Dvjestota godišnjica rođenja Saliha Sidkija Hadžihusejnovića Muvekkita, jednog od najsvestranijih bošnjačkih učenjaka 19. stoljeća, obilježena je u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu otvaranjem izložbe i okruglim stolom. HistorIčar, astronom, kaligraf, Muvekkit je ostavio neizbrisiv trag u naučnoj i kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine. Izložba donosi rukopise, globuse, kalendare i prijepise njegovog kapitalnog djela “Tarih Bosne” a na okruglom je stolu istaknuta njegova uloga „univerzalnog genija koji je spojio zvijezde i ljude“. Ovim događajem Biblioteka je oživjela sjećanje na čovjeka koji je mjerio vrijeme

U Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu danas je otvorena izložba i održan okrugli sto pod nazivom „Salih Sidki Hadžihusejnović Muvekkit, 1825–2025 – 200 godina od rođenja“, kojim je obilježena 200. godišnjica rođenja jednog od najsvestranijih i najutjecajnijih bošnjačkih učenjaka 19. stoljeća.

Događaj je organiziran u okviru programa Tezkiretname, institucionalnog obilježavanja godišnjica ličnosti od značaja za islam i muslimane u Bosni i Hercegovini. Izložba i skup okupili su historičare, orijentaliste, teologe i ljubitelje kulturne baštine koji su se prisjetili čovjeka čije je ime utkano u same temelje bosanskohercegovačke naučne i kulturne tradicije.

Salih Sidki Hadžihusejnović Muvekkit (1825–12. mart 1888) bio je jedan od najistaknutijih bošnjačkih učenjaka 19. stoljeća, historičar, praktični astronom (muvekkit), bibliotekar, kaligraf i pjesnik, čije je djelo smješteno na sam prijelom između kasnoosmanske epohe i početaka austrougarske modernizacije Bosne i Hercegovine. Rođen u Sarajevu u porodici porijeklom iz Čajniča, školovan je u sarajevskim medresama, a autoritet u zajednici sticao je kroz službe imama i muvekkita, stručnjaka za precizno mjerenje vremena i izradu kalendara (takvima).

Njegovo imenovanje za muvekkita veže se za 1859. godinu, kada postaje zvanični čuvar vremena pri Gazi Husrev-begovoj džamiji, a u biblioteci je obavljao i poslove katalogizacije i brige o rukopisima, što je kasnije obilježilo i rad njegovih sinova, Akifa i Huseina, koji su nastavili muvekkitsku i bibliotekarsku tradiciju u istom vakufu.

Najznačajnije mu je djelo „Tarih-i Bosna“ („Povijest Bosne“), historiografski rad koji Bosnu smješta u širi islamski i svjetski kontekst, oslanjajući se na raznovrsne osmanske izvore. Knjiga je kasnije prevođena i objavljivana u više izdanja. Njegovo pisanje označava prelaz prema modernijem, dokumentarnom pristupu historiji na bosanskom prostoru: on spaja osmansku hroničarsku tradiciju s potrebama preciznog izvještavanja i bilježenja lokalnih prilika. Kao muvekkit, pak, predstavlja oličenje tada institucionalizirane primijenjene astronomije u BiH, profesije odgovorne za računanje vremena, kalendara i nadzor sat-kula, što je u pravilima vakufa imalo i praktičnu, i vjersku, i naučnu dimenziju.

U svom obraćanju na otvorenju izložbe, direktor Gazi Husrev-begove biblioteke, Dženan Handžić, podsjetio je da je riječ o ličnosti koja je svojim radom prevazišla granice jedne epohe. „Okupili smo se da obilježimo dvjesto godina od rođenja Saliha Sidkija Hadži Huseinovića Muvekkita, univerzalnog genija čiji je raskošni um ostavio duboke tragove u našoj intelektualnoj i kulturnoj prošlosti“, rekao je Handžić.

Istakao je da su kroz historiju Bošnjaci imali niz izuzetnih umova koji su dali doprinos različitim naučnim oblastima, od teoloških znanosti, preko medicine i astronomije, do književnosti i historiografije, ali da je malo onih koji su, poput Muvekkita, ostavili zapažen trag u više naučnih disciplina istovremeno. Njegov rad, naglasio je Handžić, svjedoči o tome da je u vremenu političkih i kulturnih previranja moguće sačuvati vjerski i kulturni identitet, ali i otvoriti prostor za nove ideje i vrijednosti.

„Muvekkit je živio između kraja osmanske tradicije i početka modernizacije pod austrougarskom vlašću. Njegova biografija i intelektualna ostavština još jednom potvrđuju kako se u vremenu krize čuva identitet, ali i kako se u vatrama velikih promjena rađaju nove vrijednosti“, kazao je Handžić, podsjetivši da upravo takvi pojedinci svjedoče o kontinuitetu bošnjačke misli i kulturnog stvaralaštva.

Kroz današnji program u Biblioteci, Muvekkit je predstavljen ne samo kao učenjak koji je mjerio vrijeme i zvijezde, nego i kao mislilac koji je znao prepoznati duh epohe i prevesti ga u znanje koje je, i dva stoljeća kasnije, ostalo svježe i inspirativno.

U izlaganju koje je uslijedilo nakon uvodnih riječi direktora Biblioteke, profesor Hamza Lavić podsjetio je prisutne da se kazivanje o Saliha Sidkiju Hadžihusejnoviću Muvekkitu ne može svesti samo na biografski prikaz jednog učenjaka. Kako je naglasio, riječ je o „kazivanju o renesansnom tipu naučnika, umjetniku, vizionaru, pedagogu, tehničkom i građevinskom konsultantu, kartografu, kaligrafu, historičaru, astronomu, poeti, imamu i, nadasve, čuvaru kulturne baštine“. Upravo ta svestranost i avangardna uloga na različitim poljima, kazao je Lavić, čine Muvekkita nezaobilaznim imenom u analima bosanskohercegovačke intelektualne povijesti.

Lavić je podsjetio da je Muvekkit svoje osnovno obrazovanje stekao u Sarajevu, gdje je završio medresu kod Ahmed-efendije Taibefendića, a znanje iz astronomije produbio pod vodstvom jednog turskog oficira koji je u to vrijeme u Sarajevu predavao ovu, za tadašnji kontekst, rijetku disciplinu. Iako je karijeru započeo kao imam, vrlo brzo se posvetio naučnim istraživanjima, posebno astronomiji i historiji. Njegova radoznalost i širina interesa, istakao je Lavić, bili su rijetkost u tadašnjem društvu, u kojem su granice između religijskog i naučnog često bile strogo povučene.

Zahvaljujući svojoj stručnosti, Muvekkit je 1859. godine imenovan prvim muvekkitom, čuvarom vremena, u novootvorenoj Gazi Husrev-begovoj džamijskoj muvekkithani, instituciji posvećenoj preciznom mjerenju vremena prema astronomskim pravilima. U tom kontekstu, Lavić je podsjetio i na niz drugih znamenitih muvekkita i bibliotekara Gazi Husrev-begovog vakufa, među kojima su bili Husein i Akif Hadžihusejnović, Mehmed Kantardžić, šejh Fejzullah Hadžibajrić, te Mustafa Sušić, ljudi koji su, poput Muvekkita, istovremeno bili i čuvari znanja i njegovatelji pismenosti.

Muvekkit je, naglasio je Lavić, imao važnu ulogu i u preseljenju Gazi Husrev-begove biblioteke 1863. godine iz zgrade Kuršumlije medrese u novu prostoriju pored Begove džamije, gdje je postao njen drugi bibliotekar, nakon poznatog kaligrafa hafiza Abdullaha Ajni Hasagića. Bio je zadužen za obnovu fonda, nabavku i prepisivanje rukopisa te pripojenje drugih bibliotečnih zbirki, uključujući kolekcije Hasana Bojća i Abdullaha Kantamirije.

Posebno je istaknuto da je Muvekkit autor teksta “Carski namjesnici u Bosni”, objavljenog u časopisu „Bosanski vjestnik“, koji se smatra prvim proznim tekstom Bošnjaka napisanom narodnim jezikom ćiriličnim pismom, važnim kamenom utemeljenja moderne bosanske književnosti. Salih Sidki Hadžihusejnović preminuo je u Sarajevu 12. marta 1888. i ukopan je u haremu Rogo-zade (Vinograd) džamije, ostavivši za sobom naslijeđe koje, kako je zaključio Lavić, „svjedoči da je Bosna i u 19. stoljeću imala svoje renesansne duhove, one koji su znali spojiti vjeru, nauku i vrijeme“.

Historičarka dr. Ramiza Smajić u svom izlaganju istakla je da se važnost Saliha Sidkija Hadžihusejnovića Muvekkita ne mjeri samo njegovim znanjem, nego i njegovom sposobnošću da nauku učini funkcionalnom i dostupnom narodu. „Narodu trebaju uzori, posebno mladima koji tragaju za autoritetima i tekstovima koji govore o njihovom identitetu, narodu i zemlji“, rekla je Smajić, upozoravajući da je savremeno društvo često zaboravilo tu vezu između znanja i života. „Nauka nema vrijednost ako ostane zatvorena u koricama knjiga. Ona mora biti funkcionalna.“

U tom smislu, Muvekkit, naglasila je Smajić, nije bio samo učenjak, već renesansna ličnost u punom smislu te riječi, čovjek koji je razumio da je nauka u službi zajednice, a ne samo pojedinca. Njegova historiografska motivacija proizašla je iz burnog vremena u kojem je živio: između slabljenja Osmanskog carstva i dolaska Austro-Ugarske, kada su bosanski muslimani bili izloženi političkim, teritorijalnim i kulturnim potresima. Upravo tada, kazala je Smajić, „jedan čovjek iz sarajevske sredine odlučio je napisati historiju Bosne, ne kao pasivne provincije, već kao dijela svjetskog i islamskog kontinuiteta.“

Muvekkitovo najpoznatije djelo, „Povijest Bosne“, započinje univerzalnim prikazom svijeta i islamske historije, a Bosnu tretira kao sastavni dio globalne civilizacije. „Na taj način on anticipira ono što mi danas zovemo globalnom historijom i interkulturnom perspektivom“, istakla je Smajić, dodavši da je Muvekkit bio svjestan moralne odgovornosti istoričara, da ne piše samo šta se dogodilo, nego i zašto.

Njegov pristup, kazala je, „pokazuje kako Bosna u njegovim djelima nije objekat historije, nego njen subjekt“. Kod Muvekkita, Bosna „govori svojim glasom“, on bilježi njene običaje, jezik, čaršijski život, pa i reakcije ljudi na političke promjene, čime otkriva unutrašnji život zajednice. „On ne piše hladnu kroniku, nego živu priču o narodu koji u teškim vremenima pokušava opstati dostojanstveno i svjesno“, dodala je Smajić.

Posebnu vrijednost njegovog djela vidi u detaljnim zapisima o svakodnevici, o funkcionisanju čaršije, odnosima među esnafima, načinima gradnje i uređenja prostora. Ti podaci, kako je naglasila, „i danas su dragocjeni ne samo za historičare, nego i za filologe, kulturologe i antropologe“.

„Historija je za Muvekkita bila moralni i etički čin,“ zaključila je Smajić. „On je znao da će znanje koje nije utkano u narod i njegovu zemlju biti mrtvo. Zato je njegov rad i danas živ – jer je Bosnu učinio živim, govorećim subjektom vlastite historije.“

Na okruglom stolu o Saliha Sidkiju Hadžihusejnoviću Muvekkitu učestvovao je i dr. Jasminko Muharemović, jedan od rijetkih savremenih istraživača koji se sistematski bavio historijom muvekkitske discipline, nauke o mjerenju vremena u islamskoj tradiciji. Muharemović je diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu, a magistrirao na postdiplomskom studiju filozofije znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, s temom „Mjerenje vremena u doba turske uprave u Bosni i Hercegovini“. Doktor je karstologije, vrsni poznavalac krša, pećina i speleologije, ali i naučnik koji je, kako je istaknuto, „najviše proučavao i pisao o muvekkitskoj tradiciji i njenim metodama“.

Praktična znanja iz oblasti primijenjene astronomije sticao je uz legendarnog Fejzullah-efendiju Hadžibajrića, posljednjeg sarajevskog muvekkita, što ga čini mostom između tradicionalne islamske astronomije i savremene nauke.

U svom izlaganju na temu „Salih Hadžihusejnović Muvekkit kao praktični astronom“, dr. Muharemović je podsjetio da je Muvekkit bio naučnik koji je razumio nebo ne samo teorijski, nego i iskustveno, mjerenjem, posmatranjem i preciznim proračunima vremena i nebeskih kretanja. Njegov rad, naglasio je, pokazuje spoj vjere, znanja i tehnike, jer je u vremenu bez moderne opreme uspio uspostaviti precizne metode za određivanje vremena molitvi, kalendara i orijentacije u prostoru.

Kako je zaključio dr. Muharemović, Muvekkitovo razumijevanje astronomije bilo je istovremeno praktično i filozofsko, on je, mjereći vrijeme, zapravo pokušavao razumjeti čovjekovu poziciju u kosmosu i odnos između nebeskog reda i ljudske svakodnevice.

Završni dio današnjeg programa u Gazi Husrev-begovoj biblioteci pripao je autoru izložbe Ruhullahu Hodžiću, koji je predstavio postavku posvećenu životu i djelu Saliha Sidkija Hadžihusejnovića Muvekkita. Izložba je, kako je pojasnio Hodžić, koncipirana kroz deset izložbenih panela, devet vitrina i jednu improviziranu instalaciju, prikaz zvjezdane kupole kao simboličan omaž Muvekkitovom radu i njegovom razumijevanju svemira. „Ta zvjezdana kupola, nažalost izgubljena, ostala je samo u sjećanju, pa smo željeli da je ovom postavkom barem simbolično oživimo“, kazao je autor.

Posebno dragocjen dio izložbe čine dva originalna globusa koje je sam Muvekkit izradio, a koji se danas čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, zajedno s rukopisima i autografima ovog svestranog naučnika. Posjetioci imaju priliku vidjeti i prvu inventarnu knjigu Biblioteke, koju je sastavio upravo Muvekkit, kao i nekoliko njegovih kalendara i takvima, što svjedoči o njegovoj ulozi u utemeljenju institucionalne tradicije preciznog mjerenja vremena u Bosni i Hercegovini.

Izložba obuhvata i jedan od tri sačuvana prijepisa njegovog kapitalnog djela, “Povijest Bosne”, koji je po prvi put javno prikazan u integralnom obliku. Svaki od izloženih predmeta, istakao je Hodžić, „nepobitno potvrđuje Muvekkitovu svestranost i njegovu sposobnost da poveže zvijezde i ljude, kosmos i zemlju, prošlost i budućnost“.

Ova pažljivo osmišljena postavka, koja spaja naučno, estetsko i duhovno, pokazuje da Muvekkit nije samo figura iz prošlosti, već živi simbol jedne kulture znanja koja je u Sarajevu prije dva stoljeća povezivala vjeru, nauku i umjetnost pod istim svodom, svodom bosanskog neba.