Pogačar je već najbolji vozač svoje generacije. Takmičar koji dominira u etapnim utrkama, ali s jednakim žarom i uspjehom napada jednodnevne klasike. Biciklista koji pobjeđuje svuda, na usponima, na spustovima, na brdskih 200 kilometara solo napada, u borbi protiv hronometra. Uz to, ima nešto što statistika ne može potpuno objasniti: karizmu, stil, hrabrost i bezbrižnu radost vožnje

Ako današnji biciklizam ima jednu neospornu zvijezdu, jednog takmičara koji je sposobnošću, svestranošću i hrabrošću pomjerio granice sporta, onda je to Tadej Pogačar. Slovenački fenomen koji je u samo nekoliko sezona postigao ono što većina profesionalnih biciklista ne može ni sanjati u karijeri, već sada se poredi s legendom nad legendama, Eddyjem Merckxom. Pitanje više nije pretjerano: može li ga nadmašiti?

Pogačar je već najbolji vozač svoje generacije. Takmičar koji dominira u etapnim utrkama, ali s jednakim žarom i uspjehom napada jednodnevne klasike. Biciklista koji pobjeđuje svuda, na usponima, na spustovima, na brdskih 200 kilometara solo napada, u borbi protiv hronometra. Uz to, ima nešto što statistika ne može potpuno objasniti: karizmu, stil, hrabrost i bezbrižnu radost vožnje.

Do kraja sezone 2025. Pogačar je prešao brojku od 100 profesionalnih pobjeda, što je ostvario za svega šest i po godina takmičenja. Pri tome je pobjeđivao protiv najboljih koji su ikada okretali pedale: Rogliča, Vingegaarda, Evenepoela, Van der Poela. A sve to čini s rijetkom ležernošću, uz osmijeh koji, paradoksalno, pojačava dominaciju.

Njegovi statistički dometi su gotovo nadrealni. Od ljeta 2023. do kraja 2025. nije izgubio nijednu etapnu utrku. Pobijedio je 13 od posljednjih 15, a u svakoj od njih bio je među trojicom najboljih. Nikada u profesionalnoj karijeri nije odustao od etapne trke. Na „Monumentima“, najprestižnijim jednodnevnim utrkama, učinak je još impresivniji: Il Lombardiju do 2025. nije izgubio nijednom u pet nastupa, a već ima deset Monument pobjeda, čime je prestigao gotovo sve osim Merckxa (19) i De Vlaemincka (11).

Na Tour de Franceu stoji pred još većom granicom: jedna ukupna pobjeda dijeli ga od Merckxa, Anquetila, Hinaulta i Induraina. Već sada ima 21 etapnu pobjedu, šestu najvišu brojku u historiji. Ali poređenje s Merckxom, koji je osvojio 525 utrka, ipak nije jednostavno. Moderni biciklizam ima manje dana trkanja, manje kriterija, više specijalizacije, a konkurencija je globalnija nego ikad.

Ipak, Pogačar već živi iskustvo koje je Merckxa obilježavalo 1970-ih: teret dominacije. Kada neko pobjeđuje previše, publika ponekad poželi vidjeti nekoga drugog. Merckx je tokom svoje karijere trpio i uvrede i fizičke napade. Pogačar se nije suočio s takvim ekstremima, ali su povremeni zvižduci na Touru i Flandriji podsjetnik da svijet ponekad voli autsajdere.

Sam Pogačar, iako neopterećen poređenjima, svjestan je toga. Šaljivo je priznao da ne zna koliko je „zabavno gledati vozača kako 50 kilometara vozi sam“. Njegovi impresivni solo napadi su spektakl, ali i prijetnja dramatičnoj neizvjesnosti koju publika želi.

Poređenja s Merckxom, naravno, nose ograničenja. Sport danas nije isti sport kao 1970. godine. Trke su kraće, tempo je viši, nauka o treningu i ishrani učinila je biciklizam potpuno drugačijim. Tehnološka revolucija, od karbonskih ramova, aero kaciga, mjerača snage i hipoksičnih šatora, stvorila je uvjete u kojima je nemoguće postaviti identična mjerila. Čak se i Tour de France promijenio: 1971. je imao 29 etapa; današnja trka ima 21.

Pogačar je, uprkos divljenju prema prošlosti, fokusiran isključivo na sadašnjost. „Ne volim poređenja“, rekao je 2024. godine. „Ne znam mnogo o toj eri. Želim praviti svoju priču, ići svojim putem, živjeti u trenutku.“

Zanimljivo, Merckx je nakon Pogačarove sezone 2024. izjavio da je Slovenac „iznad njega“. Dan poslije je to povukao. Simbolično, zbog toga što je rasprava o „najvećem svih vremena“ uvijek rasprava koja se mijenja iz dana u dan.

U stvarnosti, odgovor može doći samo kroz rezultate. A Pogačar još uvijek gradi svoju karijeru. Pet Tour pobjeda, rekord u etapama, još jedna Lombardija, Milano–San Remo ili Roubaix – sve su to ciljevi koji ga mogu približiti Merckxovom statusu. No ono što ga čini posebnim nije lista trofeja, već način na koji vozi: hrabrost da napada daleko od cilja, spremnost da rizikuje, radost koju donosi na dvije točkе.

Njegova karijera, naravno, neće trajati vječno. Sam je rekao da je 2025. dostigao fizički vrhunac i da, ako osjeti burnout, može „otići zadovoljan“. No to je više umor šampiona nego najava odlaska. Ugovor s UAE Team Emirates potpisan do 2030., vrijedan oko osam miliona eura godišnje, vrlo je snažan motiv da ostane. Ekipa ga vidi kao nacionalni simbol, sportskog ambasadora Abu Dhabija, čovjeka čija vrijednost nadilazi rezultat.

Dugoročno, Pogačar spominje Olimpijske igre 2028. kao jedan od velikih ciljeva. Razmišlja i o životu nakon Toura, ali nije spreman reći kada će stati. Ako Tour de France 2029. krene iz Slovenije, a najave postoje, Pogačar će sigurno htjeti biti dio toga.

U međuvremenu, pred njim su novi horizonti: olimpijsko zlato, Vuelta a España, Milano–San Remo i, možda, najveći izazov svih, Paris–Roubaix. Ali čak i bez njih, njegova reputacija ne bi se promijenila. Pogačar je već sada simbol epohe.

Njegov stil vožnje tjera ostatak svijeta da se razvija. Za svaki njegov napad od 80 kilometara, konkurenti moraju osmisliti nove strategije, uložiti u nauku, trening, regeneraciju. Umjesto da „uništi biciklizam“, kako su govorili o Merckxu, Pogačar, baš poput njega, tjera sport naprijed.

I dok vozi naprijed, često sam, često protiv vlastitih rekorda, ostaje vjeran jednoj misli koju je izgovorio: „Želim imati zabavu dok pravim historiju.“

IZVOR: Andy McGrath: “Tadej Pogačar: Unstoppable”