Šta nam valja činiti s “mračnom stranom” nobelovca? Prvo, prestati je relativizirati. Njegove berlinske godine nisu “diplomatska nužda”, nego čvor realnih naci simpatija i političkih izbora. Orden Reda njemačkog orla, salonska bliskost nacističkom establišmentu, prisluškivani razgovori u kojima Andrić vidi “spas” od boljševizma u “nacionalsocijalističkoj Njemačkoj”, potpis Trojnog pakta, sve su to historijske činjenice, ne tračevi. Uz to, tu su i hladni memorandumi o “iseljavanju turskog življa” i elaborati o Albaniji koji su muslimane i Arbanase pretvarali u demografsku masu. To je mračna strana i ona mora ostati vidljiva.

Piše: Ahmed Imamović

Kada govorimo o Ivi Andriću, u nas to rijetko ostaje u granicama književnosti. On je odavno prestao biti “samo pisac”, postao je lakmus‑papir za političko preispitivanje, simbol na kome mnogi crpe argumente za ideološke projekte. Time je stvarni dijalog s književnim tekstom sveden na binarnu prostotu u kojoj ili “voliš“ ili „ne voliš“ Andrića, što se ponajbolje pokazuje u medijskim histerijama oko svakog pokušaja da se o Andriću govori stručno i hladne glave. U toj kaljuži postfaktičnog doba Andrić služi kao instrument za učitavanje tuđih ideologija, a ne kao povod za znanstveno čitanje. Upravo zato je danas važnije nego ikad čitati Andrića “iz pozicije Drugog”, a ne iz unaprijed zadanih tabora – i, pritom, jasno reći: veliki pisac – da, svetac – nipošto.

Na samom početku Andrićeve intelektualne biografije stoji doktorska disertacija „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“. U njoj je islam opisan kao “negacija svake hrišćanske kulture”, vjera “nepodesna za svako prilagođavanje” koja je “prekinula duhovni život zemlje” i “izobličila ga”, dok je književno stvaranje muslimana svedeno na “suvoparan” ton, “nepravilnu” rimu i “unakažen” jezik. Ti su pasusi danas klasični primjer orijentalističkog diskursa koji Bosnu i Bošnjake predstavlja kao kulturno stagnirajuće pod osmanskom vlašću. Te rečenice ne stoje kao fusnota, nego kao nosivi stub jedne slike svijeta.

U istim godinama, upozorava i novija historiografija, disertacija je nastajala munjevito, što ne abolira njezin ideološki registar, ali pomaže razumjeti njezinu generalizirajuću impulsivnost. Istraživač Michael Martens podsjeća da je i metodološki standard rada bio neravan, a da je slabost posebno u teleološkom projiciranju kasne propasti carstva na sve vijekove osmanske prisutnosti. Upravo zato disertacija nije završna riječ, nego prva “stvar” koju moramo staviti u kontekst.

Ne radi se, dakle, samo o naučnim formulacijama. Rano pismo prijatelju iz 1913. otkriva nervozu koja se pretače u brutalne fantazme: Andrić piše kako “mrzi Višegrađane do kriminala”, mašta “da im otroje vodu” i “jedne noći deflorira… sve kćeri i svastike”. Ne treba moralizatorska lupa da bismo rekli: „To je zastrašujuće!“ Treba, međutim, znanje da se shvati gdje prestaje privatna neuroza, a počinje politička slika svijeta koja će kasnije imati posljedice u praksi kulture, diplomacije i politike. Privatna mrlja nije “dokaz” kolektivne krivice književnog djela, ona je, ipak, indikator autorova imaginarija u kojem muslimanski i bošnjački “Drugi” već stoji kao iritirajući, opasni susjed.

Andrićeva diplomatska karijera je mjesto gdje se njegova politička uvjerenja zaoštravaju. Kao jugoslavenski centralist Andrić 1930. u eseju o Simonu Bolivaru legitimira diktaturu kao “nužno zlo” u funkciji državne integracije, analogija sa šestojanuarskim režimom kralja Aleksandra bila je namjerno providna. Ubrzo slijedi i formalna politika, dolazak Milana Stojadinovića na vlast i Andrićevo pristupanje Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici (JRZ), stranci otvoreno modeliranoj prema fašističkoj Italiji pa Andrić postaje šef političkog odjeljenja MSP‑a i ključni “desni” čovjek režima. Nije slučajno da ga strani ambasadori zasipaju ordenjem, uključivo Veliki krst Reda njemačkog orla, dekoraciju kojom je Treći Reich nagrađivao osobe bliske nacionalsocijalizmu.

Kulminacija slijedi u Berlinu (1939–1941): prijemi kod Hitlera, premijera propagandnog filma „Vatreno krštenje“ u UFA palači na poziv Göringa, pa i druženje s Arnom Brekerom, “dvorskim vajarom” režima. U tajnim izvještajima i prislušcima iz njemačkih arhiva Andrić iskazuje “izraženo pozitivan stav prema Njemačkoj” i zagovara “bez zadrške” usmjerenje jugoslavenske politike ka Berlinu. Naposljetku, bez obzira na vlastito isključivanje iz završnih pregovora, Andrić potpisuje pristup Jugoslavije Trojnom paktu 25. marta 1941. godine (a poslije rata uredno nestaje s fotografije u službenim izložbama). Sve to nije ambijent “nepolitičnog književnika”, nego slika čovjeka koji razumije logiku sile i računa s njom.

Da je riječ o konkretnim politikama, svjedoče dokumenti. Krajem 1930‑ih, u svojstvu visokog diplomate Andrić adresira pitanje “iseljavanja muslimana” u Tursku, navodeći i “socijalne razloge” zbog kojih plan treba ubrzati kako bi se oslobodile “velike površine ziratnog zemljišta” za “naše sunarodnike”. U zborniku „Andrić i Bošnjaci“ (str. 38–42) objavljeni su i podaci o cirkularnom pismu od 23. 8. 1938. kojim se diplomatska mreža obavještava o planiranom iseljavanju, zajedno s kasnijim elaboratom o Albaniji (1939) koji kalkulira s “nastavkom procesa iseljavanja muslimanskih Arbanasa u Tursku” nakon eventualne podjele Albanije. To nisu samo hladne stateške skice, to je jezik koji muslimanski kontingent tretira kao demografski “problem” i logističko pitanje.

U novijem pregledu biografskih “sekvenci”, koje je otkrio Michael Martens, podsjeća se na isti kontinuitet stajališta o “turskoj manjini”, cirkulare o iseljavanju, te elaborat o Albaniji u kojem se otvoreno preporučuje scenarij podjele i političkog “rješavanja” muslimanskog pitanja migracijom. Historiografski, to je najtvrđi sloj Andrićeve veze s državnim politikama koje su muslimane i Albance posmatrale kao materiju za inženjering.

Treba li se, međutim, književna vrijednost obavezno srušiti s ovim političkim profilom? Ne. Ali valja pažljivo otvoriti “politički Andrić” unutar kanonskog. Savremena teorija književnosti učila nas je da estetska autonomija teksta nikad nije apsolutna i da su ideološke upotrebe i zloupotrebe književnosti dio posla tumača. To, uostalom, kod nas nije nova tema: cijeli zbornik „Andrić i Bošnjaci“ (2000) pokazao je, od studije o evrocentričnoj matrici do radova o načinima na koje su bošnjački likovi kod Andrića često “drugotvoreni”, kako se književni diskurs prepliće s ideološkim – bez simplifikacija, ali i bez naivnosti. (Vidi posebno poglavlja o “orijentalističkom” optičkom postavu i njegovim posljedicama na modeliranje muslimanskih likova.)

U jednoj drugoj dionici te rasprave predlaže se ono što danas zvuči kao minimum pristojnosti: Čitati Andrića iz pozicije onih koji se u njegovom tekstu prepoznaju kao objekt stereotipskog pogleda. To nije mržnja, nego naučni i etički posao, to je način da se kanon demistificira i vrati u zajednički prostor, bez zabranjivanja i bez klanjanja.

Pritom je Andrićev vlastiti odnos prema političkom činu i žrtvi od početka ambivalentan. U ranim tekstovima, od „Prve proljetne pjesme“ do tamničkog ciklusa, on oblikuje imaginarij “zanosa i stradanja” i fascinaciju revolucionarnim činom te povlačenje od stvarnog učešća. U „Na Drini ćupriji“ ta se ambivalencija pretvara u veliku, prizemljenu sliku svijeta u kojoj se 1914. diže kao “međa vekova i razdoblja”, ali bez trijumfalizma: zanos i stradanje su dva lica istog vremena, a posljednji kadar romana (Ali‑hodžina smrt uz oštećeni most) podsjeća da svaka “oslobođenja” imaju svoje žive i mrtve.

Zašto onda i danas neki “kvaziliberalni” glasovi uporni da kroz Andrića reinstituiraju ideju koja je propala – Jugoslaviju kao vječnu misiju jugounitarizma? Djelomice zato što Andrić, kao “pisac poretka” i jugoslavenski centralist, pruža figuru kulturnog autoriteta preko koje se propovijeda povratak u “zajednički prostor” bez stvarnog suočavanja s totalitarnim sjenama prošlog stoljeća. Ali i zato što je njegov tekst, bogat, sugestivan, simbolički moćan, lahko upotrebljiv za dnevnopolitičke mitove.

Zato je potrebno otvoriti prostor za složenija, interdisciplinarna čitanja, historijska, imagološka, postkolonijalna, naratološka. Tu su već napravljeni temeljni radovi i studije koje precizno pokazuju kako se u Andrićevoj prozi gradi figura muslimanskog subjekta. To je put detraumatizacije odnosa Andrić – Bosna – Bošnjaci i to ne preko zaborava ili idolizacije, nego preko znanja.

I, na kraju, Andrić nije i ne može biti alat za “reinstituciju” Jugoslavije, niti je žrtveni jarac na kome ćemo oprati vlastite frustracije. On je najveći tada kada ga čitamo hladno, nepovlađujući ni jednoj „svetoj kravi“. Most u Višegradu ostat će estetski prizor i nakon što priznamo sve mrakove onoga ko ga je ispisao. To je, zapravo, jedini pristojan način da ga zadržimo u kanonu i skinemo mu nepotrebnu aureolu.