Kada su Sjedinjene Američke Države 1947. pokrenule Marshallov plan, u Moskvi on nije doživljen kao čin solidarnosti, nego kao opasna politička ofanziva. Staljin u američkoj pomoći vidi prijetnju sovjetskoj sigurnosti i ideološkom poretku, te naređuje zemljama istočne Evrope da je odbiju. Kao odgovor nastaje Molotovljev plan, niz bilateralnih sporazuma kojima Sovjetski Savez veže socijalističke države za vlastitu ekonomiju. Taj proces kulminira 5. januara 1949. osnivanjem COMECON-a, zajedničkog tržišta istočnog bloka

Kada su Sjedinjene Američke Države 1947. godine predstavile Marshallov plan kao ambiciozni program obnove porušene Evrope, u Washingtonu se taj projekt prikazivao kao racionalan i humanitaran odgovor na razaranja Drugog svjetskog rata. U Moskvi, međutim, plan je dočekan s dubokim nepovjerenjem. Za Staljina Marshallov plan nije bio puka ekonomska pomoć, nego sofisticirani instrument američkog političkog i ideološkog prodora u Evropu, zavjera usmjerena protiv Sovjetskog Saveza i njegovog utjecaja u istočnom dijelu kontinenta.

Evropa 1947. godine bila je kontinent na ivici kolapsa. Industrijska proizvodnja bila je devastirana, infrastruktura razorena, glad i nestašice svakodnevica, a politička nestabilnost otvorila je prostor snažnim komunističkim partijama, naročito u Francuskoj i Italiji. Američka administracija predsjednika Harryja Trumana smatrala je da ekonomski oporavak Evrope predstavlja i ključ stabilnosti međunarodnog poretka. Marshallov plan je, stoga, formalno bio otvoren svim evropskim državama, uključujući i one pod sovjetskim utjecajem, pa čak i samom Sovjetskom Savezu.

Upravo je ta „otvorenost“ u Staljinovim očima bila najopasniji aspekt plana. On je Marshallov plan tumačio kao pokušaj da se putem ekonomskih mehanizama stvori politička zavisnost evropskih zemalja od SAD-a, čime bi Washington stekao presudan utjecaj na njihove unutrašnje i vanjske politike. U sovjetskoj percepciji, prihvatanje američke pomoći značilo bi otvaranje vrata stranoj kontroli nad privrednim planiranjem, valutnom politikom i trgovinom što je bilo nespojivo s logikom socijalističkog sistema i konceptom sovjetske sigurnosti.

Zbog toga je Moskva ne samo odbila učestvovati u Marshallovom planu, nego je izvršila snažan pritisak na zemlje istočne i srednje Evrope da učine isto. Čehoslovačka, koja je u početku pokazala interes za američku pomoć, bila je prisiljena povući se nakon Staljinove intervencije. Time je simbolično povučena jasna linija podjele Evrope, koja će ubrzo postati poznata kao Željezna zavjesa.

Kao odgovor na Marshallov plan, Sovjetski Savez je 1947. godine pokrenuo tzv. Molotovljev plan, nazvan po tadašnjem ministru vanjskih poslova Vjačeslavu Molotovu. Za razliku od američkog projekta, Molotovljev plan nije bio jedinstven, centralizirani fond pomoći, već okvir za bilateralne sporazume između Sovjetskog Saveza i zemalja istočnog bloka. Kroz te sporazume Moskva je nudila kredite, energente, sirovine i tehničku pomoć, ali pod strogo kontroliranim uslovima.

Suština Molotovljevog plana bila je politička koliko i ekonomska. Cilj nije bio samo obnova privrede, nego i čvrsto vezivanje socijalističkih zemalja za Sovjetski Savez. Trgovina se odvijala po administrativno određenim cijenama, često nepovoljnim za manje zemlje, dok su nacionalne ekonomije postepeno prilagođavane potrebama sovjetskog industrijskog i vojnog kompleksa. Time je stvoren zatvoren ekonomski prostor, relativno izoliran od globalnog tržišta.

Iz Molotovljevog plana će petog januara 1949. godine nastati COMECON (Vijeće za uzajamnu ekonomsku pomoć), formalno zajedničko tržište socijalističkih zemalja. Njegove članice bile su, između ostalih, Sovjetski Savez, Poljska, Čehoslovačka, Mađarska, Bugarska i Rumunija, a kasnije i druge socijalističke države. COMECON je zamišljen kao institucionalni odgovor na zapadnoevropske integracije i kao ekonomski stub istočnog bloka.

Ipak, za razliku od Evropske ekonomske zajednice, COMECON nikada nije razvio istinski integrirano tržište. Nacionalne ekonomije ostale su snažno centralizirane, a koordinacija se uglavnom svodila na usklađivanje petogodišnjih planova. Specijalizacija proizvodnje, naprimjer, da jedna zemlja proizvodi određenu industrijsku robu, a druga sirovine često je nametana politički, bez obzira na stvarne ekonomske racionalnosti. Dugoročno, to je dovelo do strukturnih slabosti, tehnološkog zaostajanja i hronične neefikasnosti.

Suprotno tome, Marshallov plan je zapadnoj Evropi omogućio relativno brz oporavak, modernizaciju industrije i jačanje unutrašnjih tržišta. Pomoć je bila praćena reformama, ali i značajnom fleksibilnošću, što je doprinijelo stvaranju temelja za kasniju evropsku integraciju. Razlike u razvoju između zapadne i istočne Evrope postajale su s vremenom sve očiglednije.

Iz današnje perspektive, Staljinova percepcija Marshallovog plana kao zavjere protiv Sovjetskog Saveza ne može se svesti na paranoju jednog autokrata. Ona je proizašla iz dubokog nepovjerenja, historijskog iskustva invazija i ideološkog sukoba dvaju sistema. Ipak, izbor koji je tada napravljen imao je dugoročne posljedice. Odbijanjem integracije u širi evropski ekonomski prostor, Sovjetski Savez je konsolidirao vlastiti blok, ali po cijenu ekonomske stagnacije i izolacije.

Molotovljev plan i COMECON bili su, dakle, više od ekonomskih aranžmana: oni su predstavljali manifestaciju hladnoratovske podjele svijeta. U toj podjeli, ekonomska pomoć postala je sredstvo geopolitičkog nadmetanja, a Evropa polje na kojem su se sudarale dvije vizije budućnosti. Rezultati tog sudara vidljivi su i danas, u trajnim ekonomskim i političkim razlikama koje još uvijek obilježavaju evropski kontinent.