Migracije muslimanskog stanovništva s Balkana u Tursku bile su jedan od najvećih i najdramatičnijih demografskih procesa moderne historije. Nastale kao posljedica raspada Osmanskog carstva, ratova i sistematskog nasilja, one su trajno promijenile i balkanska društva i samu Tursku. Od Peloponeza i Bosne do Bugarske i Jugoslavije, milioni ljudi bili su prisiljeni napustiti svoje domove, noseći sa sobom iskustvo progona i gubitka. Kako su balkanski muhadžiri postali jedan od ključnih demografskih i identitetskih temelja moderne turske države, te zašto je Rumelija i danas duboko upisana u kolektivno pamćenje Turske

Kada se danas govori o migracijama s Balkana u Tursku, one se često svode na statistiku ili na pojednostavljenu sliku „povratka“ muslimanskog stanovništva u Anadoliju. Takav pristup, međutim, prikriva stvarnu historijsku dinamiku jednog dugog i nasilnog procesa koji se nije odvijao u talasima dobrovoljnog izbora, nego pod pritiscima rata, progona i sistematskog etničkog čišćenja. Migracije s Balkana u Tursku bile su jedan od najdubljih demografskih lomova modernog doba i jedan od ključnih faktora u oblikovanju i balkanskih društava i same turske države.

Do kraja 17. stoljeća Osmansko carstvo bilo je politički i vojno dominantna sila na Balkanu. Muslimansko stanovništvo, Turci, ali i islamizirani Slaveni, Albanci, Pomaci i drugi, činilo je organski dio društvene strukture Rumelije. Međutim, kako je osmanska vlast počela slabiti, posebno nakon neuspjeha u ratovima s evropskim silama, upravo je to stanovništvo postalo prva meta nasilja. Povlačenje carstva s Balkana nije bilo administrativno, nego krvavo: svaki gubitak teritorije pratio je val progona muslimanskog stanovništva.

Jedan od ranih simboličkih lomova bio je razaranje Skoplja 1689. godine, grada s većinskim muslimanskim stanovništvom. Taj događaj označio je početak dugog procesa preseljavanja stanovništva iz Rumelije prema Anadoliji. Od tog trenutka, migracije više nisu bile izuzetak nego pravilo. Gubitak Krima 1774. godine i sporazum u Küçük Kaynarci dodatno su ubrzali taj proces. U svega nekoliko decenija, stotine hiljada ljudi bile su prisiljene napustiti svoje domove, često bez ikakve institucionalne zaštite.

U 19. stoljeću, kako se nacionalna svijest među balkanskim kršćanskim narodima intenzivirala, muslimansko stanovništvo sve otvorenije je percipirano kao „ostatak carstva“ i prepreka nacionalnim projektima. Ustanci, ratovi i represivne politike poprimili su sve brutalnije oblike. Grčki ustanak 1821. godine predstavljao je prekretnicu: ubistvo desetina hiljada muslimana na Peloponezu nije bilo nuspojava rata, nego model ponašanja koji će se ponavljati. Nasilje je postalo metoda, a prisilno iseljavanje sredstvo stvaranja etnički homogenih prostora.

U drugoj polovini 19. stoljeća razmjeri tragedije poprimili su masovne dimenzije. Tokom Krimskog rata i neposredno nakon njega, Osmansko carstvo suočilo se s milionima izbjeglica koje nije imalo ni finansijsku ni administrativnu sposobnost da adekvatno zbrine. Kulminacija tog procesa dogodila se nakon rusko-osmanskog rata 1877–1878. godine. U tom periodu ubijeno je više od pola miliona muslimana, dok je oko milion i dvjesto pedeset hiljada ljudi bilo prisiljeno na iseljavanje. Balkanski prostor, koji je stoljećima bio multikonfesionalan i multietnički, ubrzano je pretvaran u niz nacionalnih država izgrađenih na principu isključenja.

Bosna i Hercegovina zauzima posebno mjesto u toj historiji. Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine i austro-ugarske okupacije, muslimansko stanovništvo Bosne našlo se pred egzistencijalnom dilemom. Iako nova vlast formalno nije provodila masovna ubistva, pritisci, nesigurnost i osjećaj gubitka političkog i društvenog položaja potaknuli su masovno iseljavanje. U razdoblju od kraja 19. stoljeća do početka 20. stoljeća, desetine hiljada Bošnjaka napustile su Bosnu i Hercegovinu i uputile se prema Anadoliji, često doživljavajući to preseljenje kao odlazak u „posljednju sigurnu zemlju“.

Slični procesi odvijali su se i u drugim dijelovima Balkana. Balkanski ratovi 1912–1913. godine donijeli su novu eskalaciju nasilja. Sistematska ubistva, pljačke i protjerivanja muslimanskog stanovništva u evropskim dijelovima Osmanskog carstva rezultirali su jednim od najvećih izbjegličkih valova u modernoj historiji. Stotine hiljada ljudi izgubile su živote ili su umrle na putu prema Anadoliji, iscrpljene glađu, bolešću i zimom. Do početka Prvog svjetskog rata, demografska slika Balkana bila je nepovratno promijenjena.

Ono što ove migracije čini posebno tragičnim jeste činjenica da nisu bile spontani bijeg pred haosom, nego posljedica dugotrajnog i strukturiranog nasilja. Muslimansko stanovništvo Balkana nije se povlačilo zato što je željelo napustiti svoje domove, nego zato što mu je sistematski uskraćeno pravo na život, sigurnost i dostojanstvo. Etničko čišćenje, iako tada nije nosilo današnje ime, bilo je stvarna i namjerna politika.

Istovremeno, ove migracije imale su duboke posljedice i za Anadoliju. Doseljenici iz Rumelije nisu dolazili u praznu zemlju, nego u prostor iscrpljen ratovima, siromaštvom i demografskim padom. Ipak, njihovo prisustvo postalo je jedan od ključnih elemenata u demografskoj obnovi i kasnijem oblikovanju moderne turske države. Rumelijski muslimani, među njima Bošnjaci, Albanci, Pomaci i drugi, unijeli su u Anadoliju ne samo brojnost nego i specifično historijsko iskustvo: iskustvo gubitka, progona i života kao manjine.

U tom smislu, migracije s Balkana nisu bile samo posljedica raspada Osmanskog carstva, nego i jedan od temelja na kojima će se kasnije graditi Republika Turska. Razumjeti taj proces znači razumjeti da je moderna turska nacija, barem djelomično, oblikovana traumom Balkana. U drugom dijelu ovog teksta bit će razmotreno kako je nova republika institucionalizirala te migracije, kakvu je politiku vodila prema doseljenicima i kako su balkanski muhadžiri postali sastavni dio turskog nacionalnog identiteta.

Ako su migracije s Balkana u osmanskom razdoblju bile posljedica raspada carstva i nasilnog potiskivanja muslimanskog stanovništva, u periodu Republike Turske one postaju svjesno oblikovana državna politika. Nova država, nastala 1923. godine na ruševinama carstva, zatekla je Anadoliju demografski iscrpljenu, ekonomski oslabljenu i politički ranjivu.

Rani republikanski period obilježen je nastojanjem da se uspostavi homogena nacionalna država. Taj proces nije započeo s Republikom, nego se nadovezao na politike kasnog osmanskog doba, posebno na ideje koje su razvijane unutar pokreta Ittihad ve Terakki. Prisilne migracije, razmjene stanovništva i demografsko inženjerstvo nisu bile izuzetak, nego instrument stvaranja političke stabilnosti. Razmjena stanovništva s Grčkom 1923. godine simbolički i praktično je označila prijelaz iz multikonfesionalnog carstva u nacionalnu državu.

Ta razmjena, iako često opravdavana realpolitičkim argumentima, ostavila je duboke traume. Stotine hiljada ljudi bile su prisiljene napustiti prostore na kojima su generacijama živjeli. Ipak, iz perspektive nove države, ona je imala jasnu funkciju: smanjenje potencijalnih unutrašnjih konflikata i konsolidaciju nacionalnog tijela. Doseljenici iz Grčke, Zapadne Trakije i drugih balkanskih područja postali su dio projekta demografske obnove Anadolije.

Slična logika vodila je politiku prema migrantima iz Bugarske. Tokom međuratnog perioda i nakon Drugog svjetskog rata, pritisci nad turskim stanovništvom u Bugarskoj generirali su nove migracijske valove. Iako su formalno postojali bilateralni sporazumi, veliki dio tih migracija imao je prisilan karakter. Promjene imena, zabrane jezika i represivne mjere stvorile su ambijent u kojem je iseljavanje postalo jedini izlaz. Dolazak stotina hiljada ljudi iz Bugarske dodatno je učvrstio ulogu Balkana kao ključnog izvora doseljeničkog stanovništva.

Migracije iz Jugoslavije predstavljaju poseban slučaj. One su se odvijale u više faza i pod različitim političkim okolnostima: od agrarnih reformi u Kraljevini Jugoslaviji, preko represivnih mjera nakon Drugog svjetskog rata, do tiho dogovorenih preseljenja tokom hladnoratovskog perioda. Oduzimanje zemlje, zatvaranje vjerskih i kulturnih organizacija te atmosfera straha potaknuli su masovno iseljavanje muslimanskog stanovništva, posebno iz Makedonije, Sandžaka, Kosova i Bosne i Hercegovine.

Za razliku od osmanskog perioda, kada država često nije imala kapaciteta da organizira prihvat izbjeglica, Republika Turska postupno razvija institucionalne mehanizme integracije. Doseljenici su dobijali olakšice: oslobađanje od poreza, vojnih obaveza i pomoć u naseljavanju. Takva politika imala je dvostruku svrhu. S jedne strane, ona je olakšavala integraciju ljudi koji su često dolazili bez imovine i sredstava za život. S druge strane, jačala je lojalnost prema novoj državi.

U tom procesu, identitet doseljenika doživljava transformaciju. Rumelijski muslimani, koji su u svojim zavičajima često imali snažne lokalne i etničke identitete, u Turskoj bivaju objedinjeni pod kategorijom „Turaka“. Ključni kriterij tog uključivanja nije bio jezik ili porijeklo, nego religija. Biti musliman značilo je imati pravo na pripadnost naciji. Time su Bošnjaci, Albanci, Pomaci, Tatari i drugi postali dio turskog nacionalnog korpusa, često uz formalno prihvatanje turskog identiteta kao administrativnog i političkog okvira.

Ovaj proces nije bio bez tenzija. Doseljenici su sa sobom donosili sjećanje na gubitak, nasilje i progon. Iskustvo manjine, koje su živjeli na Balkanu, oblikovalo je njihovu percepciju države i politike. Upravo zbog toga, mnogi od njih pokazivali su snažnu odanost Republici, videći u njoj garant sigurnosti i kontinuiteta. Ta psihologija „preživjelih“ igrala je važnu ulogu u društvenoj dinamici zemlje.

Demografski učinak ovih migracija bio je ogroman. Procjenjuje se da potomci stanovništva doseljenog s Balkana čine značajan dio današnje populacije Turske. Njihova naselja rasprostranjena su širom zemlje: od Trakije i Mramorne regije, preko Egeja i Sredozemlja, do unutrašnjosti Anadolije. Ta geografska rasprostranjenost govori o planskoj politici naseljavanja, ali i o sposobnosti doseljenika da se prilagode različitim sredinama.

Kulturno naslijeđe Rumelije ostavilo je dubok trag u turskom društvu. U muzici, jeziku, gastronomiji i svakodnevnim običajima prepoznatljivi su elementi balkanskog iskustva. Ipak, taj doprinos često je ostajao u sjeni službenog narativa o homogenoj naciji. Tek u novije vrijeme, kroz historiografske i sociološke radove, jasnije se sagledava složenost procesa u kojem je moderna Turska nastajala.

Migracije s Balkana u Tursku stoga ne treba posmatrati samo kao epizodu u historiji preseljavanja stanovništva. One predstavljaju ključ za razumijevanje kako su nasilje, nacionalizam i državna politika oblikovali društva s obje strane Egeja i Balkana. Za balkanske zemlje, te migracije značile su gubitak značajnog dijela stanovništva i promjenu demografske strukture. Za Tursku, one su bile temelj demografske konsolidacije i izgradnje nacionalne države.

Naslijeđe Rumelije danas je utkano u samu srž turskog društva. Iako su generacije potomaka doseljenika često izgubile neposrednu vezu s krajevima iz kojih su njihovi preci protjerani, sjećanje na Balkan i dalje živi kao kolektivna trauma i identitetski resurs. Upravo u tom paradoksu, gubitku i pripadanju, leži ključ razumijevanja modernog turskog iskustva. Migracije s Balkana nisu samo prošlost; one su trajna struktura koja i danas oblikuje političke, demografske i kulturne tokove Turske i šireg regiona.

IZVOR: Hasan Yildirim Aganoglu: “Opći pogled na migracije stanovništva s Balkana u Tursku”