F.C. Barcelona, jedan od najpoznatijih sportskih brendova na svijetu, danas se suočava s nezapamćenim finansijskim teretom. Dug od 2,5 milijardi eura, skupa obnova stadiona i prodaja budućih prihoda doveli su klub na ivicu održivosti, dok uprava tvrdi da je riječ o nužnim potezima za očuvanje konkurentnosti. Iako sportski rezultati zasad opravdavaju rizičnu strategiju, pitanje ostaje otvoreno: može li klub u vlasništvu svojih članova preživjeti u eri milijardera, investicijskih fondova i globalnog kapitala, a da pri tome ne izgubi vlastiti identitet koji ga je decenijama izdvajao od drugih velikana evropskog fudbala?

F.C. Barcelona decenijama je simbol sportskog uspjeha, estetskog fudbala i globalnog prestiža. Klub koji osvaj trofeje, ruši rekorde i stvara mitologiju modernog nogometa danas, međutim, nosi i jednu manje slavnu titulu: najzaduženiji klub u historiji svjetskog fudbala. Njegove ukupne obaveze dosegle su 2,5 milijardi eura, prema podacima koje je iznio klupski trezor, što je gotovo dvostruko više od duga najvećeg rivala, Real Madrid.

Razlozi za ovakvo stanje nisu tajna. Riječ je o kombinaciji dugogodišnjeg finansijskog lošeg upravljanja i ambicije da se po svaku cijenu ostane na sportskom vrhu. Najveći dio duga, oko 1,5 milijardi eura, vezan je za obnovu stadiona Camp Nou, danas poznatog kao Spotify Camp Nou. Taj projekt, zamišljen kao temelj buduće finansijske stabilnosti, kasni, poskupljuje i još ne donosi planirane prihode.

Na čelu kluba nalazi se predsjednik Joan Laporta, karizmatični lider i vješt politički strateg, koji se sprema za novi izborni ciklus među članovima kluba. Barcelona, za razliku od većine evropskih velikana, nije u vlasništvu investitora ili milijardera, već pripada svojim članovima, sociosima. Njih oko 150.000 plaća godišnju članarinu od nešto više od 200 eura i svakih nekoliko godina bira upravu, gotovo po modelu političkih izbora.

Laportina strategija zasniva se na ideji „trošenja izlaska iz krize“. U praksi to znači agresivna ulaganja u igrače i infrastrukturne projekte, uz uvjerenje da će sportski uspjeh i modernizovani stadion donijeti nove prihode. Međutim, ta strategija nosi visok rizik. Tokom protekle sezone Barcelona je bila primorana igrati domaće utakmice na manjim stadionima, uključujući jedan s kapacitetom od svega 6.000 gledalaca. Povratak na Camp Nou u novembru bio je simboličan, ali kapacitet je i dalje ograničen na manje od polovine punih 105.000 mjesta.

Laporta je još 2022. godine, po povratku na predsjedničku funkciju, izjavio da je klub „tehnički bankrotirao“. Tada je naslijedio finansije opterećene gubicima većim od 500 miliona eura, uz niz pravnih i krivičnih istraga vezanih za prethodnu upravu. Da bi ispunio obećanje da će Barcelona ostati konkurentna, Laporta se odlučio na potez bez presedana: prodaju dijela budućih prihoda.

Najpoznatiji takav dogovor sklopljen je s investicijskom firmom Sixth Street, kojoj je Barcelona prodala 25 posto prihoda od domaćih TV prava na period od 25 godina, u zamjenu za 667 miliona eura. Dugoročno gledano, ako vrijednost TV prava ostane na sadašnjem nivou, klub će investitoru preusmjeriti oko milijardu eura. Uprava ističe da se radi o privremenom aranžmanu i da će se prava po isteku ugovora vratiti klubu, ali kritičari upozoravaju da se time žrtvuje budućnost radi kratkoročnog preživljavanja.

Slične kontroverze pratile su i druge komercijalne poteze. Digitalni projekti su umanjeni zbog sudskih sporova s partnerima, a pojedina sponzorstva, od kriptovaluta do državnih kampanja, izazvala su negodovanje navijača i organizacija za ljudska prava. Klub je u posljednjim godinama više puta mijenjao revizore, a kažnjen je i od strane UEFA-e zbog računovodstvenih praksi, uključujući višemilionsku novčanu kaznu.

Na sportskom planu, rezultati su zasad na strani Laportine politike. Barcelona je osvojila dvije titule prvaka Španije otkako se vratio na čelo kluba, stigla do polufinala Lige prvaka prošle sezone i trenutno se nalazi na vrhu prvenstvene tabele. Ipak, finansijska slika ne pokazuje znakove stabilizacije. Jedini stvarni mehanizam koji ograničava daljnje zaduživanje jesu stroga fiskalna pravila španske lige, koja vezuju potrošnju za prihode kluba.

Unatoč problemima, Barcelona i dalje generira oko milijardu eura prihoda godišnje, što je svrstava među najbogatije sportske organizacije na svijetu. Uprava očekuje da će renovirani stadion donositi oko 350 miliona eura godišnje, više nego dvostruko u odnosu na period prije obnove. No, veliki dio tog novca ići će na otplatu duga. Finansiranje projekta, koje je aranžirano uz posredovanje Goldman Sachs, predviđa da se najveće rate kredita počnu plaćati tek nakon što stadion u potpunosti profunkcionira, s ključnim obavezama odgođenim do 2033. godine i kamatama višim od pet posto.

Istovremeno, liga vrši pritisak na Barcelonu da smanji troškove za plate, koje su u eri Lionela Messija dosezale ekstremne iznose. Klupska uprava tvrdi da se suočava s „inflatornim tržištem igrača“ i da, zbog vlasničke strukture, nema pristup kapitalu kakav imaju klubovi iza kojih stoje milijarderi ili države.

Upravo ta struktura, klub u vlasništvu članova, danas je pod najvećim znakom pitanja. Predsjednik Real Madrida, Florentino Pérez, najavio je da će članovi tog kluba glasati o prodaji dijela vlasništva, što je do jučer bilo nezamislivo. Ta najava otvorila je spekulacije da bi Barcelona, pod pritiskom duga, mogla krenuti istim putem.

Za mnoge članove to bi značilo kraj identiteta kluba kakav poznaju. Uprava Barcelone za sada tvrdi da nema planove za prodaju udjela, ali pitanje opstanka modela u kojem klub pripada navijačima više nije teorijsko. U vremenu kada vrh svjetskog fudbala sve više zavisi od ogromnog kapitala, Barcelona stoji na raskršću: između tradicije i nužnosti, romantike i tržišne realnosti. Hoće li uspjeti izvući se iz dugova bez gubitka vlastite suštine, ostaje jedno od ključnih pitanja savremenog sporta.

IZVOR: The New York Times