Nova knjiga Luke Ivana Jukića podsjeća na postojanje zajedničke srednjoevropske kulture uništene nacizmom i zakopane sovjetskom okupacijom

Više od sedmicu dana u jesen 1790. godine, Slobodnim carskim gradom Frankfurtom odzvanjali su zvuci jedne od najstarijih i najraskošnijih političkih ceremonija u Evropi: krunidba Leopolda II, velikog vojvode Toskane, za cara Svetog rimskog carstva okupila je kraljeve, kraljice, prinčeve, ambasadore i mnoge druge plemiće iz čitave Evrope.

Johann Wolfgang von Goethe, rođeni Frankfurćanin, zapisao je da niko ko je prisustvovao toj svečanosti nije mogao a da je ne doživi kao “krunu svog životnog iskustva”. Budući državnik Klemens von Metternich nazvao ju je “jednim od najuzvišenijih i najveličanstvenijih prizora koje je svijet ikada vidio”. U cijelom tom sjaju, koncert koji je održao Mozart — tada u potrazi za obnovom svoje posustale karijere — bio je tek sporedni događaj.

Leopold, inače pripadnik dinastije Habsburg, kao i mnogi njegovi prethodnici, preminuo je samo 18 mjeseci kasnije od upale pluća, prije nego što je uspio sprovesti planirane reforme liberalnog karaktera. Njegov sin Franjo II, znatno konzervativniji, vladao je 14 godina, sve dok 1806. godine nije bio primoran, nakon poraza od Napoleona, ukinuti carsku titulu i nastaviti vladati samo kao austrijski car.

Ova krunidba novog vladara entiteta koji je Voltaire slavno opisao kao “ni svet, ni rimski, ni carstvo”, idealan je početak za detaljno istraživanje prostora gdje se susreću germanski, slavenski i romanski svijetovi — regije poznate pod imenom Srednja Evropa, ili Mitteleuropa.

Termin Mitteleuropa skovao je 1806. godine njemački geograf Georg Hassel, definirajući ga kao prostor između Rusijom dominiranog sjevera i istoka Evrope s jedne strane, te Britanskih ostrva i Francuske na zapadu.

Historija naroda koji naseljavaju ovaj prostor — Nijemaca, Poljaka, Mađara, Čeha, Hrvata, Slovenaca, Jevreja, Italijana i drugih — već je mnogo puta ispričana, kao i višestoljetna vladavina Habsburga. Međutim, u svojoj knjizi Centralna Evropa: Smrt jedne civilizacije i život jedne ideje, britansko-hrvatski novinar Luka Ivan Jukić ne piše o pojedinačnim narodima, već pokušava da “razmrsi historiju Srednje Evrope izvan historija nacija koje su iz nje nastale” i pokaže da je “srednjoevropska historija mnogo više od pukog zbira njenih dijelova”.

Najistaknutiji među tim “dijelovima” bili su Nijemci — stoljećima dominantna politička, ekonomska i kulturna sila — što su neki, naročito u 20. stoljeću, počeli tumačiti kao dokaz vlastite superiornosti, s katastrofalnim posljedicama pod Hitlerom. S njima su prostor dijelili i Mađari, razne slavenske grupe (od Poljaka do Hrvata), sjeverni Italijani, Litvanci i, posebno, brojna jevrejska populacija.

Jukić piše tečno, sa živopisnim anegdotama. Njegova odluka da uklopi priče različitih naroda u jedinstveni hronološki narativ ima smisla, posebno kada piše o prelomnim trenucima poput revolucija 1848. godine ili sloma komunizma 1989. godine. Isto vrijedi i za procese poput industrijalizacije i izgradnje željezničke mreže. Ipak, ponekad brojnost narativa i njihovo smjenjivanje između različitih mjesta i vremena može biti naporno i dezorijentirajuće.

Podnaslov knjige je Smrt jedne civilizacije i život jedne ideje. Autor tvrdi da je srednjoevropska civilizacija ubijena nacističkom okupacijom i genocidima tokom Drugog svjetskog rata. Povratak te civilizacije nije uslijedio ni nakon pobjede Saveznika 1945. godine: podjela Evrope na kapitalistički zapad i komunistički istok ostavila je Mitteleuropu bez prostora za postojanje.

Ideja, međutim, nije nestala. Preživjela je u umovima kulturnih elita Češke, Poljske i Mađarske, koje su se osjećale otrgnutima od evropske matice nakon višestoljetne povezanosti s njom. Taj osjećaj izrazio je i češki pisac Milan Kundera u svom poznatom eseju iz 1983. godine Tragedija Srednje Evrope.

Pad komunizma krajem osamdesetih godina 20. stoljeća otvorio je novi pravac: pristup NATO savezu i Evropskoj uniji podrazumijevao je, prema Jukiću, prihvatanje “paketa propisanih politika koje su pratile pretvaranje u ‘normalne’ zapadne države” — od vladavine prava do tržišne ekonomije.

Lideri prve postkomunističke generacije, poput Vaclava Havela ili Lecha Walese, s entuzijazmom su prihvatili te zahtjeve. Nagrada za građane tih zemalja bila je bolna, ali kratkotrajna “šok terapija”, nakon koje su uslijedili rast životnog standarda i izlazak iz ruskog geopolitičkog zagrljaja.

Pojava tzv. Višegradske grupe (Poljska, Mađarska, Češka i Slovačka) u devedesetim godinama prošlog stoljeća ukazivala je na mogućnost postojanja zajedničke regionalne sudbine. No, kako primjećuje Jukić, iako pojedine političke odluke — poput antiimigrantske i anti-LGBT politike Viktora Orbána — reflektiraju konzervativniji duh sredine kontinenta, razlike među državama Srednje Evrope ipak nadilaze njihove sličnosti.

Posebno ako se u taj krug ubraja i Njemačka, Jukić zaključuje da zajedničko naslijeđe komunizma u posthladnoratovskoj eri ima jači identitetski učinak od starog habsburškog kulturnog jedinstva.

“Što je izašlo iz ruševina komunističkog istočnog bloka”, piše on, “nije bila potisnuta kosmopolitska Srednja Evropa, već niz nacionalnih država iskovanih u previranjima ranog 20. stoljeća — previranjima koja su upravo uništila onu istu Srednju Evropu.”

“Prirodno je”, zaključuje autor, “da svaka od tih država od 1989. godine tumači svoje naslijeđe na sopstveni način, tražeći svoje mjesto u novom svijetu — ne kao Srednjoevropljani, već kao Poljaci, Mađari, Česi, Slovaci, Slovenci, Hrvati.”

IZVOR: History Today