Za same podanike u Ugarskoj i Hrvatskoj, smrt kraljice izazvala je podijeljene reakcije: dio plemstva ju je doživio kao „osvetu pravde“, dok je narod, osobito u Dalmaciji i Bosni, Elizabetu oplakivao kao žrtvu izdaje i pohlepe velikaša

Kada je 1382. godine umro moćni kralj Ludovik I. Anžuvinac, koji je četiri desetljeća vladao prostranim Ugarsko-hrvatskim kraljevstvom, politička scena srednje Evrope našla se u previranju. Ludovik nije imao muškog nasljednika – za sobom je ostavio dvije kćeri, od kojih je starija, Marija Anžuvinska, trebala naslijediti prijestolje. Uz nju je kao regentkinja stajala njezina majka, Elizabeta Kotromanić, bosanska princeza, kćer bana Stjepana II. Kotromanića.

Elizabeta je imala snažan politički instinkt i ambiciju da sačuva nasljeđe svoga muža. No, činjenica da su dvije žene – udovica i djevojka – sjedile na čelu jedne od najvećih srednjoevropskih država bila je presedan. Dio plemstva, naviklog na vladare-ratnike, to je smatrao slabost, dok su drugi vidjeli priliku da učvrste vlastite interese.

Najglasniji protivnici kraljice Elizabete i mlade Marije bili su ban Ivan Horvat i njegov brat, Ivan Paližna, vranski prior. Njihovo nezadovoljstvo imalo je i lokalne i dinastičke razloge. Smatrali su da Elizabeta favorizira određene porodice i dvorske krugove, a zanemaruje interese hrvatskog i slavonskog plemstva. U pozadini su se stalno osjećale i napetosti između domaće aristokracije i centralne vlasti u Budimu.

Kako je Elizabeta pokušavala učvrstiti položaj svoje kćeri i njezina muža, Sigismunda Luksemburškog, otpor velikaša rastao je. Oni su tražili alternativu u kandidaturama iz napuljske dinastije Anžuvinaca, gdje su i dalje postojala snažna prava na ugarsko-hrvatski tron.

Sve je kulminiralo u ljeto 1386. godine. Kraljice su putovale kroz Slavoniju, a njihova pratnja bila je relativno malobrojna. Pobunjeni velikaši odlučili su iskoristiti priliku. 25. jula 1386. kod Gorjana, nedaleko od Đakova, napali su kraljičinu povorku.

Borba je bila kratka, ali krvava. Pogubljen je Nikola Gorjanski ml., palatin i najbliži oslonac dvora. Njegova smrt bila je ne samo vojni, nego i simbolički udar: u trenutku kada je njegov trup pao na slavonsku prašinu, urušila se moćna mreža lojalnosti koja je držala kraljičin položaj.

Elizabeta i Marija, kraljice koje su nosile krunu, našle su se u rukama vlastitih podanika. Bio je to događaj bez presedana: vladarice nisu više bile simbol autoriteta, već taoci političkih obračuna.

Nakon zarobljavanja, kraljice su vođene prema jugu. Pobunjenici su ih smjestili u nekoliko utvrda, stalno premještajući mjesto zatočeništva. To je imalo i praktičan razlog: spriječiti pokušaj oslobađanja i onemogućiti lojalnim snagama da ih pronađu.

Na kraju su završile u Novigradu, tvrđavi na jadranskoj obali. Mjesto koje je do tada bilo tek jedna od mnogih fortifikacija na dalmatinskom prostoru, pretvorilo se u simbol političke krize i tragedije.

Vijest o zarobljavanju kraljica odjeknula je širom Evrope. U Napulju, Poljskoj, pa čak i u Rimu pratili su događaje s uznemirenošću. Za Papu i kuriju bila je to prilika da posreduju, dok su za napuljske Anžuvince, posebno Karla Dračkog, otvorena vrata za eventualnu obnovu njihovih pretenzija.

Elizabeta i Marija bile su više od majke i kćeri: bile su simbol dinastije koja je još uvijek kontrolisala ključne komunikacije između Baltika i Jadrana. Njihovo zatočeništvo značilo je da se cijelo kraljevstvo klatilo na ivici preokreta.

Kada su u jesen 1386. godine kraljice Elizabeta Kotromanić i njezina kćer Marija Anžuvinska konačno dopremljene u dalmatinsku tvrđavu Novigrad, činilo se da je njihova sudbina zapečaćena. Grad, smješten na strmoj stijeni iznad Novigradskog mora, bio je savršen zatvor: s kopnene strane čuvan bedemima i jarugama, s morske utvrđenim kulama i zidinama.

Do tada je Novigrad bio tek jedna od mnogih jadranskih utvrda pod kontrolom hrvatskih velikaša. Ali dolaskom dviju kraljica postao je epicentar evropske političke drame. Jer ono što se zbivalo iza njegovih zidina imalo je posljedice ne samo za Ugarsku i Hrvatsku, već i za međunarodne odnose od Napulja do Krakova i Praga.

Srednjovjekovni izvori, iako često kontradiktorni, slažu se u jednom: Elizabeta i Marija nisu bile tretirane s dostojanstvom koje je priličilo njihovom položaju. Stražari su ih držali pod strogim nadzorom, pratnja i dvorski službenici su im bili oduzeti, a njihova svakodnevica svedena na minimum udobnosti.

Za Elizabetu, koja je godinama bila vladarica i donosila ključne odluke za kraljevstvo, zatočeništvo je bilo poniženje. Za Mariju, koja je imala tek sedamnaest godina, to je bilo iskustvo užasa i straha. Kroničari opisuju kako su obje bile izložene neizvjesnosti, ne znajući hoće li sutra biti oslobođene, poslane u Napulj ili smaknute.

Prijelomni trenutak desio se 16. januara 1387. godine: smrt kraljice Elizabete. No, kako je ta smrt nastupila – to je pitanje koje i danas dijeli povjesničare.

Thuróczyjeva kronika, jedno od najvažnijih narativnih svjedočanstava, tvrdi da je Elizabeta bila udavljena svilenim užetom, i to pred očima svoje kćeri. Taj detalj, zasigurno zamišljen da šokira, stoljećima je oblikovao sliku o brutalnosti hrvatskih velikaša.

Gatari i Mavro Orbini nude drugačiju verziju: po njima je Elizabeta bila ubijena hladnim oružjem, žrtva atentata više nego pogubljenja.

Novija historiografija, naročito radovi Mladena Ančića, ukazuju na mogućnost da je umrla prirodnom smrću u zatvoru od bolesti, iscrpljenosti ili kombinacije oba faktora. Previše kontradiktornih izvora i premalo direktnih dokaza ostavljaju prostor za različite interpretacije.

Bilo kako bilo, činjenica ostaje: smrt kraljice-regentkinje bila je politički zemljotres. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo izgubilo je figuru koja je vodila državu nakon Ludovikove smrti.

Vijest o Elizabetinoj smrti odjeknula je snažno. U Krakovu, na dvoru njezine sestre Jadwige, mlade poljske kraljice, vijest je primljena s užasom. U Rimu je papinska kurija izrazila zabrinutost i zgražanje. U Napulju su Anžuvinci vidjeli priliku da kroz Mariju i Sigismunda ili vlastite kandidate ponovno zadobiju ugarski tron.

Za same podanike u Ugarskoj i Hrvatskoj, smrt kraljice izazvala je podijeljene reakcije: dio plemstva ju je doživio kao „osvetu pravde“, dok je narod, osobito u Dalmaciji i Bosni, Elizabetu oplakivao kao žrtvu izdaje i pohlepe velikaša.

Nakon Elizabetine smrti, u Novigradu je ostala samo kraljica Marija. Mlada vladarka, bez majke i zaštitnice, postala je pijun u rukama pobunjenih velikaša. Postojali su planovi da je pošalju u Napulj, gdje bi bila oruđe u rukama Karla Dračkog i njegovih sljedbenika. Za Mariju su to bili mjeseci straha i neizvjesnosti. Njezino prisustvo u Novigradu bilo je ne samo simbol tragedije nego i oružje kojim su pobunjenici ucjenjivali čitav politički poredak.

Do današnjeg dana zidovi Novigrada podsjećaju na te događaje. Iako nema materijalnih dokaza o načinu Elizabetine smrti, sama činjenica da je ovdje provela posljednje mjesece života čini ovu tvrđavu jednim od najtragičnijih mjesta hrvatsko-ugarske historije.

Za Elizabetu Kotromanić, kćer bosanskog bana, to je bio kraj života daleko od rodnog kraja, u tuđoj zemlji, izdana od onih koji su trebali biti podanici njezine kćeri.

Smrt kraljice Elizabete u tamnici Novigrada u siječnju 1387. bila je politički potres. Na prijestolju je ostala samo sedamnaestogodišnja kraljica Marija Anžuvinska, sada bez zaštite majke i potpuno u rukama pobunjenih velikaša.

Za njih je Marija bila karta za pregovore, vrijedan zalog. Postojali su ozbiljni planovi da je pošalju u Napulj, gdje bi bila udata za nekog od tamošnjih Anžuvinaca ili postala pijun u igri Karla Dračkog, čiji su nasljednici i dalje polagali pravo na ugarsko-hrvatski tron. Marija je bila usamljena, uplašena, i bez ikakve mogućnosti da upravlja vlastitim sudbinom. Ali spas je došao sa mora.

U proljeće 1387. u igru je ušla Mletačka Republika. Venecija, moćna trgovačka sila koja je kontrolirala Dalmaciju, nije mogla dopustiti da nestabilnost u hrvatskim krajevima oslabi njene interese. Osim toga, gubitak legitimiteta ugarsko-hrvatske krune mogao je otvoriti prostor za napuljski utjecaj na istočnoj obali Jadrana, što je Veneciji bilo neprihvatljivo.

Stoga je odlučeno: poslat će flotu da oslobodi kraljicu. Pod zapovjedništvom kapetana Ivana Barbadiga, mletačke galije pojavile su se pred Novigradom. Prisustvo moćne pomorske sile odmah je promijenilo ravnotežu.

Pobunjeni velikaši, predvođeni priorom Ivanom Paližnom, pokušali su pregovarati. Znali su da je Marija u njihovim rukama, ali i da su Mlečani spremni upotrijebiti silu. Nakon višesedmičnih pritisaka postignut je dogovor: Marija će biti oslobođena.

Kraljica Marija je najprije prebačena u Nin, a potom u Senj, gdje se konačno srela sa svojim mužem Sigismundom Luksemburškim. Time je simbolično završeno njezino jednogodišnje zatočeništvo. No, iako je bila slobodna, teret prošlih mjeseci i gubitak majke ostali su neizbrisivi. Marija je u povijesti ostala upamćena kao kraljica koja je preživjela najteže poniženje i izašla iz njega kao simbol dinastičkog opstanka.

Novigradska epizoda odjeknula je u cijelom kraljevstvu. U hrvatskim i dalmatinskim krajevima vijest o Elizabetinoj smrti širila se kao priča o izdaji velikaša. U Bosni se govorilo o tragediji princeze Kotromanić koja je, iako rođena kao kćer bana Stjepana II., skončala daleko od rodne zemlje, u tuđem zatvoru.

IZVOR: Hrvoje Gračanin: Izvori i historiografja o zatočeništvu kraljice Elizabete i njezine kćeri, kraljice Marije u  Novigradu