iznimna jezična sprema otvorila mu je vrata širokog naučnog djelovanja

Muhamed Tajib Okić, istaknuti islamski učenjak, ostavio je dubok trag u vjerskom obrazovanju Turske, gdje je odgojio brojne hadiske učenjake i sudjelovao u izgradnji temeljnih odjela za hadise i tefsir na tamošnjim fakultetima. Poput poznatog učenjaka Muhammeda Hamidullaha, Okić je u Turskoj bio “osoba bez državljanstva”, no unatoč tome, njegovo djelo i utjecaj ostali su neizbrisivi.

Rođen je 1902. godine u Gračanici. Njegov otac, Muhamed Teufik efendija, bio je istaknuti alim i pomoćnik šejhul-islama, što je značajno utjecalo na početnu vjersku naobrazbu mladog Tajiba. Način na koji je odgajan bio je jasan pokazatelj puta koji će slijediti kroz život.

Okić je osnovno obrazovanje završio u Sarajevu, a potom stekao diplomu u medresi i Školi islamskog prava i teologije. Njegova znatiželja i želja za znanjem vodile su ga dalje, pa je na Univerzitetu u Zagrebu stekao diplomu iz latinskog jezika i književnosti, a potom nastavio studij prava. Kasnije je prešao na Pravni fakultet u Beogradu, gdje je i završio studij.

Prvi odlazak iz Sarajeva dogodio se za vrijeme Prvog svjetskog rata. Nakon završetka studija prava, Okić je otišao u Francusku, gdje je na Sorbonni i Školi za orijentalne jezike u Parizu stekao diplome iz arapskog, turskog i perzijskog jezika i književnosti. Doktorsku disertaciju odbranio je na Fakultetu književnosti Univerziteta u Parizu, a zatim se usavršavao na Univerzitetu Zeytûne u Tunisu, specijalizirajući arapski jezik i književnost.

Po povratku u domovinu, predavao je u Sarajevu, a zatim sedam godina u Skoplju, na Velikoj medresi kralja Aleksandra I., gdje je predavao tefsir i hadis. Nakon povratka u Sarajevo, nastavio je svoju predavačku karijeru.

Okić je bio izuzetno obrazovan i poliglot; govorio je latinski, poljski, češki, arapski, turski, francuski, njemački, engleski, talijanski i perzijski, uz materinski bosanski i druge slavenske jezike. Ova iznimna jezična sprema otvorila mu je vrata širokog naučnog djelovanja.

Godine 1945. dolazi u Istanbul, a pet godina kasnije seli u Ankaru, gdje biva imenovan šefom Odsjeka za temeljne islamske nauke na Fakultetu teologije. U Ankari je osnovao odjele za hadis i tefsir, čime je dao neizmjeran doprinos razvoju islamskih studija u Turskoj.

Njegovo djelovanje nije se ograničilo samo na Ankaru. Između 1964. i 1971. predavao je hadis na Višem islamskom institutu u Konji, a od 1974. do svoje smrti predavao je tefsir i hadis na Fakultetu islamskih nauka u Erzurumu.

Muhamed Tajib Okić preminuo je devetog marta 1977. godine u Ankari. Tokom života u Turskoj, zbog tehničkih poteškoća, nikada nije uspio steći tursko državljanstvo, a zbog islamskog rada bio mu je zabranjen povratak u Titovu Jugoslaviju.

Nakon njegove smrti, porodica je htjela da bude pokopan u rodnom Sarajevu. Jugoslovenske vlasti u početku su se protivile, ali nakon dugih napora dopušten je prijenos mejta. Muhamed Tajib Okić je, nakon dugog i mukotrpnog putovanja, konačno ukopan na sarajevskom groblju Bare, gdje i danas počiva kao jedan od najznačajnijih učenjaka koji su povezali islamske obrazovne tradicije Bosne i Turske. (IZVOR: GZT)