Mimar Sinan je preminuo 17. jula 1588. godine, nakon što je više od pola stoljeća oblikovao ne samo vizuelni identitet Osmanskog Carstva, već i urbani duh čitavog prostora koji se protezao od Budima do Bagdada, od Sarajeva do Damaska.

Izvan granica islamskog svijeta, ime Mimara Sinana često ostaje u sjeni zapadnjačkih velikana poput Leonarda da Vincija i Michelangela. Ipak, ovaj osmanski arhitekta bio je ne samo njihov savremenik, već i vizionar čije je djelo definiralo zlatno doba Osmanskog carstva. Sinan je, bez pretjerivanja, osmislio identitet osmanske umjetnosti, udahnuo monumentalnost sultanovim ambicijama, i izgradio arhitektonsku baštinu koja i danas nadahnjuje – od Istanbula do Višegrada, od Edirnea do Mostara.

Rođen 1488. godine u blizini Kayserija u Anadoliji, Sinan je kao dječak kršćanskog porijekla bio regrutiran u redove janjičara putem devširme sistema. Bio je vojnik, inžinjer, graditelj vojnih objekata – i istovremeno učenik arhitekture gradova koje su Osmanlije osvajale. Putovao je s vojskama po Perziji, Egiptu, Italiji, Balkanu, i na tim pohodima upijao oblike i ideje koje će kasnije prenijeti u svoja remek-djela.

Njegov prvi veliki zadatak došao je po nalogu sultanove omiljene žene, Hurem sultanije (Rokselane), kada je izgradio kompleks (külliye) u njenom imenu. Sultan Sulejman Veličanstveni, oduševljen njegovim radom, imenovao ga je glavnim carskim arhitektom. Tada započinje ono što će biti nevjerovatna karijera koja će trajati gotovo pola stoljeća, i u kojoj će Sinan izgraditi ili nadgledati izgradnju više od 300 građevina – džamija, medresa, hamama, mostova, karavan-saraja, bolnica i fontana.

U Istanbulu je izgradio više od 80 velikih džamija, čime je grad pretvorio u monumentalni centar osmanske civilizacije. Njegova djela, poput džamije Sulejmanije i džamije sultana Selima u Edirneu, redefinisala su osmansku sakralnu arhitekturu. Kombinovao je utjecaje vizantijske Aja Sofije sa islamskom estetikom, stvarajući geometrijsku i duhovnu harmoniju neviđenu dotad.

Upravo je kupola bila Sinanov glavni izazov i opsesija – kako nadmašiti savršenu krivulju Aja Sofije? U Selimovoj džamiji je uspio. Kupola te džamije u Edirneu veća je i skladnija, a četiri vitka minareta koja je okružuju dosežu gotovo 71 metar visine – najviši u Turskoj. Sinan nije bio samo arhitekta, bio je i inženjer, urbanista i inovator – razvijao je sisteme protiv zemljotresa, unapređivao akustiku, projektovao kanalizaciju i pažljivo planirao ambijente u kojima su građevine postajale integralni dio urbane cjeline.

Iako najpoznatiji po djelima u Istanbulu i Edirneu, Mimar Sinan i njegovi učenici ostavili su dubok trag i u Bosni i Hercegovini. Najslavnije Sinanovo djelo na ovom prostoru svakako je Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, monumentalni kameni most koji spaja dvije obale Drine u 11 lukova. Most je naručio veliki vezir Mehmed-paša Sokolović 1577. godine, a danas je upisan na UNESCO-ovu listu svjetske baštine.

Most je simbol klasične osmanske arhitekture, djelo zrelog Sinana, savremenik talijanske renesanse, s rafiniranom elegancijom i funkcionalnošću koja ga čini jedinstvenim čak i nakon pet stoljeća. Nažalost, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, upravo je taj most bio mjesto brutalnih ratnih zločina nad Bošnjacima, što baca mračnu sjenu na njegovo historijsko naslijeđe.

Prema nekim novijim dokumentima, Sinan je u Bosni izgradio još dvije građevine – džamiju Sofu Mehmed-paše i imaret, narodnu kuhinju, u Banjoj Luci. Međutim, džamija koja i danas nosi to ime, prema Krzoviću, ne posjeduje stilsku raskoš tipičnu za Sinanova djela, te je vjerovatno djelo njegovih učenika. Upravo su ti učenici nastavili njegovo naslijeđe širom Bosne.

Jedan od najpoznatijih Sinanovih učenika bio je Mimar Hajrudin, graditelj Starog mosta u Mostaru, podignutog 1566. godine. Ovaj most, simbol povezivanja i identiteta Mostara, srušen je 1993. godine granatiranjem od strane HVO-a, ali je 2004. obnovljen i vraćen u izvorni oblik. Džamija Aladža u Foči, koju je sagradio Ramazan-aga, još jedan Sinanov učenik, smatra se najljepšom džamijom u Bosni i Hercegovini. Uništena 1992. godine, obnovljena je i ponovo otvorena 2019. kao simbol povratka, obnove i nade.

U svojoj autobiografiji Sinan piše: „Arhitekti u kršćanskim zemljama osjećaju se superiornima jer muslimani nikada nisu sagradili ništa usporedivo s Aja Sofijom. Zahvaljujući Svevišnjem, uspio sam sagraditi kupolu koja je premašila Aju Sofiju.“ To je bila džamija sultana Selima u Edirneu – kruna njegove karijere, primjer savršenstva forme, zvuka i svjetla.

Mimar Sinan je preminuo 17. jula 1588. godine, nakon što je više od pola stoljeća oblikovao ne samo vizuelni identitet Osmanskog Carstva, već i urbani duh čitavog prostora koji se protezao od Budima do Bagdada, od Sarajeva do Damaska.

Danas, kada stanemo na most u Višegradu ili pod kupolu džamije Aladža, mi ne gledamo samo kamen i malter. Gledamo viziju jednog arhitekte koji je znao kako spojiti nebo i zemlju u savršenom luku. Gledamo trag genija čije je ime, iako potisnuto iz globalne svijesti, upisano u samu strukturu naše historije.