Dato nam je da pravdu sprovodimo, da ne bi došlo do onoga što je u hadisu rečeno: Čuvajte se dove mazluma (onoga kome je zulum učinjen) jer ta dova nema prepreke, ona pod Arš ide! I nema veze kome je zulum učinjen, bio to vjernik ili nevjernik. Da se dahovi ne bi uzdizali, da se Nebo i Soha ne bi zagibali – da se Allahovo more rahmeta, prema osobi kojoj je zulum učinjen, ne zagiba. To je grijeh za koji na ovom svijetu kazna dolazi.
Prilagodio i obradio: Šaban GADŽO
Časopis „Bosna“ u dogovoru s hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu u Sarajevu.
”Mesnevija”, treći svezak, bejtovi: 4624–4693/III
Euzubilla-Bismilla, elhamdulillah
Rabbi šrahli sadri…
Naslov večerašnjeg dersa:
MUŠICA TRAŽI PRAVDU PROTIV VJETRA U PRISUSTVU SULEJMANA, ALEJHIS-SELAM
Jedna mušica dođe iz vrta i iz trave,
i od Sulejmana poče tražiti pravdu,
govoreći: „O Sulejmane, tvoja pravda se
proteže nad šejtanima, ljudima i džinnima.
Prošli put nam je hz. Mevlana govorio o tome kako se gubi ašik u prisustvu Ma'šuka, pa kad je onaj vekil došao do Sadri Džihana, nakon dužeg perioda odvojenosti, čim je vidio njegovo lice, izgubio je svijest. Da se podsjetimo šta je bilo u prošlom dersu, izabrat ćemo jedan bejt koji će nam olakšati razumijevanje večerašnjeg dersa. Hz. Mevlana kaže:
Ti voliš Hakka, a Hakk je takav, da kad
se On pojavi, od tebe ne bude ni dlake.
Dakle, kad Voljeni dođe, zaljubljenik ode. Nema tu dvoje. Sad je priča o mušici, koja se žali na vjetar, jer kad se vjetar pojavi, mušici nema stanka. To je glavna stvar na koju hz. Mevlana hoće da nam ukaže. Međutim, dok slušamo ove bejtove, on će još mnoge druge stvari reći. Sad nas uvodi u razgovor mušice sa Sulejmanom, a. s., i odmah, vidite, mušica je ta koja traži pravdu pred njim, pa mu kaže: O Sulejmane, tvoja pravda se / proteže nad šejtanima, ljudima i džinnima. To je Božiji poslanik (poznato nam je to) kome je Gospodar dao apsolutnu vlast na Zemlji, nad svim svjetovima – sve mu je bilo pokorno, i ovaj nevidljivi svijet: šejtani i džinni, ali i ljudi, biljke, životinje, vjetrovi – sve je bilo potčinjeno njegovoj naredbi, a zapravo, ta naredba je Božiji emr. On je tražio od Gospodara nekoliko stvari. Prva koju je tražio bila je da se njegov hukm (njegov sud) podudari (složi, podudari) sa hukmom Allaha Uzvišenog. I Allah mu je to dao. Zato je on (sjećate se kad smo navodili onaj kur'anski primjer parnice o usjevu što su ga noću ovce nečije opasle…) bivši tada dječak, proniknuo u dubinu tog slučaja, i Allah ga potvrđuje. Tu je stvar tražio i Gospodar mu je potvrdio. Drugu koju je tražio, bila je da mu da vlast kakvu neće imati niko poslije njega. I eto, to je ta vlast, koja je obuhvatila sve ove svjetove.
Da to pogrešno ne razumijemo, kao da je on tražio vlast za sebe, da je volio da upravlja i slično. Daleko je to od Božijeg poslanika. Ima mnogo stvari koje su naveli mufessiri zašto je to tako. Ja ću s vama podijeliti jednu koja mi je na um pala, kao mogućnost jedna zašto je tražio to u dovi. Vidjeli smo, kad se pejgamberi pojave, kako s druge strane, ta vladajuća družina, odmah ustane i krene protiv Božijih poslanika. I onda imate tu jednu tešku borbu poslanika s tim silama mraka, i kako je samo teško bilo Božijim poslanicima! Ali sad imamo slučaj Sulejmana, a. s., koji ima vlast nad svim. On je i pejgamber i car, i kad on kaže nešto, nema toga ko se može suprotstaviti tome. Allah mu je dao takvu vlast, da ga ovi iz nevidljivog svijeta, nisu smjeli ni pogledati, nego tek onako krišom, kraičkom oka… Ako bi neko nekakvu nepokornost ispoljio, odmah je bio spaljen. Vidite koliko su ga se bojali, taj nevidljivi svijet – džinni i šejtani. Oni pkorno rade, a Sulejman, a. s., već preselio, naslonjen na štap. Oni ga kraičkom oka vide da stoji u svom mihrabu i ne smiju da prekinu sa svojim poslovima. A bili su ronioci, vadili su iz mora sve ono što im je naređeno, premjeravali morske dubine i vadili razne morske vrijednosti; drugi su bili graditelji, i tako… I tek nakon godinu dana, kad je termit provrtio štap na kojem je bio naslonjen i Sulejman, a. s., pao, tek tad su vidjeli da je on davno preselio. A tražio je to Sulejman, a. s., jer je u narodu već počela da kruži priča kako ovaj niski svijet zna tajne (gajb)… Na ovaj način Allah je pokazao da oni ne poznaju skriveno, jer da su poznavali, znali bi da je Sulejman, a. s., davno preselio i ne bi ostali u tom ponižavajućem radu.
Znači, Allah mu je dao i svjetovnu i duhovnu vlast, i niko mu se nije mogao suprotstaviti! I kako se sad taj vladar ponaša? Evo pouke svima vladarima koji žele da upravljaju državom, a da to ide u smislu napretka zajednica. Nije to samo pouka za vladare. Svi smo mi „vladari“, odnosno pastiri svog stada: u porodici, u manjoj zajednici, u džematu. Uvijek ima tih pastira. I evo na kojim osnovama treba početi. Vidite, on traži pravdu. Njemu slobodno mušica prilazi, to jest jedan slabašan u društvu, onaj koga smatraju bezvrijednim siromahom… E kod ovih apsolutno pravednih i takav mora da ima puta da dođe do vladara i da mu kaže svoj hal! Evo, Sulejman, a.s., prima mušicu, razgovara sa njom i sluša njenu nevolju. Vidjet ćemo kako dalje teče taj razgvor.
Ako bi sad razmišljali kako da potčinimo ove svjetove, recimo ove spomenute šejtane, ljude, džinne, životinje, zvijeri, ptice, ribe u vodi, šta bi to trebalo da čovjek poduzme, jer je ovo sve u nama, sve ove osobenosti, i demonske i zvjerske, i hirovi i trendovi, razni vjetrovi koji pušu sa svih strana… Recimo, vidimo kako vjetar nekog trenda nosi milione ljudi u jednom smjeru… Sve je to pokorno onima koji su pravedni. Onaj ko je oličenje pravde, potčint će sve ove svjetove u sebi, i neće ga nositi nekontrolisano, već tamo gdje on želi. Pratimo sad kako izgleda ova uprava, pa oni koji žele da na najbolji način to rade, evo im izvora sa kojeg treba piti.
Dalje mu mušica kaže:
Ptice i ribe su pod zaštitom tvoje pravde.
Ko je taj izgubljeni, koga tvoja dobrostivost nije tražila?!
Zar ima takav?!
Takav vladar, poput Sulejmana, a. s., bio je i hz. Omer, r. a. Sjećate se da je on rekao: – Bojim se da me Allah ne pozove na odgovornost za mazgu, koja je malo nogu iskrenula, negdje u Iraku, zato što nisam poravnao taj dio puta.
Daj nam pravdu, jer mi smo vrlo nemoćni.
Bez udjela smo u pogledu bašče i ružičnjaka!
Poteškoće svakog nemoćnog ti otklanjaš.
Mušica, u slabosti, sama po sebi primjer biva.
(Kaže ovaj sićušni Božiji rob, ja sam sam primjer nemoćnog, ali ja znam da ćeš ti otkloniti ovu moju tegobu.)
Mi smo poznati po slabosti i lomljivosti krila.
Ti si poznat po dobrostivosti i pažnji miskina.
Poznat si po pažnji koju ispojavaš prema sirotinji. Kad bi Sulejman, a. s., ušao u Bejtul-Makdis, on bi pogledao po prisutnima, pa kad bi vidio gdje sjedi sirotinja, onda bi podigao pogled prema nebu i rekao: – Gospodaru, siromah sa siromasima! – i prišao bi toj grupi. Dakle: Ti si poznat po dobrostivosti i pažnji miskina.
O ti, koji si dospio do krajnje granice moći,
a mi došli do krajnje granice manjkavosti i bespuća,
daj nam pravdu! Od ove brige nas odvoji!
Ruku nam prihvati! O ti, čija ruka je Božija ruka!“
Pejgamberi su u prvom redu oni koji se mogu vidjeti u hadisi-kudsiji, kad se kaže: Ja postajem ruka s kojom on prihvata… Jer ovo: O ti, čija ruka je Božija ruka!, ukazuje na to da oni ne rade ništa po svom hiru, nego onako kako im emr dođe od Gospodara.
Na to Sulejman reče: „O ti, koja tražiš pravičnost,
u pogledu koga tražiš pravdu i pravičnost?
Ko je taj zalim, koji je, iz svoje uobraženosti,
zulum ti učinio i lice ti ogrebao?
O čuda! Gdje je u našoj epohi zalim,
a da nije u našem zatvoru i našim okovima?!
(Zar ima neko takav, a da ga mi već nismo zatvorili i sputali?!)
Sad možemo zamisliti kakva je to država bila, i kako je to funkcionisalo! Nema prostora zalimu, ni prstom da makne, da bi nekome drugom nanio bol, zulum, nepravdu! Pa se čudi Sulejman, a. s., i kaže: Gdje je u našoj epohi zalim, / a da nije u našem zatvoru i našim okovima?!
Vidite sad ovaj bejt:
Na dan, kad smo se mi rodili, zulum je umro.
Dakle, ko je u naše vrijeme zulum iznio na svjetlo dana?!
Kad se svjetlost pojavi, tmina iščezne.
Zulumu, tmina biva izvor i potpora.
Zulum, nepravda, traži mrak da pod okriljem mraka čini nepravdu. Ali ko će ga iznijeti na svjetlo dana, na ovo svjetlo pravde, koja je na prostoru koji je meni Allah potčinio?! Zar to neko smije učiniti?!
Gle, neki demoni rade i vrše usluge,
a drugi su vezani u lance i okove.
Kaže mušici: – Evo pogledaj, sve je to na svom zadatku, i nemaju prostora da ispolje nepravdu…
Zulum zalima potiče od demona.
Demon je sputan. Kako se tiranija ispoljila?!
Carstvo nam je dato po emru – Budi! i biva,
da ljudi ne bi uzdisali prema Nebu.
Dato nam je carstvo na način da nam je od Gospodara dodijeljena takva uloga, po naredbi Njegovoj – Budi! i biva. Zašto? Da ljudi ne bi uzdisali prema Nebu (zbog nepravde).
Da se dahovi ne bi uzdizali,
da se Nebo i Soha ne bi zagibali.
(Soha, zvijezda Alkor)
Dato nam je da pravdu sprovodimo, da ne bi došlo do onoga što je u hadisu rečeno: Čuvajte se dove mazluma (onoga kome je zulum učinjen) jer ta dova nema prepreke, ona pod Arš ide! I nema veze kome je zulum učinjen, bio to vjernik ili nevjernik. Da se dahovi ne bi uzdizali, da se Nebo i Soha ne bi zagibali – da se Allahovo more rahmeta, prema osobi kojoj je zulum učinjen, ne zagiba. To je grijeh za koji na ovom svijetu kazna dolazi.
Imaju dva grijeha za koja, sigurno, (prema predaji) još na ovome svijetu dolazi kazna: za zulum (neće otići čovjek sa ovog svijeta a da ne okusi posljedice nepravde koju je nekome učinio), i za neposluh roditeljima.
Da se Arš ne potrese od vapaja jetima,
da tiranjom ne bude ranjena ni jedna duša.
Zato mu je Allah dao vlast i on je sprovodi. Da se Arš ne potrese od vapaja jetima, jer od plača siročeta, Arš se potresa!
Stoga smo, u svim kraljevstvima,
jedan zakon (pravde) postavili,
da se vapaj – Ja Rabbi! – ne bi dizao do Neba.
Ne gledaj, o mazlume, prema Nebu,
jer jednog nebeskog cara imaš u ovom dobu!“
Ovak kaže Sulejman, a. s., u prvom redu ovoj mušici, koja se žali, a onda svakom slabašnom, ugnjetavanom, poniženom i uvrijeđenom, tj. onome kome je zulum učinjen: O potlačeni! Ne diži glavu prema Nebu (da se žališ direktno Bogu) jer jednog nebeskog cara imaš u svom dobu! Evo, pred tobom stoji. Stoji pred tobom Božija zaštita, Božija ruka, Božija kapija!
Mušica reče: „Moja pritužba je protiv sile vjetra,
jer je on, obje ruke zuluma nad nama otvorio.
Od njegova zuluma mi smo u tjeskobi.
Sklopljenih usana, zbog njega, mi krv pijemo.“
SULEJMAN, ALEJHIS-SELAM, NAREĐUJE MUŠICI, KOJA JE ŽALBU PODNIJELA, DA SVOGA NEPRIJATELJA DOVEDE PRED SUD
Ovo nek nas ne čudi, jer Kur'ani-kerim nam govori kako mu je Allah dao da zna govor svih životinja, i vidjeli smo kako je to opisano u suri Neml, kako sa njim razgovara mrav, kako sa njim razgovara ptica Hud-Hud, jer sve su to, kako drugi ajeti-kerim kaže, ummeti poput vas, ljudskih zajednica. (v. El-En'am, 38)
Sad se Sulejman, alejhis-selam, obraća mušici:
Potom Sulejman reče: „O ti umilnog glasa,
Hakkov emr trebaš iz duše poslušati!
(Hakkovu naredbu valja svom svojom dušom poslušati.)
A o čemu se radi, pazimo sad dobro šta će nam reći!
Hakk mi je rekao: Pazi, o sudijo!
Ne slušaj jednog parničara, bez drugog parničara!
Dok oba parničara ne budu prisutna,
istina, pred sudijom, ne izlazi na vidjelo.
Kako se mi ponašamo po pitanju ovoga? Ko god ima nešto da iznese protiv drugog, traži da to sam kaže, da svoju istinu ispriča. Možda je on pošten čovjek, ali to je njegov ugao gledanja problema. A vidite šta u bejtu kaže: …istina, pred sudijom, ne izlazi na vidjelo – neće izaći istina na vidjelo nikako, ako obadva parničara ne budu prisutna i saslušana. U braku se pojave problemi, i onda odvojeno dolaze da se posavjetuju… Ne može to tako ići!
Četiri bejta je posvetio tom emru od Boga koji mu je došao, pa dobro razmislimo o ovome.
Ako jedan parničar sām donese stotinu pritužbi,
pazi, pazi, ne primaj njegov govor, ne saslušašvši
njegovog protivnika!
A mi odmah poletimo da donesemo presudu! Neki blizak ahbab nam nešto rekao, odmah to primamo i donosimo sud po tome, a nećeš da pitaš onoga drugog! A pogledajte šta u bejtu kaže: Ako jedan parničar sām donese stotinu pritužbi, / pazi, pazi, ne primaj njegov govor, ne saslušavši njegovog protivnika! Jer mi živimo svoju istinu, a jel li to suštinska istina, pitanje je.
Ja se ne usuđujem lice od fermana odvratiti.
Idi, svoga protivnika dovedi k meni!“
– Ja se ne usuđujem – kaže Sulejman, a. s., – da okrenem lice od ove naredbe Božije.
Jedne prilike hz. Alija, r. a., imao je nekakav nesporazum sa nekom osobom u vaktu hilafeta hz. Omera El-Faruka, r. a., i došli su kod njega. Hazreti Omer, r. a., kaže: – O Ebul-Hasane, jednak si sa parničarem svojim. (Hoće da mu kaže: bez obzira o kome se radi, od strane mene kao sudije, jednak je pristup prema parničarima.) I u tom trenutku vidi da je lice hz. Alije poprimilo malo ljutitu crtu. Kad je sve to završeno, poslije ga hz. Omer pita: – Jesi li se to naljutio što sam rekao da si izjednačen sa svojim parničarem?
– Naprotiv – kaže mu hz. Alija – naljutio sam se zato što me nisi izjednačio s njim! – Pa kako to?– pita hz. Omer. A on mu kaže: – Mene si nazvao počasnim imenom, Ebul-Hasane, a tako nisi oslovio parničara.
Onda je hz. Omer ustao, poljubio ga u glavu i rekao: – Ne daj Bože, da živimo u zemlji gdje nema Ebul-Hasana!
Takvi su ti najbolji ljudi, najbolja generacija. Pravda, pravda! Evo, sve ovo imamo, ove primjere i ove savjete, samo je pitanje da li mi želimo to primijeniti, pogotovo oni kojima je zapao udio da vode zajednicu.
Mušica odvrati: „Tvoj govor je argumentovan i korektan.
Moj protivnik je vjetar, a on je pod tvojom vlašću.“
(Ti mu naredi da dođe.)
Taj car povika: „O vjetre Saba,
mušica je zavapila od tvog zuluma, dođi!
(Saba –sjeveroistočni, blagi jutarnji povjetarac)
Smjesta, suoči se sa protivnikom,
odgovori mu i suprotstavi mu se!“
Kad je vjetar čuo, hitro je došao.
Mušica se smjesta u bijeg dade.
Tada Sulejman reče: „O mušice, gdje ćeš?
Sačekaj, da nad vama presudu izreknem!“
Ona odgovori: „O care, njegovo prisustvo je moja smrt.
Uistinu, pomračen je ovaj moj dan od njegovog dima.
Kad je on došao, gdje da nađem smiraj?
Jer on me razara iz temelja.“
Sad se hz. Mevlana vraća na ono što je započeo prošli put, kako u prisustvu Hakka sve nestaje, kako se u prisustvu Voljenog zaljubljeni gubi, pa nam ovako kaže:
Upravo takav je tražitelj Božijeg dergjaha.
Kad se Bog pojavi, tražitelj postaje „la“.
(Božiji dergjah – Božija kapija, Božiji prag, Božija audijencija)
(„La“ – negacija – ne, nema me)
Premda je to dospijeće bekā’ u bekāu,
ipak, sprva, taj bekā’ je u fenāu.
(bekā’ u bekāu, – besmrtnost u besmrtnosti; sticanje vusleta, Hakkove blizine, to je bekā’ u bekāu)
Premda je to sjedinjenje (s Bogom) besmrtnost na besmrtnost, ipak se ova besmrtnost s prva, sastoji od prethodnog umiranja. Prije toga mora da se desi smrt, mora da se desi ovaj nestanak, ova negacija. Šta treba tu da bude zanegirano? Pa upravo onaj faraon o kome se stalno govori, naš lični faraon, koji je zauzeo poziciju gospodara. On se tako predstavlja, i zato kaže Faraon: Ja sam vaš najveći gospodar! To treba da bude fenā’, da nestane, a onda te čeka bekā’ – vječno sa Allahom.
Vidimo opet šta znači ovaj imperativ umrijeti prije smrti, kako je Poslanik, s. a. v. s., rekao. Mora ova dimenzija da umre u čovjeku, koja hoće sebe da ustoliči kao boga. Jer, ako joj to pođe za rukom, onda samo možemo svjedočiti neredu, koji dolazi sa te strane.
Jedan lijep primjer da navedemo koji nas može, ako Bog da, nadahnuti za naše dalje putovanje.
Ebu Seid Ebul-Hajr, k. s., jedan od velikana (preselio prije skoro 1000 godina) a živio je u rodnom mjestu Mejhene i u Nišaburu. Mejhene je jedno mjestašce u današnjem Turkmenistanu. Kad je došao u Nišabur, to mjesto odakle je on djelovao, taj njegov dergjah, bio je u centru grada, a Nišabur je tada bio ogroman grad, jedan od centara nauke. Imao je izuzetnog učenika, koji se zvao Hasan Muedib, iz veoma ugledne i bogate nišaburske porodice. Želeći da ga oslobodi jednog nedostka kojeg je vidio pri njemu (a to je lahkomislenost i ljubav prema dunjaluku) jednog dana mu kaže: – Otići ćeš na kraj Nišabura, na to i to mjesto, gdje je mesnica (klaonica) i uzet ćeš iznutricu od janjeta, staviti je u vreću, a onda na sebe, pa dođi meni. Sad on od starta razmišlja: – Kako ću to uraditi?! Ali nema druge, valja poslušati. Odlazi, uzima šta mu je rečeno, stavlja na leđa, i dok to nosi (napolju vruće) curi krv i nečist iz iznutrice, procurilo skroz do nogu, do nogavica. On ide pognute glave i razmišlja: – Sav moj ugled ode u prah… Došao je kod šejha, on vidi to što je donio, a onda mu kaže: – Sad idi na drugi kraj grada, znaš ona voda što ima tamo, nosi to i operi, pa onda donesi ovamo. Otišo je, uradio kako mu je rečeno, uz sve to „poniženje“ koje ga je pratilo. Uz to ide i umor, tegoba. Bio je ubijeđen da je sav taj nekakav ugled koji je uživao, zauvijek nestao, da ga više nema nikako. Dolazi u tekiju, a šejh mu kaže: – Sad idi kući, okupaj se, obuci najbolju odjeću koju imaš i isti taj put prođi, pitajući ljude jesu li vidjeli nekog ko je nosio iznutricu, a niz njega tekla krv i nečist. On ode, okupa se, sredi se, i sad opet lagano ide i pita ljude. Kad je prošao sve to, vratio se u tekiju. Pita ga šejh, šta kaže svijet, a on odgovori: – Sve koje sam pitao, svi su mi rekli niko ništa takvo nije vidio. A onda mu šejh kaže: – Eto vidiš, ti si taj koji sebe vidi! Niko drugi nije obratio pažnje na tebe. E to je nefs, koji te u tvojim očima čini samoljubivim. Zato ga moraš podvrgnuti takvim rijazatima (samodisciplina, duhovne vježbe, odgoj) i dovesti u situaciju da se on sam sa sobom zabavi, a prođe se drugih.
Pogledajte ovaj primjer. Koliko smo prevareni kad pokušavamo zavesti – recimo – blagostanje u zajednici, u društvu, u džematu gdje se nalazimo, tako što sređujući druge ljude, zaboravljamo na ovog našeg faraona, koji ima ovako lijepo mišljenje o sebi… To je i derviš Hasanu valjalo sahraniti u ovakvim okolnostima. I on je uspio, položio je ispit. A zamislimo da nam danas neko kaže da ovo uradimo, ko bi na ovo pristao?! Jer ko bi te god vidio, rekao bi – pobudalio čovjek! Šta bi od onakvog uglednog i finog gospodina, šta se desilo s njim?! Ali eto, danas naši učitelji, ne stavljaju nas u takve situacije; vide koliko smo slabi da bi mogli to iznijeti. A ovo su primjeri, izvori gdje se možemo napojiti, i da nam to blisko bude. Da bi došao u bekā’ mora biti fenā’ – moraš ovako nestati.
Sjene, koje Svjetlost traže,
nestanu kad se Njegova Svjetlost pojavi.
Kako će pamet ostati, kad joj On uzdu popusti?
Svaka stvar prolazi, osim Njegovog lica!
Kako će pamet ostati, kad joj On uzdu popusti?, tj. kako će pamet ostatikad joj Hakk naloži da ide, da odlazi?
U drugom polustihu upleo je dio ajeti-kerima (Kullu šejin hālikun, illa vedžheh! – Svaka stvar prolazi, osim Njegovog lica!), a koji u cijelosti glasi, esteizubillah: I ne klanjaj se pored Allaha drugom Bogu! Nema Boga osim Njega! Sve će osim Njega propasti! On će suditi, i Njemu ćete se povratiti! (El-Kasas, 88)
Pred Njegovim Licem nestaje postojeći i nepostojeći.
Postojanje u nepostojanju, po sebi, je čudna stvar!
U hadisi-kudsiji, koji se često navodi, kaže se: Bio sam skrivena riznica, poželio sam da budem spoznat, (volio sam da budem spoznat), i stvorio sam svjetove.
Iz tog svijeta nepostojanja i mi smo došli u ovaj svijet, iz tog svijeta gajba (skrivenog) došli smo i pojavili se na ovom svijetu. Svakodnevno iz tog svijeta od tamo dolazi ono što je Allah odredio da se pojavi u ovome svijetu. I onda, ako bi budno promatrali to što nam dolazi u susret, sve bi mogli da uzmemo kao glasnike od našeg Gospodara, koji nose poruku za nas. Onda bi drukčije izgledao taj susret sa tim ajetima, i ne bi bili kao oni ljudi za koje se u suri Jusuf kaže: Koliko je na nebu i na zemlji ajeta pored kojih vi prolazite, okrećući glavu. (Jusuf, 105) A ti ajeti neprestano dolaze i prolaze pored mene i tebe, i nose pečat Hakka Uzvišenog. Zato, tražimo Njega, da bi nam svaki taj ajet progovorio od Njega i poveo nas na Njegovu kapiju, na ovaj Njegov dergjah, gdje moramo biti mahf / poništeni, odnosno doživjeti ovo o čemu smo maloprije govorili – fenā’ prije bekāa.
Vidi hz. Mevlana dokle je i on u svom nadahnuću uspio ovo iskazati, pa onda reče:
U ovom Prisustvu, pameti se izgube.
Kad pero ovdje stigne, prelomi se.
U ovom Prisustvu (u Hakkovom hadretu), pameti se izgube. Znači, on govori s pozicije onoga koji je u hadretu. Da nam ovo bude bliže, samo se sjetimo ajeti-kerima: Kad te Moji robovi upitaju o Meni, pa Ja sam blizu! Mi smo stalno u tom hadretu, samo što naš život ne podržava svijest o tome, pa ispadne da smo leđa okrenuli, i pitamo se gdje je to tako blizu, a mi tako daleko?!
VOLJENI JE POMILOVAO BESVJESNOG ZALJUBLJENIKA, DA BI OVAJ PONOVO DOŠAO SVIJESTI
Sad se ponovo vraća na susret onoga vekila i Sadri Džihana
Sadri Džihan, iz svoje plemenitosti, privlačio ga je
malo-pomalo (Sebi), iz nesvjesti da dođe sebi.
(Ovaj odbjegli vekil, kad je vidio Sadri Džihana, odmah je izgubio svijest.)
Vladar mu na uho povika: „O sirotane, zlato
sam donio, da bih ga po tebi prosuo! Skute raširi!
Mi znamo kakav je put prošao ovaj odbjegli vekil / rob: pobjegao je, a onda mu ljubav prema Sadri Džihanu nije dala da ostane u tuđini, i on se vraća. Sjećate se koliko je bejtova bilo kad mu razni ljudi prilaze pa mu govore – šta ti je, ne idi tamo, glavu ćeš izgubiti, Sadri Džihan je ljut na tebe! Oni rezonski njemu savjete upućuju, međutim – njega ljubav nosi. Oni što rezonski savjetuju, pravo govore, ali ne mogu dokučiti hal u kome se ovaj čovjek nalazi. I sad, kad je on sve to prošao i bio spreman da i glava ide, jer ne može više rastanak trpjeti, on se vraća Sadri Džihanu. A vidite koja glava treba da ode. Znači, to nije smrt, nego prelazak iz jedne kuće u drugu, kad su ovakvi ljudi u pitanju. On je riješio po svaku cijenu da se vrati, pa neka ide i glava, ali – kaže – ja ne želim više biti u odvojenosti! E sad, kad je sve to prošao, on je ostavio i najmilije – sve to što je imao, da bi se vratio voljenom.
Ovdje ima jedna stvar, a često se i pitamo kad dođemo do takvih tekstova gdje se govori da čovjek ne smije da se veže ni za šta drugo osim za Hakka Uzvišenog, pa bude i takvih pitanja: Dobro, a porodica, djeca, blizina onih koje volimo, drugovi – šta s tim? U predaji se kaže: Dvojica koji se vole u ime Allaha… Kako sad sve to razumijeti, kad se, na primjer, pročita da se ne dozvoli da ga ni bračni drug smete od tog puta? Možda izgleda (po pitanjima koje smo imali priliku čuti) da to kod ljudi izaziva veliku zabunu. Da nam bude jasnija stvar, evo nam jedan kur'anski primjer. Vidite, Musa, a. s., u mraku kaže vidio sam vatru (to kaže svojoj porodici), pa, ili ću vam donijeti glavnju da se ugrijete, ili ću donijeti kakav haber. Znači, mrak je, hladno napolju, izgubljen put…
Dakle, ti i ja, uz Allahovu pomoć, moramo reći svemu ovome: porodici našoj, i svemu što nas veže i prema čemu i kome imamo hak – eno, vidio sam „vatru“, odoh sad da donesem to što nam treba! Nije Musa, a. s., ostavio porodicu. On se vraća njoj sa tom „vatrom“ i vodi svoju porodicu, ali sad ta porodica ide vođena Božijim nurom. Znači, nećeš leđa okrenuti ovome što ti je Allah dao da budeš pastir toga – ne! Sad se ta ljubav afirmisala i stavljena je na mjesto koje joj pripada. Daleko, daleko iznad toga što mi možemo i pomisliti kako to izgleda!
Pa kaže: Kad si sve to prošao, o sirotane, zlato / sam donio, da bih ga po tebi prosuo! Skute raširi! Sad si došao na naplatu svega toga kroz šta si prošao.
Tvoja duša, koja je u odvojenosti od mene drhtala,
kad sam stigao da joj pružim utočište, zašto je ustuknula?
O ti, koji si u razdvojenosti od mene vidio vrelinu i hladnoću,
dođi sebi iz nesvijesti i vrati se!
O ti, koji si u odvojenosti od mene vidio i kabd i bast (i tjeskobu i širinu), vrelinu i hladnoću, vidio si sve te suprotnosti, dođi sebi iz nesvijesti i vrati se! Kako u ajeti-kerimu kaže: Vrati se, o smirena dušo! Vrati se svome Gospodaru! To je ova duša koja je transformisana, koja nije – ne dao Bog – na stepenu pohotne duše; ovo je duša odgojena, prolazeći kroz sve ovo, pa u ljubavi sagorjela, i sad joj se kaže: A ti, o dušo smirena, vrati se svome Gospodaru zadovoljna sa Njim, a i On s tobom zadovoljanm, pa uđi među Moje robove i uđi u Moj Džennet! (El-Fedžr, 27–30)
I nama bude otvorena kapija Božijih robova da uđemo i na ovom svijetu u te bašte džennetske, a tamo, na Ahiretu – ako Bog da – svakako će sretnike ovog svijeta, to čekati tamo. Vidite, prvo je rečeno uđi među Moje robove, a onda – i uđi u Moj Džennet, vrati se!
Sad će u pet stihova da nam pojasni onaj ajeti-kerim, kad Allah, dž. š., nudi emanet nebesima, Zemlji i planinama; svi ga odbijaju, ali čovjek ga prihvata, jer je čovjek zālumen džehūla / lahkomislen i nepravedan. Sad ćete vidjet kako nam je to objasnio, zašto to čovjek prihvata.
Domaća kokoš je nerazborito, poput kakvog
domaćina, devu (svojoj) kući povela.
Kad je u kuću kokoši, deva zakoračila,
kuća se raspala i krov se srušio.
E onda nam zaključuje hz. Mevlana:
Kuća kokoši je naše poimanje i pamet.
Dobra pamet je tražitelj Božije deve.
Dobra pamet je u potrazi za Božijom devom (pamet dobrih Allahovih robova). / Kuća kokoši je naše poimanje i pamet, koja će se kao kokošinjac srušiti. I treba da se sruši, da bi to bio fenaluk, a onda, poslije došao bekā’.
Kad deva glavu zagnjuri u njenu vodu i blato,
tu ne ostaje ni blata, ni duše, ni srca.
(…u njenu vodu i blato…, tj. unašu postojeću formu, vodu i blato)
Kaže se u ajeti-kerimu: Sve je na zemlji fena (prolazno)… Eto šta treba prvo „srušiti“ – sve ovo što prolazi. Šta je vječno? Lice Zul-dželali vel-ikram – Lice Veličanstvenog, Plemenitog.
E sad nam kaže zašto je čovjek poletio da on to uzme, a svi drugi ustuknuli, i nebo, i Zemlja, i planine:
Odlika ljubavi učinila je čovjeka nametljivim.
Zbog njegove želje za uvećanjem,
on je nepravedan i lahkomislen.
Esteizubillah: Mi smo nebesima, zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen. (El-Ahzab, 72)
(Ovo se odnosi na zajednicu ljudi, a ne na pejgambere i Božije prijatelje.)
Šta je emanet? Mufessiri navode razne stvari: pokornost Gospodaru, slijeđenje naredbi i čuvanje onoga što je zabranjeno; neki kažu da je to ovaj dar u vidu razuma, kojeg nam je Gospodar dao, i slobodna volja, u smislu izbora, što druga stvorenja nemaju. A mi ćemo izabrati ovdje ono što je rekao hz. Abdulkadir Gejlani, kuddise sirruh: – Taj emanet je hilafet, zastupništvo. Kad Allah kaže melekima: Ja ću na Zemlji halifu postaviti (Svog zastupnika). Taj hilafet, to je emanet.
Sad nam je objasnio zašto je čovjek poletio da to prihvati: Odlika ljubavi učinila je čovjeka nametljivim. Zbog njegove želje za uvećanjem…, (Kako se u hadisu kaže: Što mi se više otkrivaš, sve Te manje znam – a sve je veća i veća žeđ.) …on je nepravedan i lahkomislen.
Ova prva kategorija što smo kazali, odnosno ljudi u globalu, iz svoje neukosti i lahkomislenosti, posežu za ovom stvari. I sad da nam to objasni, hz. Mevlana navodi primjer, pa kaže:
On je neuk, i u ovom teškom lovu,
zec je, u zagrljaj, lava povukao.
Zar bi u zagrljaj lava povukao,
da je o njemu znanje imao i da ga je vidio?
On je nepravedan prema sebi i svojoj duši.
Gledaj nepravdu, koja lopticu stavljanja
svega na njegovo mjesto odnosi.
(U tom smislu gledaj nepravdu.)
A onda nam kaže čime je urodilo, kakvim plodom to što je čovjek ovakav – u ljubavi nametljiv i što traži, nezasit, da dođe do vusleta, do Hakkove blizine. A vidijeli smo šta mora da se desi da tebe nestane.
Njegovo neznanje je profesor (svim) znanjima.
Njegova nepravda postala je uputa ispravnostima.
Argumentovano su ovoga ašika ljudi savjetovali, ali rezonski. U očima ovih koji ga savjetuju, on je neznalica. Međutim, suštinski, on je profesor svim znanjima. Njegova nepravda (to što čini sebi nepravdu, zulum) postala je uputa ispravnostima.
Zato se sad mi svi možemo napojiti na ovom izvoru i da shvatimo o čemu se radi.
Pogledajte koliko je ovo slojevito i kolko je to duboko, i ovo što nam Gospodar pomalo dadne da možemo makar zagrebati nešto od toga, a mnoge su tajne u ovome sakrivene.
Sadri Džihan ga uze za ruku, govoreći: „Ovaj,
čiji dah ode, vratit će se u život ako mu ja dah podarim.
On ga drži za ruku, on još sebi ne dolazi i kaže mu: Ovaj, čiji životni dah ode, vratit će se u život ako mu ja dah podarim. Često nam se kroz Mesneviju ponavlja: – Nađi Isaa svoga vremena, nađi onoga čiji će dah oživjeti tvoju zamrlu dušu i tvoje zamrlo srce. Vidjeli ste, i u seriji Junuz Emre, k. s., opisan je taj trenutak, koji je vjerno zabilježen u knjigama, kad on dolazi u vaktu gladi kod hz. Hadži Bektaš Velije i traži da mu pšenice dadne. On zna da su oni, kao zajednica, bili dobro spremni za jedan takav vakat koji je došao. Pa ga Hadži Bektaš Veli pita: – Hoćeš li da ti dam dah, ili pšenicu? A Junuz mu kaže: – Šta će mi dah, daj mi pšenicu. On ga opet pita: – Hoćeš li za svako zrno da ti dam dah? Umjesto svakog zrna pšenice da ti dadnem po jedan dah? Junuz mu kaže: – Ne mogu dah jesti, daj mi pšenice. – Dobro – kaže mu Hadži Bektaš Veli. – Napunite mu kola! I Junuz je krenuo, i na pola puta vidi da je, iz neznanja, pogriješio u izboru, pa se vratio da mu kaže da je sad za dah. A onda mu je Hdži Bektaš Veli, rekao: – To ćeš dobiti na toj i toj kapiji. Otiđi tamo. Tako je Junuz otišao svom učitelju Taptuk Emreu, i dobio je tamo taj dah, ovaj dah koji te vraća u život.
Često ste bili u prilici da čujete kako se neko od velikih učenjaka čudi: – Zašto, tamo neku anonimnu osobu, koja nije završila teologiju i vjerske nauke, ljudi slušaju, a njega, koji je uvaženi učenjak, ne prate?! Ovo je uzrok tome: on nema ovaj dah da ga pnudi ljudima, on nudi informaciju. I to je dobro, ali prošli smo kroz škole, a vi mnogi i kroz fakultete, pa šta nas uče tamo? Samo da što više memorišemo. Ko je bio obdaren memorijom, tako da može puno više zapamtiti od drugih, on je bio najbolji student. Oni vam daju informaciju, a ja vas pitam ko vam je dao transformaciju?! Od svih tih udžbenika informacija, ko je dobio transformaciju?! Ne možeš je ni dobiti, dok ne nađeš ovaj dah, koji će ti udahnuti novi život.
Dalje kaže Sadri Dzihan:
Kada, putem mene, oživi ovaj mrtvog tijela,
tada to biva moja duša koja je lice meni okrenula.
…tada to biva moja duša koja je lice meni okrenula – on je izgubio ovu pohotnu dušu, koju je sad zamijenila druga duša. Opet, ako površno gledaš, može da nas zbuni, kad vidimo u nekim kitabima da neko od Božijih ljudi kaže: – Ko je mene vidio, Hakka je vidio! Kako ovo može?, neko će reći. Pazimo dobro, gdje će otići naša percepcija! Zamislite sada ovo: Nekakav vladar šalje svoga zastupnika tebi. Ako bi ti neko rekao: Ko vidi tog zastupnika, vidio je i njegovog vladara! Kako? Pa on je njegov zastupnik. Ako vidiš takvog halifu (vidiš ga kao Božijeg halifu), pa Hakka si vidio! Vidio si i ruku Božiju! Ne radi se ovdje – neūzubillah! – o sličnosti organa, daleko od toga! Kad ajeti-kerim kaže ko je pokoran Vjerovjesniku (Poslaniku), već je pokoran Allahu. Eto vidite, ajet to jasno kaže. A kad bi te neko pitao kome si iskazao pokornost, ti bi rekao – pa, čovjeku. Ali taj čovjek dolazi od Boga Uzvišenog, i pokornost njemu je pokornost Bogu. Vidjeti njega kojeg je polsao Bog Uzvišeni, znači vidjet Hakka Uzvišenog.
Sadri Džihan kazuje:
Ja činim, da se on, pomoću te duše, domogne
veličanstvenog stanja.
Duša koju ja dajem vidi moje darove.
Zato ova duša ne može biti nezahvalna. Ona vidi moje darove, zna od koga to dolazi, i onda mu se stalno povećavaju. Kako je ajeti-kerim rekao: Ako vi Meni budete zahvalni, Ja ću vam povećati. (v. Ibrahim, 7)
Nesrodna duša neće vidjeti lice dosta,
osim te duše čije porijeklo je iz sokaka njegova.
(Iz sokaka voljenog.)
Poput mesara ja puhnem u ovog dosta,
da bi njegova suptilna srž kožu napustila.“
Ja ga želim na ovaj način pripremiti za darove, za ovo: Otvori skute da zlato prospem pred tebe! To je ono što Sulejman, a. s., kaže Belkisi: – O Belkisa, ne trebaju meni tvoji darovi! Ja hoću tebe da učinim spremnom da primiš ono što hoću da ti dam, ove darove od Boga Uzvišenog.
On reče: „O dušo, od belaja uplašena,
vrata dospijeća Nama smo otvorili. Dobro došla!
(Eto, nakon svega toga, sad su ti kapije pristizanja u Hakkovu blizinu otvorene.)
O ti, čiji gubitak svijesti i opijenost dolazi od Nas!
O ti, čije bivstvovanje trajno dolazi od Našeg Bivstvovanja!
Ja ću ti, bez usana, ovoga trena, iznova,
drevne tajne kazivati – poslušaj!
(Bez tjelesnih usana, Ja ću ti drevne tajne kazivati.)
Jer te usne, od ovog daha se plaše.
Sa usana Skrivene Rijeke on se ispoljava.
(Jer te usne, od ovog daha se plaše – tojedah koji dolazi od strane ove uzvišene kapije; Sa usana…, tj. sa obala Skrivene Rijeke taj se dah ispoljava. Evo kako se biva spremnim da se ovakvi darovi dobiju.)
Uho bez sluha sada otvori,
radi tajne: Allah čini šta hoće!
(Ne vanjsko, nego nutarnje uho otvori, radi tajne: Allah čini šta hoće! – da bi čuvao ovu tajnu. )
Kad je poziv vasla čuo,
malo po malo, mrtvi se pomicao.
(Kada je zaljubljeni čuo poziv zova da pristupi u Njegovu blizinu, rečeno mu je: Dospio si u vasl! Evo, vrata su ti otvorena!)
Vasl = mistično sjedinjenje zaljubljenog s Voljenim.
Imamo još šest bejtova.
On nije manji od zemlje, koja putem ljubavnog gesta povjetarca,
zelenilom se zaodijeva i glavu diže iz fenāa.
Vidi šta se dešava sa zemljom: putem ljubavnog gesta povjetarca – zelenilom se zaodjene… A ti, čovječe, nisi manji od toga, jer ti si kruna stvaranja; insan je daleko iznad toga!
On nije manji od plodonosne vode, iz koje se,
po Božijem nalogu, rađaju Jusufi, s licima poput Sunca.
On nije manji od vjetra, putem kojeg, na naredbu „Budi!“,
u utrobi nastaju paunovi i ptice umilnog glasa.
Ovo je vjerovanje da sjeme ptica nastaje iz vjetra! Ne znam, prvi put se sa ovim susrećem, a tako nam Mevlana veli: …od vjetra, na naredbu Budi!, u utrobi nastaju paunovi i ptice umilnog glasa. Allah najbolje zna.
On nije manji od stjenovita brda koje je devu
rodilo, a opet, ta deva devu izrodila.
Ovdje upućuje na mu'džizu Saliha, a. s., kad je na njegovu dovu iz stijene izašla steona deva, pa on (ašik) nije manji od tog stjenovitog brda, iz njega tek treba da izađe plod.
Od ovog svega se prođi. Nije li bit nepostojanja
rodila (proizvela), i neće li neprestano proizvoditi (čitav) jedan svijet?
I završava:
On skoči, zadrhta i sav sretan jednom ili dva
puta se okrenu (plešući) pa na sedždu pade.(4693/III)
Sad imamo sliku: on je ustao (kijam) i na sedždu pao. Ovo je slikovit prikaz uzdizanja po visini i po dubini. U ajeti-kerimu se kaže: Učini sedždu i približi se! (El-‘Alek, 19)
In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji Hakk-vallahu ea-lem bis-savab!
Ovo nije gatanje po zvijezdama,
niti čvaranje po pijesku, niti je san;
ovo je ,,vahji-hakk” (božansko otkrovenje);
A Allah, dž. š., najbolje zna šta je pravo!
El-Fatiha!
107. ders iz trećeg sveska Mesnevije, koji je h. hafiz Mehmed Karahodžić održao 28. 09. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.
