Ukazala je na stihove koji izazivaju međunacionalnu mržnju i stavljaju etiketu na bosanske i sandžačke muslimane:  “Nekrstu se gore usmrđeše…,, ‘odža riče na ravnom Cetinju…,, zaudara zemlja Muhamedom…, kako smrde ove poturice…”

Osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada se za izgovorenu riječ išlo na robiju, izrazito je malo bilo onih koji su smjeli iznijeti kritički stav ili izraziti bilo kakvo mišljenje koje je bilo u suprotnosti sa zvaničnom državnom i partijskom ideologijom. Ljudi su, posebno oni školvani, bili svjesni da je bošnjački narod neravnopravan u zajedničkoj državi, ali su čak i u privatnim razgovorima pazili šta govore jer su “i zidovi imali uši”. Bile su to godine montiranog Sarajevskog procesa vođenog protiv muslimanskih intelektualaca, nakon kojega je strah od državnog aparata bio još više izražen.

E upravo je u tim godinama jedna misleća i odvažna žena, profesorica i književnica Mubera Mujagić, imala hrabrosti javno izraziti protest zbog tadašnjih nastavnih programa koji su bili puni sadržaja koji su muslimane prikazivali u negativnom svjetlu.

Mubera je rođena 1943. godine u Sarajevu, gdje je završila Pedagošku akademiju, a 1982. godine diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Radni vijek provela je kao nastavnica tadašnjeg srpskohrvatskog jezika i književnosti, poznata kao izuzetan pedagog i kulturna radnica.

Književno se afirmirala već prvom zbirkom poezije „Trenutak sa dva postojanja“, koju je 1973. godine objavila sarajevska izdavačka kuća „Svjetlost“. Za ovu zbirku dobila je nagradu za najbolju pjesničku knjigu na manifestaciji „Trebinjske večeri poezije“, pod pokroviteljstvom Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Godine 1984. u Napulju je objavljena njena druga zbirka poezije „Šutnja kao govor“, prevedena na italijanski jezik. Za ovo djelo dobila je Veliku zlatnu medalju Evropske akademije. Godinu dana kasnije, 1985., postaje član te akademije i dobija zvanje konzula akademika za Bosnu i Hercegovinu, kao jedna od 24 izabrane ličnosti iz Evrope. Dobitnica je i Trofeja Italije, Velike nagrade Mediterana i priznanja za esej „Poezija i sloboda“ na francuskom jeziku.

Njene pjesme prevođene su na više od deset jezika i zastupljene u brojnim domaćim i međunarodnim antologijama. Učestvovala je na književnim manifestacijama, simpozijima i konferencijama u zemlji i inostranstvu. Pored poezije, bavila se esejistikom i pripremila antologiju stvaralaštva mladih pod nazivom „Tito – sloboda – domovina“ (1979).

I kada je u socijalističkoj Jugoslaviji mogla uživati u komforu etablirane književnice i profesorice, Mubera je učinila nešto što joj nije samo ugrozilo karijeru nego je izložilo ogromnom pritisku režima i dovelo u pitanje njenu egzistenciju.

Naime, 1985. godine Mubera Mujagić  obratila se redakciji beogradskog nedeljnika NIN pismom u kojem je predložila da se iz tadašnjih školskih programa uklone Njegošev „Gorski vijenac“ i Mažuranićev „Smrt Smail-age Čengića“, smatrajući da ti tekstovi, zbog načina na koji su interpretirani, mogu izazvati netrpeljivost prema Bošnjacima.

Ukazala je na stihove u ovim djelima koji itekako izazivaju međunacionalnu mržnju stavljajući etiketu na bosanske i sandžačke muslimane:  “Nekrstu se gore usmrđeše…, ‘odža riče na ravnom Cetinju…, zaudara zemlja Muhamedom… kako smrde ove poturice…

Smatrala je, što je i napisala, da ovakvi stihovi kod djece i tinejdžera mogu stvoriti animozitete prema drugim ljudima i narodima, što se svega nekoliko godina kasnije, kada su započeli masovni zločini nad Bošnjacima, potvrdilo kao bolna istina.

Takve etičke poruke djela nisu uredu, na takvim se porukama mogu učiti svi budući nacionalisti raznih boja – izgovorila je profesorica Mubera ono što su mnogi znali, ali nisu smjeli reći.

I umjesto da se shvati kao krajnje plemenita i dobronamjerna, njena je inicijativa izazvala oštre reakcije javnosti, akademske zajednice i političkih struktura tadašnje Jugoslavije.

Nakon toga suočila se s ozbiljnim posljedicama – izgubila je posao, bila izložena institucionalnim pritiscima, a izdavači su odbijali objavljivati njene nove radove. Doživjela je potpunu društvenu i profesionalnu izolaciju. Čak je i učenik koji ju je pokušao braniti bio kažnjen od strane sistema. Iako u inostranstvu priznata i nagrađivana, u domovini je bila marginalizirana.

Ni nakon nezavisnosti Bosne društvo se za nju nije pobrinulo i nikada joj nije vraćen nepravedno oduzeti društveni status, osim što su joj objavljena djela: Kalem moje ruke“ (1995), „Potop šutnje“ (2000) i trojezična knjiga „Ogledalo od magle“ (2000).

Napisala je i knjige koje nisu doživjele objavljivanje, među kojima su „Bosna u meni“, izbor pjesama na slovenskom jeziku i drugo.

Preminula je 27. maja 2008. godine u Sarajevu, u krajnje teškim uvjetima, bez struje, vode, grijanja, penzije, zdravstvenog osiguranja i gotovo bez ikakve društvene brige. Njena smrt prošla je gotovo neprimijećeno. Na njenoj dženazi nije bilo nijednog predstavnika Društva pisaca Bosne i Hercegovine, čiji je član bila. Četiri godine prije smrti, 2004. godine, proglašena je ženom godine u Sjedinjenim Američkim Državama.

Mubera Mujagić ostala je upamćena kao moralno istrajna, hrabra i dosljedna intelektualka koja je, bez obzira na posljedice, podigla glas protiv kulturne diskriminacije i ideološke zloupotrebe književnosti. Njeno književno naslijeđe i građanska hrabrost i dalje su važan podsjetnik na cijenu koju pojedinac može platiti zbog slobodnog mišljenja i zalaganja za pravdu.