Je li moguće da je pranje stražnjice civilizacijsko pitanje? Ako musliman pere, on je “periguz”, a kad to radi “građanin”, onda je to kultura. Kako se dogodilo da bosanski derviši postanu “ludaci”, a bosanski franjevci “čuvari Bosne”? Ko je uvjerio bošnjačku elitu da se stidi vlastitih adeta? I najvažnije: ko će nas sačuvati od vlastite građanštine ako ponovo počnemo dirati u hodže? Odgovor: Doći će popovi.

Bio jednom jedan kojeg su internirali u koncentracijski logor ne bi li ga izliječili od „poganština islamskog fundamentalizma“. Bio, dakle, jednom jedan koji je čuvao oskudne doze vodene tekućine da bi sebi oprao stražnjicu dok je čekao streljanje. Dakako da je bio žedan, smrtno žedan, ali kune mi se da je vodu štedio jer nije mogao vršiti veliku nuždu, a da ne opere stražnjicu. Budući da o snobizmu u koncentracijskom mučilištu ne možemo govoriti, ostajemo začuđeni nad ovom pričom, nad voljom da se sačuva barem dio vlastitog dostojanstva i adeta. Kaže, tamničari su muslimane zvali “periguzima”, ismijavajući ih: “Ha, vidi periguza, jesi oprao dupe? Koji ste vi divljaci! Ha, ha, ha, periguz, periguz, periguz…” Nadrealno, jašta je.

No, mi ćemo postaviti pitanje – da li gospodin, neki građanin, pere stražnjicu ili tu vrstu pranja smatra nižim civilizacijskim dosegom. Ukratko, ako stražnjicu pere musliman, onda je “periguz”, ako je pere građanin onda je veliki gospodin. Kvalifikacija se nameće sama od sebe: „Biti muslimanom antigrađanski je čin.“

Pojam “građanin” evoluirao je od grčke i rimske definicije “stanovnika grada” do današnjeg poimanja kao državljanina neke zemlje. Odnosno, danas su i seljaci građani. Svi su građani. Bez obzira na to, mi i danas svjedočimo podjelu na naprednu građanštinu i one druge – mahom zaostale, musave, retrogradne, primitivne – izrijekom seljake. Eto, Španjolci su stotinu godina nakon istjerivanja Arapa rušili hamame (javna kupališta) i to smatrali otklanjanjem posljednjih ostataka “bezvjerja” na svetom kršćanskom tlu. Nimalo slučajno, zahvaljujući identičnim izvorištima mašte, pet stoljeća nakon reconquiste, tamničar je tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu smatrao da je pranje stražnjice nešto što rade divljaci.

Desetljećima nakon što su Bošnjaci muslimani preživjeli koncentracijske logore, gdje je jednom jedan sačuvao svoje dostojanstvo, i dalje boluju od kompleksa niže vrijednosti. U to ih neurotično uvjerava napredna sarajevska građanština koja operetski teatralno tvrdi da treba brisati granice frazetinama “svi mi govorimo istim jezikom”, “svi smo ljudi bez obzira na nacionalnost, religiju, spol i rod”, „najvažnije je biti čovjek“. Najgore je što smo čuli iz te kuhinje: “Ko nas, bre, zavadi!” Ovu izrijeku horski potvrđuju tzv. regionalni pisci, regionalni pjevači i regionalni glumci. Čekamo samo da se ustoliči regionalni lider koji u ime „srpskog sveta“ bdije nad mirom u Bosni, jer “samo jedna varnica može upaliti regiju”.

“Bog je Jedan”, kažu prosvjećeniji. Jašta je, ali o detaljima pitajte Bošnjaka koji je preživio jedan od koncentracijskih logora u periodu 1992. – 1995. Pitajte čovjeka koji je preživio Buchenwald na čijem je ulazu pisalo “Svakome svoje”. On će možda zaključiti: „Bog je Jedan, ali mi nismo isti, različiti smo. Osjetio sam to na svojoj koži.“ Nije li upravo u različitosti sva draž postojanja, nije li izazov upoznavanja ujedno i sva darežljivost kreacije. Za zloupotrebe odgovara čovjek, a ne Kreator.

Umjesto da se bavimo nametnutim građanskim etiketama i podrobnom razradom bošnjačkih puteva nemoći, trebalo bi pitati djecu u Konjević Polju kojim jezikom govore – tzv. bošnjačkim ili bosanskim. To takozvanu građanštinu ne zanima jer ona melodramatično palamudi o nacionalnim mitovima i paranojama. Ona bi djeci iz Konjević Polja stručno objašnjavala “savremenu” lingvistiku koja, navodno, promovira tezu o zajedničkom jeziku s četirima centrima standardizacije (Zagreb, Sarajevo, Beograd, Podgorica).

Građanština je svoje haustorske obrede uzdigla na nivo religije, a kada se obraća narodu radi to iz pozicije klerika koji stoji na imaginariju građanskih mimbera. Neki su pritom uvjeravali muslimane da se moraju osjećati manje vrijednima, da se moraju civilizirati i kultivirati, jer nikako ne mogu svojim “periguzerskim” sklonostima promicati građanske vrijednosti.

Međutim, ponavlja se pravilo da izvor vlastitih problema ne treba tražiti u izvanjskim manifestacijama, već u vlastitoj unutarnjosti. Tako smo mnogo puta mogli čuti izrijeku: „Neću slati dijete u medresu, jer tamo idu seljaci.“ E, da, muslimanska građanština, ona sorta koja se od begova srozala na lumpenproleterijat, začetnik je obezvrijeđivanja vlastitog dostojanstva koje je završilo na “periguzima” iz koncentracijskih logora. Beg koji ne upravlja procesima u društvu više nije elita, više nije beg, on je propalica. Nije isključivi krivac, ali kvazibegovski snobizam kojime se zanosio porodio je praunučad današnje bošnjačke građanštine (takvi će smatrati da je ime Bošnjak ponižavajuće, oni su 100% Bosanci i Hercegovci, to jest – viša evolucijska razina, ako svijet mjerite od majmuna naovamo). Tu sliku i priliku maestralno je utjelovio Mustafa Nadarević u filmu Miris Dunja Mirze Idrizovića.

I odjednom su se diljem tih bosanskih gradova, u kojima je najviše živjelo muslimansko stanovništvo, počeli pojavljivati neki koje smo nazivali “gorštacima”, “grmaljima”, “došljama”, a čuvari čaršijskog smisla i unutarnjeg reda su se povlačili sve dalje i dalje dok ih nekim čudom Miljacka, zajedno s mostovima, nije odnijela na periferiju. I odjednom je novouspostavljena građanština, iz čega drugog nego iz prezira, nekog hafiza gledala ispod oka. Znači, ako ste hafiz, ako ste čuvar Kur’ana, Vi niste građanski opredijeljeni, nazadni ste. Ako ste efendija u nekoj džamiji, Vi niste predvodnik stada i dobri pastir, jer je to rezervirano za franjevce. Jok, Vi ste seljak! A bošnjačkoj iskompleksiranoj građanštini tako je slatko pozivati se na imaginarnu franjevačku Bosnu Ive Andrića. I tako su bosanski franjevci postali „čuvari Bosne“, a bosanski derviši oni koji „hukću“ i „vrte se“ u krug, bit će da su „ludaci“.

Jednom su nakšibendijskom šejhu birvaktile pristizali derviši koji su se neprestano bunili na zaostalost hodža. Pa ovaki su, pa onaki su. I presječe to duhovni vitez riječima: “Ne dirajte u hodže, jer će vam doći popovi.”

Dokučimo li ovu staru “periguzersku” mudroliju, spašeni smo, postajemo punokrvni građani, možda i „čuvari Bosne“, bez obzira što je taj stolac ekskluzivno zauzela sveta stolica.