Rasprave o autentičnosti umjetničkih djela traju stoljećima, često podjednako uzbudljive kao i sama remek-djela. No posljednjih godina u tu raspravu ulazi novi akter: vještačka inteligencija. Najnoviji primjer dolazi iz Švicarske, gdje je jedna kompanija za verifikaciju umjetnina uz pomoć AI-softvera zaključila da Vermeerova „Djevojka sa frulom“ ipak jeste djelo 17-stoljetnog majstora iz Delfta. Riječ je o slici čiju autentičnost Nacionalna galerija umjetnosti u Washingtonu i dalje dovodi u pitanje. Ova razlika u procjenama pokazuje koliko je dubok jaz između tehnoloških metoda i tradicionalne stručne analize

Slika „Djevojka sa frulom“ decenijama se vrtjela u krugu sumnji, prvenstveno zbog nesavršenosti u izvedbi. No izlaganje na velikoj Vermeerovoj retrospektivi u Rijksmuseumu 2023. godine uvjerilo je mnoge da se ipak radi o originalu, iako ne o jednom od Vermeerovih vrhunskih djela. Brojni detalji, poput karakterističnih tačkastih svjetlosnih akcenata na rukavima ili meko fokusiranih metalnih ukrasa stolice, nose pečat majstora koji je stvorio neke od najpoetičnijih slika evropske umjetnosti. Ono što odudara, tvrde stručnjaci, vjerovatno je posljedica kasnijih restauratorskih intervencija, a ne slikarove ruke.

AI pristup se zasniva na poređenju ogromnih količina podataka, u ovom slučaju svih poznatih Vermeerovih djela i radova njegovih savremenika. Algoritam poredi obrasce, poteze, kolorističke odnose i kompozicijska rješenja bez ikakvih emotivnih ili teorijskih pretpostavki. Upravo ta “nezainteresovana” analitika može biti prednost u polju u kojem se stručnjaci ponekad izgube u vlastitim interpretacijama.

Tako je vjerovatno i nastao skepticizam Nacionalne galerije umjetnosti. Tokom pandemije, kada je slika detaljno analizirana, konzervatori su se fokusirali na ono što im je djelovalo “teško” i “nespretno”, pa su izgradili teoriju o nekom nepoznatom Vermeerovom pomoćniku, umjetniku koji je pratio majstora, poznavao njegove metode, ali nije dosegao njegov nivo. To je zanimljiva hipoteza, ali je problematična u svjetlu historijskih činjenica: Vermeer je, prema arhivskim izvorima, radio malo, sporo i gotovo isključivo za jednu porodicu iz Delfta. Bio je poluzaboravljen već u vlastitom vremenu, a potražnja za njegovim radovima bila je minimalna. Sve upućuje na to da nije imao nikakvu radionicu ni asistente, niti potrebu da proizvodi slike u većim količinama.

Ovaj sukob između arhivskih podataka i strogo vizuelne analitike pokazuje i prednosti i granice vještačke inteligencije u tumačenju umjetnosti. AI može sugerirati novo čitanje podataka, podsjetiti stručnjake na ono što vide njihove vlastite oči, ali ne može presudno razriješiti spor. Ne može se baviti kontekstom 17. stoljeća, ekonomskom logikom tadašnje Holandije, umjetničkom reputacijom koja je u slučaju Vermeera bila izuzetno ograničena. Može prepoznati stilske zakonitosti, ali ne i odgovoriti na pitanja poput: gdje su ostala djela tog navodnog pomoćnika? Zašto ne postoje druge kopije, varijante ili studije? Zašto se Vermeer, gotovo nepoznat, uopće ne pojavljuje u mreži umjetnika koji bi imali potrebe imitirati ga?

Upravo te “rupe” u priči AI još uvijek ne može popuniti. Historija umjetnosti nije zatvoren sistem poput šahovske partije u kojoj se svi potezi mogu izračunati. Naprotiv, ona je otvoreno polje gdje se vizuelna analiza mora stalno dopunjavati arhivskim dokumentima, ličnim pismima umjetnika, ekonomskim prilikama, kulturnim običajima, pa čak i neobičnim tragovima poput zabilježenih vjenčanih svjedoka ili zapisa o posuđenim bojama. Ponekad jedan jedini dokument, gotovo neprimjetan na dnu arhivske kutije, mijenja čitavo razumijevanje umjetnikovog života.

Tako i procjenjivanje autentičnosti starijih djela često zavisi od intuicije, iskustva i sposobnosti stručnjaka da “osjete” kontinuitet umjetničke misli. AI, naravno, ne posjeduje takvu vrstu imaginacije. Njegovi nalazi izraženi su procentualno, slika jeste ili nije autentična s određenim stepenom vjerovatnoće. To može biti značajna pomoć, ali nikako jedini kriterij.

Interesantno je da je ista švicarska AI-kompanija prošle godine pripisala diskretno otkrivenu Flaget Madonnu ni manje ni više nego Rafaelu, što je otvorilo novu raspravu među renesansnim stručnjacima. AI se, čini se, bolje snalazi kod tzv. “painterly” umjetnika, onih čiji rukopis sadrži čitav spektar mikro-gesta, poteza i slojeva boje nego kod linearnijih majstora poput Dürera. Također može briljirati u razotkrivanju falsifikata kada postoji veliko tijelo lažnih radova za poređenje, kao u slučaju Pollocka, gdje je jedna studija pokazala nevjerovatnih 99 posto preciznosti.

No, i dalje postoje područja u kojima ljudsko oko i ljudsko iskustvo imaju prednost. Umjetničko djelo nije samo skup stilskih obilježja, već i proizvod određenog života, okolnosti, duhovnosti i vremena. Vermeerova djela, primjerice, često odražavaju duboku religijsku meditativnost, nešto što se ne može iščitati iz pukog skupa piksela ili uzoraka. AI može analizirati, ali ne može razumjeti značenje.

Upravo zato uloga vještačke inteligencije u historiji umjetnosti postaje komplementarna, a ne presudna. Ona može pomoći u razbijanju predrasuda, osvježiti diskusiju i ukazati na konzistentnost ili nekonzistentnost određenog rukopisa. Ali konačni sud i dalje ostaje na ljudima,  na onima koji umjetnost posmatraju i kao nauku i kao iskustvo, i kao vizuelnu činjenicu i kao estetsku istinu.

IZVOR: The Times