Prva od tih stravičnih operacija desila se 14. juna 1992. godine u Pionirskoj ulici. Tog je dana više od 70 civila, uključujući žene, djecu i starce, zatvoreno u kuću Mehe Aljića. Srpske snage, predvođene Milanom i Sredojem Lukićem, zaključale su ih u prostoriju, zabarikadirale izlaze, a potom ubacile zapaljivu tečnost i eksploziv. Plamen je zahvatio cijelu prostoriju – ljudi su izgorjeli živi.

U aprilu 1992. godine, Višegrad – pitomi gradić na istoku Bosne i Hercegovine, postao je epicentar jednog od najbrutalnijih poglavlja agresije i genocida nad Bošnjacima. U vojnoj operaciji koju je 14. aprila izvela Jugoslovenska narodna armija (JNA), predvođena Užičkim korpusom pod komandom tadašnjeg pukovnika Dragoljuba Ojdanića, izvršena je vojna okupacija grada. Tenkovi, oklopna vozila i više od 2.500 vojnika preuzeli su kontrolu nad svim institucijama, otvarajući vrata nezapamćenim zločinima koje su počinile srpske vojne, paravojne i policijske snage – među njima i zloglasna jedinica „Osvetnici“, pod vođstvom Milana Lukića.

U to vrijeme, Višegrad je bio većinski bošnjački grad – više od 60% stanovništva činili su Bošnjaci. Takva struktura bila je nepodnošljiva za planere velikosrpske politike koji su, po modelu „ubij, zatoči, protjeraj“, krenuli u nasilno etničko čišćenje. U proljeće i ljeto 1992. godine ubijeno je oko 3.000 bošnjačkih civila, među kojima na stotine žena, djece i staraca.

Posebno perfidan zločin bio je tzv. „poziv na povratak“ – putem radija i lokalnih medija Bošnjacima koji su se sklonili u Goražde upućen je poziv da se vrate na svoja radna mjesta, uz garancije sigurnosti. U stvarnosti, povratak je za mnoge značio sigurnu smrt. Mnogi od njih su, odmah po povratku, likvidirani ili odvedeni u logore, gdje su prošli kroz nečovječna mučenja prije nego su pogubljeni.

Najmonstruozniji oblici nasilja kulminirali su u tzv. živim lomačama, masovnim spaljivanjima ljudi u zatvorenim kućama. Prva od tih stravičnih operacija desila se 14. juna 1992. godine u Pionirskoj ulici. Tog je dana više od 70 civila, uključujući žene, djecu i starce, zatvoreno u kuću Mehe Aljića. Srpske snage, predvođene Milanom i Sredojem Lukićem, zaključale su ih u prostoriju, zabarikadirale izlaze, a potom ubacile zapaljivu tečnost i eksploziv. Plamen je zahvatio cijelu prostoriju – ljudi su izgorjeli živi. Samo sedam osoba uspjelo je preživjeti.

Samo nekoliko dana kasnije, sličan zločin potčinjen je na lokalitetu Bikavac, gdje je spaljeno više od 60 bošnjačkih civila. Svjedoci su kasnije opisivali užasne scene djece koja su gorjela u naručju svojih majki, ljudskih tijela koja su padala jedno preko drugog, i vriske koje je gutala vatra.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) okarakterizirao je ove zločine kao „djelo nezamislive okrutnosti“. Milan Lukić osuđen je na doživotnu kaznu zatvora, dok je Sredoje Lukić dobio 27 godina. Sud je jasno istakao da se radi o činu koji prelazi granice individualnog kriminala – to je bio čin sistematskog istrebljenja.

Do sredine 1995. godine, Višegrad je bio gotovo potpuno etnički očišćen. Prema svjedočenju samog Dobrice Ćosića, tadašnjeg ideologa srpske politike, u martu te godine u Višegradu nije živio nijedan Bošnjak. Sve bošnjačke kuće bile su spaljene ili srušene, a grad, kako je on opisivao, „mrtav – bez ljudi“. Danas u ovoj općini živi tek oko 12.000 stanovnika, a manje od 1.500 Bošnjaka uspjelo se vratiti.

Simbol agresije i stradanja, Višegrad je mjesto gdje se isprepliću ratni zločini, politika negiranja i borba za istinu. Kuća u Pionirskoj ulici danas ne postoji – srušena je kako bi se izbrisali tragovi. Nema spomen-ploče, nema priznanja, nema službene odgovornosti Republike srpske za počinjene zločine. Umjesto toga, u neposrednoj blizini, na obalama Drine, niknuo je Andrićgrad – kulturni i politički projekt negacije zločina.

Zločini u Višegradu nisu zaboravljeni. Iako izbrisani iz udžbenika i poricanjem sklonjeni iz zvaničnih narativa u RS-u i Srbiji, oni žive u sjećanju preživjelih, u presudama međunarodnih sudova i u borbi porodica žrtava za pravdu. Pionirska ulica i Bikavac postali su sinonimi za ono najgore što ljudska ruka može počiniti.

Višegrad više nije samo geografski pojam, nego duboka rana na bošnjačkome biću. Oblikovan zločinom i šutnjom, ali i nadom u istinu, Višegrad ostaje mračno podsjećanje da je genocid bio moguć, ali i da je potrebno sve učiniti da se ne ponovi.