Tokom razgovora nametnula se priča o tematici naših filmova. Utisak je da imamo zasićenje patnjom… Mirza Begović primjećuje da nam treba više pobjedničkih i emotivnih, ljudskih i ratnih tema. Ako govorimo o društvu kao takvom, o savremenim pošastima: droga, kocka, alkohol, trebaju nam filmovi u kojima individualci i grupe, a zatim i društvo u cjelini, izlaze kao pobjednici.

Dok čekamo da u kina stigne film “Testament”, nastavak najgledanijeg filma u bosanskohercegovačkim kinima u 2022. godini i jednog od najgledanijih bosanskohercegovačkih filmova općenito “Amanet”, razgovaramo s rediteljem oba filma Mirzom Begovićem, mladićem iz Busovače koji u ovome gradiću u srednjoj Bosni radi čuda. Naš razgovor desio se sat-dva uoči početka Festivala kulture u Busovači. Sve je počelo, priča Mirza, tokom COVID-a, kada su on i nastavnik u OŠ Kaćuni, i direktor te škole Dženan Hodžić, pokrenuli inicijativu da naprave učionicu, odnosno amfiteatar na otvorenom u dvorištu škole. Tada je to bila vijest u svjetskim medijima, kako su se u jednoj Busovači dosjetili da “doskoče” pandemiji. Iz tog amfiteatra krenule su prve predstave, ali kako škola ne može biti organizator događaja kakav je Festival kulture, osnovali su udruženje AmfiTeatar, koje je preuzelo ulogu organizatora festivala, te na kraju iznjedrilo i dva filma – “Amanet” i “Testament”.

“Testament” će 7. oktobra imati svjetsku pretpremijeru u Sarajevu, 8. oktobra bit će prikazan u Zenici i u svim kinima u Bosni i Hercegovini, 9. je planirana premijera sa glumcima u Tuzli, 10. u Busovači, zatim Travnik, Zavidovići, Živinice. Istog dana kada dođe u bosanskohercegovačka kina, 9. oktobra, počet će prikazivanje u kinima u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji, a 15. oktobra u Sloveniji, zemljama EU, Australiji i Kanadi.

Prvi film Mirze Begovića “Amanet” bio je uspješan iznad svih očekivanja. I za ekipu koja ga je radila to je za sada neprevaziđen uspjeh.

U trenutku kada je bila premijera ‘Amaneta’ ja sam živio blizu kina i gledam s prozora nanu i dedu, drže se za ruke i idu u kino, možda po prvi put u životu. Mislim da bih bio sretan da je ta priča stala tad, bio bih presretan jer sam ispričao svoj san. Ali mislim da to nije vrhunac, divne priče su pred nama, mnogo divnih ljudi, film je kolektivna zabava, kolektivni čin. Drago mi je da u ovu našu priču dolazi sve više ljudi, svako donosi nešto svoje. Vrijeme će pokazati, ali mislim da će ‘Testament’ ispričati još jednu lijepu priču koja će obilježiti jednu epohu.

“’Amanet’ je bio posebna priča i mislim da niko od nas ni na jednom projektu više neće osjećati takvu energiju i sinergiju, toliko je bilo emocija i ljubavi, iako je dosta toga falilo. E, sad, sve ono što je falilo ‘Amanetu’ nastojali smo da nadoknadimo u ‘Testamentu’. Da je lahko ponoviti doživljaj, emociju, nije. Ja se iskreno nadam da će publika uživati i u ovome filmu i da će biti priča koja će ostaviti traga kod publike”, kaže Begović.

Iako je svaki film svijet za sebe, poseban na svoj način, Begović se, kaže, trudio da ostavi tu neku nit iz prethodnog filma, autorski pečat, ono što on nesvjesno ostavlja na svemu što piše i radi, nešto čega se dok je bio mlađi stidio, a kako je stariji sve više ponosi.

MOŽEMO BITI DUHOVITI I BEZ PSOVKE

“To je identitet, sve ono što mi jesmo, ono bogatstvo različitosti koje mi imamo, ono čemu su temelji udareni od starijih generacija, a čega se mlađi danas, često pod rediteljskom palicom starijih, stide. Ja nekako gledam da se vratim u to, oživim taj duh. Uživam u tome i što bi rekao Omer iz ‘Amaneta’ – ‘da ne idemo toliko ka Zapadu’. Naravno, trebamo ići prema Zapadu u smislu da uzimamo od Zapada ono što je vrijedno, ali ne po cijenu da se odričemo svega onog što je vrijedno kod nas samih. Tu neku osnovnu ideju je ‘Testament’ zadržao. Publika će sigurno osjetiti mnoštvo emocija, žanrovski je to i dalje sociološka komedija koja propituje neke ozbiljne teme. Te njihove sitne unutrašnje seoske drame se nekako počinju oslikavati šire, ali ta šira slika, slika tadašnje Evrope, se počinje preslikavati i na njih. Likovi Asad, Dževad, Emina imaju jednu novu dramu upakovanu u emotivnu, divnu priču koju će publika, iskreno se nadam, voljeti gledati”, kaže Begović.

Trudio se, kaže, da radi film po tradicionalnim normativima, lijepim običajima, tako da majka može doći sa djecom pogledati film, trudio se da napravi porodičnu priču, duhovitu, a da ne mora biti psovki, koja je duhovita, a ne ismijava nekoga. Osnovni cilj je uvijek bio ispričati jednostavnu ljudsku priču, jednostavnim jezikom, da ostane u domenu žanra porodičnog filma. “Amanet” uveliko govori o odnosu djeteta prema roditeljima, što mi uveliko zaboravljamo. Kompletan zaplet je kreiran na osnovu amaneta, njegovog zavjeta ocu za kojeg on nije ni siguran je li mu to uživo rekao, i ne sjeća se baš, ali zna da jeste i to je dovoljno teško.

“Taj odnos prema roditeljima je nešto na čemu ja sve gradim i kada to onda upakujemo u komediju, mislim da čitamo jednu univerzalnu poruku – možemo pričati lijepe priče, možemo biti bolji ljudi, možemo biti bolji sinovi, bolje kćerke, bolja djeca, bolji roditelji, djedovi i nane. Međuljudski odnos je najbolje što imamo, a u tom međuljudskom odnosu je onaj tradicionalni element odgoja koji nosimo ili ne nosimo. To je ono što smo zapravo htjeli upakovati u priču koja će biti na dohvat ruke širim masama i ako će barem neko poslije gledanja filma doći kući poljubiti oca i majku, mislim da smo mi tada uspjeli ispuniti zadani zadatak”, govori Begović.

Odnosno, ispunili smo amanet.

Begović dodaje da je u “Amanetu” imao sreću da ima sjajne mlade glumce, javnosti malo poznate, ali i dalje sjajne. “Testament” je pak priča za sebe i zahtijevao je uvođenje novih likova, pa tako igraju Emir Hadžihafizbegović, Josip Pejaković, Izudin Bajrović, Minka Muftić, Robert Krajinović, Enes Salković, Mirza Mušija. Ostali su naravno likovi iz “Amaneta”, neki više, neki manje, ali priča se gradi oko njih. Ostao je lik Sirćeta (Emrah Halilović), koji je u međuvremenu upisao Akademiju scenskih umjetnosti.

“Kad sam radio ‘Testament’ htio sam lik Sirćeta da stavim u kontru, bio je duhovit, a sada ima novi momenat da postaje jako senzibilan, emotivan lik. U prvom filmu publika je jedva čekala da ga vidi da se nasmije, sada to ide u jednu drugu krajnost. Njegov odnos sa ocem, kojeg igra Izudin Bajrović, to je jedna divna priča, kad mu on prokocka biciklo o kojem on mašta i tu nastaje njihova porodična drama. Emrah je odradio zaista sjajan posao”, kaže Begović, te dodaje kako je možda i najveći dobitak iz ovih filmova taj što će jedna mala sredina poput Busovače dobiti prvog profesionalnog glumca – Emraha Halilovića koji sada studira glumu.

Raditi film takoreći bez novca, bez logistike, nije lako, ali se sve to može donekle nadoknaditi kada se radi iskreno, od srca. Znao je Mirza kada je počinjao snimanje “Amaneta” da nema dovoljno novca da snima onako kako bi želio, ali svi ti nedostaci kompenziraju se ljubavlju prema filmu, prema priči, kako je ko čitao scenarij, tako se zaljubljivao u priču i ulazio u posao ne pitajući ništa.

NOVAC SE MOŽE NADOMJESTITI LJUBAVLJU

“To je zaista golema stvar za film, na taj način su angažovani glumci na filmu, profesionalci, na kraju krajeva i produkcijska kuća, to je bila osnova na kojoj smo gradili film. Na tom osnovu je bilo nemoguće graditi novi film, ‘Testament’ je zahtijevao ozbiljniji produkcijski pristup u svakom smislu i sama radnja filma nije više smještena samo u selo, nego ima elemente grada, industrije, masovnih scena, tako da taj produkcijski dio je nedostajao u ‘Amanetu’ u smislu materijalnog, ekonomskog da se obogate te scene. Tehnički on je sniman filmskim kamerama kao i ‘Testament’, ali falilo je scenografije, kostima, scena… Na ‘Amanetu’ nisam snimio nekoliko scena planiranih, nismo imali više novca da ih snimimo, auto nam se pokvario, nismo imali para da ga popravimo, bila je jedna scena s ovcama, ali je prošla sezona ovaca u tom selu, a nismo imali novca da vozimo ljude i opremu na drugu lokaciju da to fejkamo, neke masovne scene koje su trebale da vežu film nisu snimljene”, kaže Begović. Ispričao je kako je farbao kapiju u selu u kojem je sniman film kako bi bila plava u kadru. “Amanet” je sa sobom nosio taj entuzijazam, želju, posvećenost, ali nije bilo para. “Testament” s druge strane uključuje ozbiljnu tehničku produkciju, ali isto nema dovoljno para. Ipak, “Testament” je produkcijski bogatiji i to je dio koji je falio “Amanetu”.

Filmom “Amanet” Mirza Begović srušio je tabu da “dobre” filmove može raditi samo odabrana grupa sarajevskih režisera. On je dokaz da i u manjim sredinama ima talenta i kvaliteta. “Iskreno, filmove može raditi ko god hoće, ja ne preporučujem ovaj način na koji sam ja radio. Nemojte ovo raditi kod kuće”, kroz smijeh dodaje Begović

Kada je počeo snimati “Amanet” Mirzi se ispunio dječački san da stane iza kamere i snima svoj film.

“Koliko sam uživao, toliko me bilo strah, sve vrijeme sam bio u grču. Imao sam potrebu da svaki detalj, iako u svim tim neimaštinama, bude perfektno odrađen, najbolje što je moguće. Mislim da smo dobrim dijelom uspjeli. Ali imao sam stvarno ogroman strah od cijelog projekta, od tih kamera koje koštaju koliko kuća ili stan, strah od svih tih ljudi profesionalaca, strah od publike, kritike… Ali nekako je sav taj strah poravnala ljubav publike i ljudi uključenih u film. Mislim da sam čak i više uživao u ‘Testamentu’ na kreativniji, filmski način, ali svejedno čovjek je pod stresom jer nisu to i dalje idealni filmski uslovi, jer jedan čovjek radi milion stvari, ja sam reditelj, scenarista, jedan od producenata filma, lokacijski menadžer, radim plan snimanja, plan odlaska i dolaska ljudi… Uživao sam i na jednom i na drugom filmu beskrajno, to je ostvarenje dječačkog sna, jedna od najljepših priča koja će mi se desiti u profesionalnom životu. Dok sam to radio bio sam svjestan toga i to je mnogo važno – znati da u tom trenutku živiš svoje snove. Najvažnije u životu je da znamo da je to trenutak u kojem se ostvaruje san, možda je to maksimum naših profesionalnih karijera, možda je tek početak, ali ja sam Bogu dragom zahvalan na tome”, kaže Begović, a na pitanje je li ga strah da je to vrhunac karijere, kaže da ga nije strah te objašnjava: “U trenutku kada je bila premijera ‘Amaneta’ ja sam živio blizu kina i gledam s prozora nanu i dedu, drže se za ruke i idu u kino, možda po prvi put u životu. Mislim da bih bio sretan da je ta priča stala tad, bio bih presretan jer sam ispričao svoj san. Ali mislim da to nije vrhunac, divne priče su pred nama, mnogo divnih ljudi, film je kolektivna zabava, kolektivni čin. Drago mi je da u ovu našu priču dolazi sve više ljudi, svako donosi nešto svoje. Vrijeme će pokazati, ali mislim da će ‘Testament’ ispričati još jednu lijepu priču koja će obilježiti jednu epohu”.

Tokom razgovora nametnula se priča o tematici naših filmova. Utisak je da imamo zasićenje patnjom… Mirza Begović primjećuje da nam treba više pobjedničkih i emotivnih, ljudskih i ratnih tema. Ako govorimo o društvu kao takvom, o savremenim pošastima: droga, kocka, alkohol, trebaju nam filmovi u kojima individualci i grupe, a zatim i društvo u cjelini, izlaze kao pobjednici.

“Ljudi vole komediju, vole da se nasmiju, ali film je i ozbiljan medij i treba da progovara o ozbiljnim problemima, treba da bude i način na koji ukazujemo na probleme u društvu, a ne da nam služi kao sredstvo liječenja vlastitih frustracija, nego da njime bude zadovoljna i šira zajednica. Publika plaća taj film. Filmovi se snimaju na osnovu javnih sredstava i mislim da dugujemo toliko publici da radimo filmove kojima će biti zadovoljni, koji će ih vratiti u kina, pred ekrane, a ne filmove i serije koje niko ne gleda. Jedino strašnije od ne snimati jeste snimati nešto što niko neće gledati. Mi se stalno žalimo da su ljudi prestali čitati i pisati kvalitetne romane, a onda odemo u biblioteku i vidimo da mladi čitaju, ne kao nekada ranije, ali i ne treba, živimo u nekom drugom dobu, nekoj drugačijoj književnoj epohi gdje se drugačije i piše i drugačije čita. Sve je brže. I negdje je poenta da snimamo ono što će publika voljeti, a ne ono što će ih odvojiti od kina”, objašnjava Mirza.

Filmom “Amanet” Mirza Begović srušio je tabu da “dobre” filmove može raditi samo odabrana grupa sarajevskih režisera. On je dokaz da i u manjim sredinama ima talenta i kvaliteta. “Iskreno, filmove može raditi ko god hoće, ja ne preporučujem ovaj način na koji sam ja radio. Nemojte ovo raditi kod kuće”, kroz smijeh dodaje Begović i zaključuje: “Realno, u Sarajevu je skoncentrisano najviše filmskih radnika, bez obzira na njihovo porijeklo, najviše ih živi u Sarajevu. I normalno je da dobiju najveći iznos sredstava za svoje projekte, ali to ne znači da manje sredine trebaju biti zanemarene – ima divnih autora u Hercegovini, u Tuzli, u Zenici, u Busovači i Travniku… I treba ljudima dati priliku. Mislim da se ta priča može proširiti na cijelu Bosnu i Hercegovinu, naravno da ne treba biti za odabranu grupu ljudi, treba biti neka selekcija, neki odabir projekata koji će imati budućnost. Ne slažem se da treba dijeliti sredstva ravnomjerno po svim sredinama, nisu svi konkurentni, ali treba iskoristiti ovo talenta što imamo”.

Busovača, govori na kraju Begović, jeste mala sredina, ali je puna talenta: “Uspjeli smo da nekako iskopamo ove bisere, da iskoristimo prilike za kojima realno treba poskočiti.” Busovača je uvijek bila puna lijepih priča, puna talenta, trebalo je dugo vremena da se taj potencijal otkrije. Busovača je prošla težak period zadnjih 20 godina. Mirza Begović je mišljenja da je Busovača tek sada prodisala i najbolje priče iz Busovače tek slijede.

Emrah Halilović: Zavolio sam aplauz na kraju

Emrah Halilović u “Amanetu” glumi komičnog lika Sirće. Ispričao nam je kako je došao u dodir sa glumom. Desilo se to, kaže, na jednoj poluprofesionalnoj predstavi AmfiTeatra Busovača. Tu se zaljubio u glumu.

“Tada je nekako počeo Mirza raditi na filmu ‘Amanet’ i pozvao me, iako nisam imao skoro nikakve dodirne tačke sa filmom. Bilo je neopisivo lijepo raditi, to je nekako porodična priča, svi smo bili bliski, družili se izvan snimanja. Neopisiv je osjećaj stati u kadar sa profesionalnim glumcima, a pogotovo meni u tom momentu, na samom početku. Moj najveći vrhunac je kada sam imao scenu sa Izudinom Bajrovićem, to je nešto što rijetko ko ima priliku i zahvalan sam na tome”, kaže Emrah.

Ispričao nam je da je njegov filmski lik, Sirće, neočekivano ušao u film, on je naknadno napisan lik, nije bio u scenariju.

“U početku sam mislio da neće proći, da je plitka priča, ali kako sam dalje iščitavao i razrađivao lik, zavolio sam lik Sirćeta, ali nisam očekivao da će toliko dobro proći kod publike. Jednostavno, simpatično je napisan i jedino ga je tako bilo moguće odglumiti”, objašnjava Emrah koji je u međuvremenu upisao Akademiju scenskih umjetnosti.

Ističe da ga je rad na filmu, iako je i ranije razmišljao o glumi, ohrabrio da upiše Akademiju.

“Zavolio sam procese i taj aplauz na kraju, da nije bilo toga nije stopostotno da bih upisao glumu”, zaključuje Emrah.