Ibni Abbas, r. a., kaže: Urokljiv pogled obori konjanika sa deve, a devu pošalje u lonac! Znači, i devu ubije! Vratimo se na onaj primjer kad Hidr, a. s., buši lađu da pokaže Musau, a. s., jednu od one tri stvari… Buši lađu, i kad pojašnjava zašto to radi, kaže – zato, što ima neko ko vreba zdrave lađe, čeka da se pojave, da bi ih dograbio.

”Mesnevija”, treći svezak, bejtovi: 4115–4158/III (drugi dio)

Prilagodio i obradio: Šaban GADŽO

Časopis „Bosna“ u dogovoru s hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu u Sarajevu.

„Ja sam iznad sumnje i iznad ubjeđenja,
i na prigovore i ukore, moja glava se ne osvrće.

Dakle, niko me ne može razuvjeriti od vas koji mi, recimo, želite dobro ili koji mi ne žele dobro. U ovom slučaju riječ je o ljudima koji žele dobro ovom čovjeku, ali iz svoje perspektive, tako da ti njihovi savjeti ašiku ne znače ništa, jer on kaže: Ja sam iznad sumnje i iznad ubjeđenja – ja vidim stvari onakve kakve jesu – i na prigovore i ukore, moja glava se ne osvrće. Ovo nam hz. Mevlana otkriva svoj hal, on je ovakav! I njega su sigurno neki napadali, ali na te prigovore i ukore, moja glava se ne osvrće, jer on vidi stvari onakve kakve jesu i snagom tog viđenja on je iznad sumnje i iznad ubjeđenja – niko ga više ne može razuvjeriti ni pokolebati! I mi, kad dođemo u kontakt sa ovim njegovim mislima, ne možemo se baš tek tako osjećati kao da smo negdje na čaršiji; vidimo mi to šta se dešava u našoj duši dok slušamo ove bejtove, jer je to živa riječ, koja ide od njegova srca prema našem srcu; sad samo treba pošten pristup imati i, ako Bog da, rodit će se od toga ono što mi želimo.

Otkad su moja usta okusila slast Njegovih jela,
moje oči su progledale i Njega gledaju.

Znači, moje oči su ugledale Njegovu ljepotu, i sad ovaj svijet varljivi ne može mi prići, ne može me prevariti. I mi smo u prilici da sa ove sofre jedemo pravu hranu, da nas Allah sačuva te krive hrane. Kako je to rekao Junus ibn ‘Ubjed, (mislim da je on treća generacija, generacija tabii-tabiina): „Kad bismo mi došli do halal dirhema (srebrenjaka), kupili bi pšenice pa bi je sobom samljeli i to brašno ostavili sa strane. A onda, kad bi se neko od nas razbolio, ako ljekar ne bi uspio da izliječi tu osobu, mi bi mu dali to što bi spremili od te pšenice, i ta bi osoba ozdravila.“ Eto šta je halal-lokma, šta je čista hrana! Tako je i sa duhovnom hranom: Kad su moja usta okusila slast Njegovih jela – a hz. Mevlana je tu hranu („Božiju hlavu“) – kušao u druženju sa svojim učiteljima, pogotovo sa hz. Šemsom) pa su moje oči progledale i Njega gledaju (Boga Uzvišenog)!

Ja stupam neustrašivo, kad Kući idem.
Ne dršću mi noge, niti idem naslijepo.

O, vi, koji mi dajete ovaj savjet, plašite me smrću – moje stanje je takvo da ja stupam neustrašivo kad Kući idem, kad se vraćam svome Gospodaru; ne dršću mi noge, niti idem naslijepo. Uz ovaj bejt se možemo sjetiti Habibi Nedždžara, koji opominje svoj narod da slijede poslanike koji ih upućuju na pravi put, ne tražeći za to nikakvu naknadu, i to im podvlači – ne tražeći nikakvu naknadu. S tim vas lišavaju tegobe rastanka sa imetkom, kojeg toliko volite, oni vam to ne traže – eto ga vama, džaba vam ga! Oni vas savjetuju besplatno, a ja njih slijedim! On je došao s kraja grada da progovori u njihovu korist, da ih sačuva od ljudi koji žele da ih ubiju. I dok ih je tako savjetovao, želeći im dobro, oni su ga kamenovali! Znate to, kad se u ajeti-kerimu kaže: Qi led hulil dženneh! Bi mu rečeno: „Uđi u Džennet!“, a on odgovara: „Kamo sreće, da moj narod zna kako mi je moj Gospodar oprostio i kakvu čast mi je priredio!“, pa kažu mufessiri: dao je savjet i na dunjaluku, a i nakon što je preselio sa ovoga svijeta, ostavio je savjet svom narodu i sa Ahireta: Kamo sreće da moj narod zna… (v. Ja-sin, 20–27) To je ovo: Ja znam gdje idem, pa mi ne dršću noge, niti idem naslijepo – ne bojte se za mene, ja neustrašivo stupam kad Kući idem!

Prije desetak dana bio sam na zijaretu kod njega, dolje u Antakiji; prekrasno mjesto. Ako nekad budete imali priliku (mnogi ste, vjerovatno, i bili) posjetite ga. Sjedio sam u haremu, izjutra, oko osam-devet sati, čini mi se da sam ovu sahifu premetao tih sat vremena i razmišljao kako je to bilo: … zašto mi je moj Gospodar oprostio i ovako me počastio, da to samo moj narod zna!

To što je ruži Hakk rekao i nasmijanom je učinilo,
i mom srcu je rekao, stotinu puta to pojačavši;

(Nešto što je rečeno ruži i otvorilo je pa iz nje proizvelo širenje njenog mirisa, to je i mom srcu rečeno, samo stotinu puta pojačano.)

to što je čempres dotaklo i njegov stas
tako pravim i visokim učinilo,
i to, putem čega se narcis i nisrin hrane;

(Pa su tako lijepi i svježi.)

to što je dušu i srce trstike slatkim učinilo,
i to od čega je Zemlja zadobila lik čigilski;

(Čigil je grad u Turkestanu, poznat po ljepoti njegovih žitelja. Zemlja od koje je čovjek stvoren, ona je zadobila lik čigilski; ova Zemlja, zadobila je tako krasan lik, tako lijepe crte.)

to što je obrve tako zanosnim učinilo,
a licu dalo ljepotu ruže i narova cvijeta.
To je jeziku dalo na stotine očaravajućih izraza,
a to je majdanu dalo „Zerri-Dža'feri“.)

„Zerri-Dža'feri“ to su zlatnici koji su se kovali za vrijeme Harun Er-Rešida, a onaj koji je to nadgledao je njegov poznati vezir Dža'fer Bermeki. On je ubijen 187. g. po Hidžri (803. g. po Miladu) kada je likvidirana cijela porodica Bermekija.

Kad se otvore vrata od skladišta oružja,
onda pogledi zaljubljenih sijevaju,
poput strelica koje izlijeću iz lukova.

(Kad se otvore vrata Istine, kad ašik vidi ljepotu Mašuka (Voljenoga), onda pogledi zaljubljenih izlijeću iz očiju i sijevaju kao strelice.)

U srce me strelice pogodiše i ljubavnu žar razgoriše.
Ašikom na šukr i šećer me učiniše.

Znači, zaljubljenikom na zahvalu (šukr) i šećer (duhovne slasti i uživanja) me učiniše. Vidite i ovdje kako podvlači šta je šukr, zahvala na Allahovim ni'metima. A vidjeli smo kako ova kratka sura završava, gdje nam se poručuje da ćemo biti pitani za ni'mete, blagodati koje nam Gospodar daje. Pa biti zaljubljenik na šukr, to podrazumijeva da si svjestan svih blagodati koje te okružuju, od Boga tebi darovanih, i u tebi i oko tebe. I onda, normalno da si i pripremljen za ovaj šećer. A nakon kušanja ovakve halve, takvim se robovima dešava ovo što kaže hz. Mevlana – onda on vidi Voljenog.

Ja sam zaljubljen u Onoga kome sve ovo „to“ pripada.
Pamet i duša su čuvari jednog Njegovog merdžana.

Jer ovo „to“ što se ponavlja u prethodnim bejtovima: (to što je ruži…, to što je čempresu…, itd.) pripada Bogu Uzvišenom, Koji se obrati Svojim stvorenjima, pa ona odjednom ožive i zablistaju ljepotom; jer On stvara u najljepšem skladu. I sad tu ljepotu vidimo: – Allah je lijep i voli lijepo! Sve je u savršenom skladu! Pa hz. Mevlana kaže: Ja sam zaljubljen u Onoga kome sve ovo „to“ pripada.

Ovaj drugi polustih: Pamet i duša su čuvari jednog Njegovog merdžana, u kontekstu ovoga što smo govorili, mogao bi, čini mi se, imati ovo značenje: baš kao što je u ružu pohranio cvjetanje i miris čim joj se obratio, tako je u prsima ljudi pohranio sposobnost da se otvore za hidajet, za uputu. Djelimična pamet dok ne bude upotpunjena, ova predizpozicija da bude potpuna pamet, to je skriveni Božiji merdžan u čovjeku, pa kad se njoj Gospodar obrati, desi se to – obistini se čovjek kao merdi-kjamil, kao potpun insan. A duša (mi znamo njene stepene), u početku je ta duša sklona zlu, pa sve dok ne dođe do trenutka kad se ispolji ovaj merdžan, ova njena predispozicija da bude potpuno smirena, toj duši Gospodar onda kaže: Vrati se svome Gospodaru, o smirena dušo; zadovoljna sa Njim i On sa tobom zadovoljan, pa uđi među Moje dobre robove i uđi u Moj Džennet. (El-Fedžr, 27-29)

Ja se ne razmećem, a ako se i pohvalim,
to činim kao voda kad gasi vatru;
a u gašenju vatre, ja nisam uznemiren.

Nije ovo formalno razmetanje kad ja kažem da se ne bojim smrti, ja to činim kao voda kad gasi vatru; jer upravo ja na ovaj način gasim tu vatru koja je upaljena u prsima onih koji ovo ne vide, pa onda bježeći od susreta sa svojim Gospodarom daju prednost ovom snijegu koji nestaje, a to je izabiranje Pakla! I taj čovjek već živi takvo stanje na ovome svijetu, stanje Pakla. A ja nisam uznemiren, ja sam dakle poput onih kojima će Džehennem govoriti sutra na Sirat-ćupriji: Pohiti mumine, pohiti ti, istinski vjerniku, jer tvoj nur gasi moju vatru!

Kako bih mogao nešto ukrasti, kad je On čuvar riznice?
Kako da ne budem smrknuta lica, kad me On podupire?

Ja se ne razmećem hvalisanjem da se ne bojim smrti, jer kako bih to učinio kad je On, Koji sve vidi, čuvar riznice! Možda bih vas i mogao prevariti, ali Boga ne mogu, jer On gleda u ljudska srca. Kako da ne budem smrknuta lica kad me On podupire – kako da ne budem odvažan kad je u pitanju odbrana istinskog puta, ne bojeći se ni smrti na tom putu, ja nastupam slobodno kad me On podupire; ne bojim se, ako treba, i život dati – neka ide!

Koga god grije Sunce, on je odvažan i hrabar.
Nema straha, niti se ima čega stidjeti.

Dakle, koga ovo Duhovno Sunce (Allahov nur) podupire, on je odvažan i hrabar – nema straha, nikog se ne boji, osim Gospodara, nit se ima čega stidjeti. Zašto? Jer je na Pravom putu.

Poput lica žarkog Sunca koje prži bez obzira i straha,
i njegovo lice, dušmane prži i perde kida.

Kao što Sunce (ovo koje mi vidimo) prži bez obzira i straha ko god mu se izloži, i njegovo lice, lice jednog ovakvog Allahovog roba, istinskog ašika, dušmane prži i perde kida – ne mogu to podnijeti, kida njihove redove. Zato su oni trn u njihovom oku, i podižu vojske da uguše to svjetlo, kako nam se na nekoliko mjesta u Kur'ani-kerimu kaže: Oni žele da svojim ustima utrnu Allahovo svjetlo, ali Allah će ga upotpuniti, makar to njima bilo mrsko. (Et-Tevba, 32)

Svaki pejgamber je bio ozbiljna lica na ovome svijetu, i sam,
kao jedan konjanik, suprotstavljao bi se vojskama careva.

Svaki pejgamber, a. s., bio je hrabar, odvažan i neustrašiv; nije se bojao udruženih armija svih kraljeva, slobodno je nastupao i na Allahovom putu svijet pozivao na Istinsku stazu.

Pejgamber, a. s., nije okretao svoje lice od straha i brige,
nego se je sam borio protiv cijelog svijeta.

Nije bježao sa poprišta borbe. Jedne prilike, čuo se neki strašan glas u Medini, u noći. Pejgamber, s. a. v. s., je sam obišao cijeli grad, vratio se i rekao ashabima: Ne bojte se, nema vam opasnosti!

Stijena je čvrsta lica i drska.
Ona ne zazire od svijeta punog glinenog grumenja.

Ovdje upućuje na čvrstoću karaktera jednog istinskog, čestitog, Allahovog roba – Ona ne zazire od svijeta punog glinenog grumenja. Šta jednoj stijeni može učiniti glineno grumenje? Razbit će se od stijenu.

Jer to grumenje, čerpić je postalo putem čovjeka,
a stijena je čvrstom postala putem Božijeg lutfa.

Čovjek je napravio kalup i od glinenog grumenja pravi čerpić, a onda pečenjem čerpića proizvodi ciglu, tako čerpić čvrst postaje. A stijena je čvrstom postala putem Božijeg lutfa, Božije dobrote. Vidimo ovdje kako opisuje tog istinskog Allahovog roba. E sad može da nam dođe pomisao pa da se pitamo: zašto su pojedini Božiji poslanici ubijani?! Vidite, na osnovu svega ovoga što nam je rekao, i što će sada kazati hz. Mevlana, on se ne boji na tom putu glavu dati, jer on vidi gdje ide, kome ide, kakva je posljedica toga. I uz sve te počasti koje Gospodar daje takvim Svojim robovima, sad dolazi i počast šehadeta. Jer, ima učenjaka koji kažu da je Poslanik, s. a. v. s., šehid, na osnovu onog hadisi-šerifa, kad je pred preseljenje rekao: Osjećam da mi puca aorta, od onoga otrova na Hajberu. Tako da neki učenjaci kažu, da uz sve te mertebe ima i mertebu šehida. Zatrovana ovca koja je bila iznesena pred Poslanika, ubila je jednog ashaba, koji je progutao zalogaj, a Poslanik je odmah izbacio svoj zalogaj, jer mu je taj komad progovorio da je zatrovan. A eto, na preseljenju, to mu se ponovo povratilo. Dakle, da nas ne zbunjuje to što su neki poslanici bili ubijani; oni se ne daju uplašiti kad je u pitanju smrt, jer znaju da je Allah, dž. š., odredio da to bude put povratka za konkretnog Božijeg poslanika. I bez bojazni su ostajali čvrsti na putu svoje misije, makar i sami bili.

Premda u stadu ima bezbroj ovaca,
od tog mnoštva ne boji se kasap.
„Svi ste vi pastiri.“ Vjerovjesnik je kao pastir.
Ljudi su kao stado. On je trudbenik.

Ovdje je uputio na hadisi-šerif: Svi ste vi pastiri, i bit ćete odgovorni za svoje stado… (za ono što vam je povjereno, pa bio to vladar, bio to čovjek u svojoj porodici, supruga u svom domaćinstvu, robovi i sluge kod svojih gospodara). Dakle, ono što ti je povjereno, moraš to čuvati, jer si ti pastir. Ljudi su kao stado. On je trudbenik – on (Vjerovjesnik) sve daje od sebe da nas sačuva. I kao što je jedne prilike slikovito rekao: Primjer mene i vas je poput čovjeka koji je pored jedne raspaljene vatre stao. Mušice, leptirice lete na vatru, a on ih razgoni. I koliko god da se trudi, opet se pokoja izmigolji kroz ruke i pada u vatru.

U sukobu sa ovcama, pastir ne zazire od stada,
nego ih štiti od toplote i studeni.

Valja mu sad svašta podnijeti od tog stada. Svakom pejgamberu je valjalo svašta podnijeti od svog ummeta, ali on ne zazire od toga, ne boji se toga, nego ih štiti od toplote i studeni.

Ako pastir, u ljutnji, na stado podvikne,
znaj, da on to čini iz ljubavi prema svim ovcama u stadu.

Može se desiti da i kod nas danas neko od Božijih robova, a koji su jedno lice Božijih poslanika, podvikne na nas. Nemojmo slijediti svoj nefs, da nam to teško padne. Nek znamo – nek nam bude na pameti ovaj bejt – da on to čini iz ljubavi prema svim ovcama u stadu.

Svakog časa u uho mi govori nova sreća:
„Brige ti zadajem, zabrinut ne budi.“

Svakog časa u uho mi govori moj Voljeni, a to što govori, to je nova sreća. To je ono što kaže ruži i svemu drugome; to je ono što govori ovome ašiku, odnosno hz. Mevlani, koji sve ovo ovako lijepo podastire pred nas… Brige ti zadajem, zabrinut ne budi – nemoj biti zabrinut zbog toga što te brige poklapaju.

Ja tebe činim zabrinutim i uplakanim,
da bih te sakrio od zlih očiju.

(I na taj način te sačuvao.)

Putem briga, gorkom sam učinio tvoju narav,
da bi se zlo oko odvratilo od tvoga lica.

Evo sad jedno objašnjenje zašto nam dolaze te brige, zašto nam ih Gospodar daje. To je zato da nas pokrije od zla oka. U ovome konkretnom slučaju, dobro razmislimo o tome kolika je opasnost zlo oko. Vidjeli smo da i ajeti o tome govore. U suri Nun, na kraju, dva ajeti-kerima govore o tome, esteizubillah: Gotovo da te obore svojim pogledima nevjernici! Rekli smo to više puta kroz Mesneviju, pa da se opet prisjetimo: Kad je Jakub, a. s., rekao svojim sinovima: Nemojte ulaziti na jedna vrata, uđite na više vrata. Svi sinovi Jakubovi, a. s., bili su izuzetno lijepi, ne kao Jusuf, ali su svi bili izuzetne ljepote. I sad, jedna grupa tako izuzetno lijepih ljudi, na jedna vrata da uđe, svratit će pozornost. Jakub, a. s., se boji da među tim koji će vidjeti tu grupu, ne bude neko zlog pogleda pa da im naudi. Ibni Abbas, r. a., kaže: Urokljiv pogled obori konjanika sa deve, a devu pošalje u lonac! Znači, i devu ubije! Vratimo se na onaj primjer kad Hidr, a. s., buši lađu da pokaže Musau, a. s., jednu od one tri stvari… Buši lađu, i kad pojašnjava zašto to radi, kaže – zato, što ima neko ko vreba zdrave lađe, čeka da se pojave, da bi ih dograbio. Ja sam je – kaže Hidr – probušio samo malo… Taman dovoljno da odvrati taj pogled na nju. Razmislite o tome. Nije zabranjeno imati raskošne kuće, i lijepa kola, jahalicu, da se lijepo čovjek odijeva, samo da te to ne odvraća od Gospodara. Ali znajmo dobro, da smo predmet pogleda. Ako je to malo više od potrebe, možda – ne dao Bog – naletimo na ovako oko, i onda čovjek ne zna šta se desilo; osjeti tegobu, pogodilo ga je nešto, stvari naopako krenule… Pogledajte kako je hz. Mevlana sa ova dva bejta, od puno sličnih, i ovom prilikom htio da nas na ovo podsjeti, kad kaže: Ja tebe činim zabrinutim i uplakanim, da bih te sakrio od zlih očiju! Putem briga, gorkom sam učinio tvoju narav, / da bi se zlo oko odvratilo od tvoga lica. I sad mi, u želji da sakupimo mnogo toga što nam ne treba, što nam samima balast biva, izazivamo ovakve poglede. Jer ovaj sada kad vidi da je lađa oštećena, neće na nju ni svratiti pažnju; on traži zdrave, lijepe lađe da ih ukrade i prisvoji…

U ovih posljednjih sedam bejtova s kojima završava ovo poglavlje, vidjet ćemo kako se Gospodar obraća ovome ašiku, odnosno ovakvim robovima:

Zar ti nisi Moj lovac, koji Mene lovi i Mene traži?
Nisi li ti Moj rob, koji čezne za Mnom,
još prije Moga proviđenja?

(Jer si ti to već u Ezelu, u Praiskonu pokazao, kad si pao Meni na sedždu i kad si potvrdio da Sam tvoj Gospodar, potčinjen Mojoj mudrosti.)

Da bi se sa Mnom susreo, ti stalno smišljaš put i način.
U odvojenosti od Mene, usamljen si ostao,
žudeći za ostvarenjem.

Ostao si potpuno sam, žudeći za ostvarenjem tvoje želje, da dođeš u Moj hadret, u Moju blizinu.

U žudnji za Mnom, izlaz traži tvoj dert.
Ja sam, sinoć, slušao tvoje gorke uzdahe.

(Ovako ašik provodi noć.)

Pazimo dobro ove stihove: U žudnji za Mnom, izlaz traži tvoj dert, tvoja bol. Da opet ponovimo onaj bejt:

Imati dert, pa da se u samoći obratiš Allahu za pomoć,
to ti je bolje nego sva carstva, nego da budeš car svijeta!

Ja sam kadar da ti bez ovog čekanja
put otvorim i prolaz pokažem.

Tj. da dođeš do Mene što prije. Ja sam Svemoćan, mogu to da uradim. Ali zašto se to odmah ne dešava, to će nam u sljedećim bejtovima reći.

Da bi se oslobodio iz ovog vrtloga vremena,
i zakoračio u carstvo sastanka sa Mnom.
Ali slast i uživanje u konačnom boravištu,
su po mjeri tegoba i patnji na tom putu.

Što su iskušenja teža, po mjeri tih iskušenja, dobit ćeš slast u onome staništu kome ideš. I zato te Ja stavljam na ovakva iskušenja, da prolaziš kroz to. A to je ono što se prenosi da je hz. Mevlana pred preseljenje, u munadžatu, u tom tihom razgovoru sa svojim Gospodarom, upitao: Kakav je hikmet pa Si mi dao ovakvu bolest? Mudrost traži da sazna to. Gospodar mu je spustio odgovor na njegovo srce: Ja sam za tebe pripremio posebno mjesto u Džennetu, a put do njega je to što te je snašlo – to je put. Zato, ponovimo još jednom ovaj polustih: Ali slast i uživanje u konačnom boravištu, / su po mjeri tegoba i patnji na tom putu.

I posljednji bejt:

Ti ćeš u svom zavičaju i među svojima, osjetiti pravo uživanje,
tek onda kad si u tuđini potegao stotinu muka i tegoba!“

Ovo nam je potpuno jasno. Ode čovjek, recimo, na privremeni rad i potegne tamo stotine muka i tegoba, i kad se vrati kući, po mjeri tih tegoba osjeća slast u susretu sa svojim najbližim.

In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji Hakk-vallahu ea-lem bis-savab!

Ovo nije gatanje po zvijezdama,
niti čvaranje po pijesku, niti je san;
ovo je ,,vahji-hakk” (božansko otkrovenje);
A Allah, dž. š., najbolje zna šta je pravo!

El-Fatiha!

Drugi dio 97. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je h. hafiz Mehmed Karahodžić održao 13. 07. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.