Bitka je počela kod sela Todorova i odmah se razvila u bespoštedan obračun. Stanovnici su se dali u zbjeg. Zapaljene su sve kuće, gorjelo je i drveće, pucalo se bez zaklona. Snijeg se crvenio od krvi palih ljudi. Poginule su ili ranjene desetine vojnika. Nesreća i šteta bi bila mnogo veća da u taj čas sa svojim snagama nisu stigli kapetani Beširević i Pećki. Brzim manevrom razdvojili su protivnike, a vođe sastavili i naredili im da odustanu od bratoubilačke borbe.

Tekla je polovina oktobra kad je u Gradačac stigao tatar donoseći kapetanu Murat-begu crnu vijest. Odrubljena je glava njegovom sarajevskom prijatelju, janjičarskom bašagi Memiš-agi Mačkoviću. Vezir je do njega došao na podmukao način. Pronašao je izdajnike u šeheru koje je bogato nagradio za djelo izdaje. Cijelo Sarajevo je planulo, diglo se i staro i mlado, danima je bio prekinut svaki promet, zatvorene sve radnje, zabranjeno kretanje, tražili su se dželati, no oni su na vrijeme umakli. Očigledno, vezir je bio sve dobro isplanirao. Ostalo je jedino da se nagađa je li ubistvo osmislio on ili ga je on izveo po uputi koja je stigla sultanovim fermanom.

Janjičari su podsticali svoje baše da odmah podignu široku bunu i krenu na Travnik da konačno dohakaju veziru. Bajraktar Pinjo je sačekao da im se prvi gnjev slegne pa je potom objašnjavao kako im buna, u vidu osvete, ne bi dala željeni ishod. Mjesto Sulejman-paše došao bi novi krvnik, s nalogom da se osveta kazni i da se provede još žešća kontrola stanovništva, da mu se utjera zapt i ovlaštenje da zatvara, vješa i siječe glave bez milosti. «Moramo biti saburli, a istrajni u svom načinu borbe», govorio je bajraktar uvjerljivo, «i čekati da nam i Bog u tome pomogne. Dočekat ćemo taj vakat, inšalah!»

Kapetanu Gradaščeviću se na ovu vijest steglo srce i s mukom je zadržavao provalu srdžbe u sebi. Nije mu prvi put da gubi dragog prijatelja, ali jeste način na koji ga je izgubio. Sjećao se bojeva u kojima je učestvovao skupa s Memiš-agom i pamtio njegova smjela uskakanja u dušmanske rovove, kad je obarao sve oko sebe, a njega nije mogao dokučiti ni kuršum ni sablja. Sad se, eto, našao murtat koji je na bijedan način skinuo glavu daleko boljem od sebe. Misleći na to, ljutio se i na sudbinu. Junak, i kad umire, zaslužuje uzvišenje, a ne poniženje. Boljela ga je prijateljeva neslavna smrt.

Vezir je, što od starosti što od straha, još više zanemario svoje poslove pa se okrenuo samo čuvanju vlastite sigurnosti. Nije imao ni miran san. Noću se trzao, naglo budio, skakao s dušeka i stražare u osiguranju korio što ne paze na uhode. On je vidio kako jedan puže i primiče mu se s kamom u zubima. Kako su pustili da se ne opažen provuče između njih? Dat će ih sve povješati! Nije izlazio iz dvora, nije primao goste, nije mislio na teferiče, nikome nije vjero vao… I najvjernije sluge postali su mu dušmani! Slabo je jeo, kopnio je. Tjelesna slabost mu je uništavala i duhovnu snagu. Postao je bezličan, dostojan sažaljenja.

Čvrsto uz njega, očekivano, ostao je samo banjalučki muselim Muhamed-beg, svirepi mu sin, i gradski muftija Ibiš-aga. Krajišnici su se digli da slome krila i toj dvojici, da od njih načine samo blijede sjene, pa su krenuli da im iz ruku uzmu Banjaluku.

Pohod je bio spremljen, no nije izveden. Opet je izbilo nesla ganje među kapetanima. Oni se, sve do kraja novembra, nisu mogli dogovoriti ko će ga voditi, ko će osmisliti plan i pravce napada, ko će rasporediti zaplijenjena dobra… U međuvremenu je zastudilo, pali su duboki snjegovi a vjetrovi su zameli sve staze i prolaze. Bez obzira na to, nesloga je jednako rasla, digla se do svađe pa je najzad prerasla u sukob. Ljudstvo se podijelilo na dvije oštro suprotstavljene strane.

Bitka je počela kod sela Todorova i odmah se razvila u bespoštedan obračun. Stanovnici su se dali u zbjeg. Zapaljene su sve kuće, gorjelo je i drveće, pucalo se bez zaklona. Snijeg se crvenio od krvi palih ljudi. Poginule su ili ranjene desetine vojnika. Nesreća i šteta bi bila mnogo veća da u taj čas sa svojim snagama nisu stigli kapetani Beširević i Pećki. Brzim manevrom razdvojili su protivnike, a vođe sastavili i naredili im da odustanu od bratoubilačke borbe. «Ima svakakvih sramota», zaprijetili su, «nu ovakvih je, nažalost, samo kod nas u Krajini! Ko ne posluša, stići će ga naša ruka! Uostalom, i mi smo Krajišnici!»

Tako se prilike u Krajini, kao ni u cijeloj Bosni, ove godine ne promijeniše. A mogle su.