Vidite kako je Mesnevija prožimajuća, kako ove misli njegove jedna drugu povlače, i on koji je rekao za sebe da je pod nadahnućem, odmah objašnjava šta je taj poraz i kakav je kod jednih, a kakav kod drugih. Sad će kroz razgovor ovih zarobljenika da – ako se i desi poraz Poslanika i Božijih prijatelja – to nije poraz kao poraz ostalih ljudi, jer poraz jednog istinskog vjernika i nije poraz.

Prilagodio i obradio: Šaban GADŽO

Časopis „Bosna“ u dogovoru s hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu u Sarajevu.

”Mesnevija”, treći svezak, bejtovi: 4473–4518/III

Euzubilla-Bismilla, elhamdulillah
Rabbi šrahli sadri…

Nakon što nam je hz. Mevlana u prošlom dersu govorio o tom dobrovoljnom i prisilnom odzivu Gospodaru, a sad, da nam to bolje pojasni, obrađuje sljedeću temu:

PEJGAMBER, ALEJHISSELAM, JE POGLEDAO ZAROBLJENE, OSMJEHNUO SE I REKAO: „ČUDIM SE LJUDIMA KOJE VUKU U DŽENNET U LANCIMA I OKOVIMA!“

Riječ je o Bitci na Bedru. Nakon što je ta Bitka okončana sjajnom pobjedom muslimana, u ropstvo je dopalo 70-ak mušrika. Između njih jedna grupica je bila u ovoj poziciji, u okovima. Poslanik ih gleda, ali znajući iz Praiskona šta će s njima biti, osmjehuje se – vidio je to Božijim otkrovenjem. Sve će nam to i hz. Mevlana lijepo opisati.

Poslanik, a. s., s blagim osmijehom, gleda tu skupinu koju silom treba vući u Džennet, jer njihov kraj tako izgleda.

Pejgamber vidje jednu skupinu zarobljenika
koje su vodili, a oni vapaje ispuštali.

(Bili su u jednom stanju, dostojni sažaljenja.)

Vidio ih je u okovima taj Lav obaviješteni.
Gledali su u njega ispod oka.

(Svi su, onako krišom, bacali pogled prema njemu.)

Tako da je svaki pojedinačno, od srdžbe prema Poslaniku,
dostojnom povjerenja, škripao zubima i grizao usne.

U svom neznanju ne mogu sebi da predstave da je on sebeb njihovog spasenja, i u srdžbi, škripe zubima i grizu usne od jeda prema njemu.

Uprkos te srdžbe, nisu se usuđivali da izuste
i jednu riječ, jer su bili vezani teškim lancima.
Čovjek zadužen za njih, vodio ih je prema gradu.
Iz zemlje nevjerničke, silom ih je vodio.

Bedr je otprilike 150 km udaljen od Medine prema Mekki. Nakon završene borbe, ovi zarobljenici su ovako vođeni. Ali ovo je interesantno u bejtu: …vodio ih je prema gradu. Iz zemlje nevjerničke, silom. Silom ih, iz okrilja neznabožačkog, vuče prema gradu Medini, prema Svjetlu – prema gradu koji je udomio Poslanika, s. a. v. s., i prve vjernike. Tako to biva, kod svih Božijih poslanika je takva sudbina, da oni najbliži (zbog blizine) ne vide koga imaju, i ovako, iz pakosti i ogorčenosti, grizu jagodice prstiju svojih, dok oni dalji bolje vide, imaju bolju perspektivu. Kako kaže hz. Alija: Koga odbace bliski, prihvate ga daleki. Grad udaljen 400 km od Mekke, druga plemena – oni objeručke prihvataju muslimane, a u Mekki, u njihovom rodnom gradu, prisiljeni su na hidžru! E sad, ovaj čovjek zadužen za ove zarobljenike, vodi ih ovako u lancima. U ovoj osobi možemo da promatramo i naš put na duhovnoj stazi. Koliko puta se možda i u nama pojavi bunt. Ako smo imali prilike da upoznamo velike Božije robove, pa da se na neki način osjećamo njihovim učenicima, koliko su puta oni morali da pretrpe nekakav naš bunt, a vidjeli su to na nama, jer su dalekovidi! Sve su to kabulili radi našeg dobra, radi našeg spasenja.

Sad ovi zarobljenici između sebe šapuću:

„On neće prihvatiti ni otkup ni zlato,
niti zauzimanje možemo očekivati od jednog prvaka.
Za njega govore da je milost svijetu,
a on jednom svijetu siječe grlo i vrat.“

Upućuju na ajeti-kerim: A Tebe smo poslali kao milost svjetovima. (El-Enbija, 107) Oni to između sebe govore, a vide u kakvom su jadnom stanju, misleći: nama će grlo i vrat presjeći. Ovo je vrlo značajno, da vidimo kako se, na osnovu slabosti i bolesti, u čovjeku formiraju slike o onome preko puta tebe.

Sa hiljadu negiranja išli su putem,
ispotiha kudeći postupke Cara.

Ovo njihovo negodovanje je poput negodovanja onog uspavanog pod stablom jabuke u čija usta ulazi zmija, na postupak konjanika. Sjećate se te priče iz Mesnevije. Konjanik je vidio šta se dešava, a pošto nije mogao da uhvati zmiju prije nego što je ona sva ušla u utrobu spavača, on prilazi tom čovjeku i bičem ga udara, govoreći mu: – Ustaj! Ovaj ga gleda, čudi se i negoduje: – Šta ti je, čovječe! Ništa ti nisam uradio!? A ovaj ga udara bičem, i govori mu: – Ustaj! Vidi čovjek da tu nema šale, ustaje, a konjanik mu kaže: – Jedi ove jabuke! (Ove truhle što su dolje ispod stabla.) On se opet opire: – Šta ti je?! Neću da jedem, sit sam! Konjanik ga udara bičem i tjera da jede jabuke. A on dok to jede trpi i proklinje trenutak kad je upoznao ovog jahača! Konjanik šuti, maše bičem iznad njegove glave, dok ovaj silom guta jabuke. Kad se najeo dobro, konjanik ga tjera da sad trči oko drveta. Ovaj se opet opire, ali nema druge, konjanik ga prisiljava da trči. Kad mu se zanebesalo, počeo je da povraća taj sadržaj, i onda vidi da je zmija u njemu bila, i postaje svjestan jahačevog postupka, govoreći: – Ovo je najsretniji trenutak mog života, kad sam tebe upoznao! Eto tako izgleda i ovo: …ispotiha kudeći postupke Cara.

Dalje govore:

„Rješenja smo iznalazili, a ovdje izlaza nema.
Srce ovog čovjeka nije mekše od granita.

Jer oni govore o sebi, oni su takvi, njihova srca, pa ne mogu ništa drugo ni ponuditi osim ono kakvi jesu.

Mi, hiljadu odvažnih ljudi, kao Alp Arslan,
(boreći se) sa dva-tri nejaka gola tipa, napola živa,
ovako smo pritjerani uza zid. Je li to zbog naše
devijantnosti ili od nesretnih zvijezda ili se radi o čaroliji?

Ovdje hz. Mevlana spominje Alp Arslana, zato što je bio simbol odvažnosti – „čovjek lavljeg srca“, seldžučki vladar iz 11. stoljeća, pa stavlja njima u usta ovo ime, ali cilja na hrabrost i odvažnost. Njegovoj generaciji je vrlo blisko to kakav je bio Arslan.

Vidite kako oni vide sebe izuzetno moćnima kad kažu: …dva-tri nejaka, gola tipa, napola živa… Kako ovo može biti, da od njih izgubimo?!

Našu sreću razorila je ta njegova sreća.
Naše prijestolje oboreno je od njegovog prijestolja.
Ako je njegova misija, putem čarolije, nadmoćna postala,
mi smo, također, čaroliju koristili –kako to da nismo uspjeli?!

TUMAČENJE AJETA: „AKO STE VI (MEKKELIJE) TRAŽILI DA POBIJEDITE, PA ETO – POBJEDA VAM JE STIGLA!“

O, VI KOJI VRIJEĐATE, VI STE GOVORILI: „PODAJ POMOĆ I POBJEDU NAMA, ILI MUHAMMEDU, ALEJHISSELAM, – KO GOD JE U PRAVU!“ I VI STE TO REKLI, KAKO BI SE POMISLILO, DA STE ISTINU TRAŽILI NEPRISTRASNO. SADA SMO DALI POBJEDU MUHAMMEDU, DA BISTE VIDJELI POBORNIKA ISTINE.

Ovdje nas upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: Ako ste se molili da pobijedite, pa eto – došla vam je „pobjeda“! (El-Enfal, 19)

Prije nego što su krenuli na Bedr, mušrici su se držali za plašt Kjabe i obraćali Gospodaru: – Allahu, pomozi onu vojsku koja je kod Tebe milija, koja je na Istini! Ebu Džehl je upućivao dovu Gospodaru: – Podaj pobjedu onima koji ne kidaju rodbinske veze! (Smatrajući muslimane onima koji kidaju rodbinske veze.)

Oni su ovako upućivali dove Gospodaru, i onda im se kaže: …pa eto – došla vam je pobjeda! A da se okanite, bolje bi vam bilo! (Da se okanite te borbe protiv Istine, te želje da svojim ustima ugasite Božije svjetlo, to bi vam bolje bilo.) I ako se ponovo vratite (takvim pokušajima), Mi ćemo se ponovo vratiti (I Mi ćemo se vratiti, pomažući one koji su na Istini.) i nimalo vam neće koristiti tabor vaš, ma koliko brojan bio, jer je Allah na strani vjernika. (El-Enfal, 19) Znači, toliki broj vaš – ma koliko vas bilo – neće vam nimalo koristiti. Oni su se uzdali u svoju brojnost – hiljadu njih, a ovamo, sa Poslanikom, nekoliko stotina. I vidite kako oni gledaju na njih i kako ih doživljavaju: napola gole, dvojica-trojica napola živih ljudi… Međutim, ma koliko taj tabor bio brojan, on će, sigurno, izgubiti kad je u borbi sa ovakvim ljudima, jer na drugom mjestu, obraćajući se toj prvoj generaciji, Gospodar kaže Svome Poslaniku: Da si upotrijebio sva blaga svijeta, ne bi objedinio njihova srca, ali ih je Allah objedinio… (v. El-Enfal, 63) Dakle, 313 boraca stupa kao jedno srce, i nemoguće je pobijediti tu vojsku! Eto, vi ste tražili da vidite ko je na Istini, pa vidjeli ste!

Kipovima i Bogu smo dove upućivali:
Uništi nas, ako nismo u pravu!

Vidite, kažu: Kipovima i Bogu dove smo upućivali, jer i mušrici kad se upitaju ko je stvoritelj nebesa i Zemlje, odgovaraju: Allah, ali onda njihov doživljaj Gospodara (kako oni to shvataju) ode u kesret, u mnoštvo (pripisivanje Bogu druga). I šta su tražili? Uništi nas, ako nismo u pravu!

Ovdje upućuje na ajeti-kerim, esteizubillah: A kad su oni rekli: „Bože, ako je ovo zbilja Istina od Tebe, Ti pusti na nas kamenje s neba kao kišu ili nam pošalji patnju nesnosnu!“ (El-Enfal, 32)

Prenosi se kako je jedne prilike Muavija upitao jednog Jemenliju: – Čudnovato, kad razmislim o vama, pa niste pokazali kakvu pamet, hoću reći, izuzetnu ograničenost, glupost ste pokazali kad je žena upravljala vama! A taj mu Jemenlija kaže: – Pa vi ste veću glupost pokazali! Umjesto da molite Gospodara: Gospodaru, uputi nas na Pravi put, vi ste ovo govorili: Bože, ako je ovo zbilja Istina od Tebe, Ti pusti na nas kamenje s neba kao kišu ili nam pošalji patnju nesnosnu! Pogledajte kako ste bili glupi!

Hz. Muavija na ovo nije ništa odgovorio, ušutio je.

Ko god je ispravan i valjan, mi ili on,
podršku mu pruži i pobjedu želi.
Pred Latom, Uzzatom i Menatom smo klanjali
i često ovu dovu upućivali:
Ako je on na hakku, pokaži to!
A ako nije, onda ga podvrgni nama!

(Podaj pobjedu nama.)

Ovdje se spominju ta tri ženska božanstva kod predislamskih Arapa: Lat, Uzzat i Menat, spomenuti su po imenu samo na jednom mjestu u suri En-Nedžm, esteizubillah: Šta kažete o Latu i Uzzau i Menatu, trećoj, najmanje cijenjenoj? (En-Nedžm, 19-20) A onda poslije toga Gospodar ovako kaže u ajeti-kerimu, esteizubillah: To su samo imena koja ste im vi i preci vaši nadjenuli, Allah o njima nikakav dokaz nije poslao; oni se povode samo za pretpostavkama i onim za čim duše žude, a već im dolazi od Gospodara njihova prava uputa. (En-Nedžm, 23)

Pogledajte ovo: Oni se povode za pretpostavkama i onim za čim duše žude – znači, nemojmo ovdje gledati kipove koji su u tom vaktu bili, već obratimo pažnju na ovo: Za čim to nefsovi žude? Sad nek se svako preispita za čime to njegov nefs žudi. Da bi nam to bliže bilo, sjetite se šta Kurejšije nude Poslaniku, s. a. v. s., da bi on odustao od misije poslanstva. Nude mu: vlast, moć i bogatstvo. Eto, to su ta tri božanstva! I ovaj ajeti-kerim ima svevremnu pouku, dok god su ljudi na ovom svijetu. Vidite, oni su bili spremni da na oltaru ovih bogova sve to daju; a što je to božanstvo izrađeno od kamena ili drveta, to je drugo – to je bio samo simbol onoga što je bilo u njihovim srcima. Sjećate se, napravljeno je zlatno tele, ali u ajeti-kerimu se kaže: …njihova srca su bila nadojena teletom. (El-Bekara, 93) Taj kip, to je samo simbol manifestacije onoga šta je u ljudskim srcima. Ovo je jedno veliko upozorenje, da se preispitamo koliko ova božanstva (vlast, moć, bogatstvo, pare…) zauzimaju prostora kod nas, u našim srcima!

Kad vidjesmo da on bješe pobjednik – jasno postade –
da smo mi svi bili tmina, a on svjetlost.
Ovo je odgovor nama: To što ste željeli,
eto, očitovalo se, da ste vi ti koji su u zabludi!

Eto šta smo tražili – pobjedu: Nek pobijedi onaj koji je na Pravom putu! Sad to vidimo, bjelodano nam je pokazano! Ali čim se čovjek okrene na pravu stranu, pod udarcima iskušenja, odmah mu priđe šaptač s druge strane i sa svojim pomagačem u nama samima (našim nefsom) forsira ovakvu misao kao kod ovih ljudi.

Opet, ovu misao su udaljili iz svog fikra
i potisnuli iz svog zikra,
govoreći: „Ovakvo naše razmišljenje, također, poniklo je
iz nevolje koja se u našim srcima učvrstila, da je on na Istini.“

Udaljili su iz svog misaonog sklopa ovu misao o tome na čijoj je strani Istina, potisnuli su to iz svog sjećanja, iako su već došli pred tu kapiju, već vide i potvrđuju Istinu, ali vidite, odmah dolazi jedna druga misao koja potiskuje sve ovo što su bjelodano vidjeli i doživjeli i koja mijenja onaj početni, lijepi i ispravni orijentir. Ta ispravna orijentacija javila se iz nevolje u kojoj su bili, a koja je u njihovim srcima učvrstila ubjeđenje da je On (Poslanik) na Istini. Ali to ubjeđenje drži ih samo dok su bili u tom teškom halu, a onda se opet pokolebaju, govoreći da je Istina kod njih, jer, kažu:

„Šta, zbilja, smeta ako je on nekoliko puta nadvladao?
Svakom, sudbina (ponekad) premoć donosi.
Također, dani sreće su i nas pohodili.
Katkad smo i mi nad njim trijumfovali.“

Desio se Uhud. Prije ovog kazivanja nije bilo Uhuda prisutnog. Ali vidite kako hz. Mevlana, kao čovjek koji je – Allah to najbolje zna – oslobođen vremenskih i prostornih ograničenja, ubacuje imena, neke detalje koje historija ne bilježi… Vidjeli smo maloprije da Alp Arslana stavlja u riječi Kurejšija, sad ovdje (još uvijek se nije desio Uhud) a on na njihova usta govori ovo – i mi smo nekad pobjeđivali…; nekad on a nekad mi, tako da ova misao koja nam se javila da je Istina na njegovoj strani, ne mora biti da je baš tako…

Iznova su govorili: „Premda je on bio poražen,
njegov poraz nije bio kao naš, tako ružan i ponižavajući.“

Vidite kako je Mesnevija prožimajuća, kako ove misli njegove jedna drugu povlače, i on koji je rekao za sebe da je pod nadahnućem, odmah objašnjava šta je taj poraz i kakav je kod jednih, a kakav kod drugih. Sad će kroz razgovor ovih zarobljenika da – ako se i desi poraz Poslanika i Božijih prijatelja – to nije poraz kao poraz ostalih ljudi, jer poraz jednog istinskog vjernika i nije poraz.

Zato što mu je njegova dobra sreća u porazu,
dala stotinu skrivenih radosti pod ruku.

U ajeti-kerimu se kaže: Ne klonite duhom, nemojte se žalostiti (nemojte biti tužni) – vi ćete, sigurno, biti gornji, ako budete mumini (ako budete istinski vjernici)… (Ali-Imran, 139)

U knjigama možemo pročitati da je neki Božiji poslanik ili neki velikan ubijen i da pomislimo kako je to poraz. Ne, nikakako! Pogledajmo kako oni sa vremenske distance od hiljadu ili pet hiljada godina djeluju danas! Ti potezi njihovi na nas djeluju nadahnjujuće. A gdje su oni koji su bili izvršitelji tih gnusnih činova? Dakle: … vi ćete, sigurno, biti gornji, ako budete mumini! Vidite kako je hz. Mevlana lijepo rekao: Zato što mu je njegova dobra sreća u porazu, / dala stotinu skrivenih radosti pod ruku.

Jer na poraženog nikako nije nalikovao,
pošto u tome, pri njemu, nije bilo tuge ni bola.

U tome što oni nazivaju porazom – kako su ga oni vidjeli – on (Poslanik) nije nalikovao na poraženog, jer kod njega nije bilo ni tuge ni bola. Nakon Uhuda, tako izranjavana vojska, 70-ak ashaba ubijenih, ali čim je Poslanik, s. a. v. s., rekao da ponovo krenu za njima, odmah je imao svu vojsku uza se. Mušrici su već bili stali kod jednog mjesta, Ebu Sufjan je počeo da razmišlja: – Zašto nismo za sva vremena završili sa muslimanima?! Pa se počeo dvoumiti da se vrati. Na riječi Poslanika da krenu za njima, odmah su se svi odazvali i krenuli, čak i ranjeni, tek što su bili previjeni. Kad je to čuo Ebu Sufjan, otišao je prema Mekki, nije ni pokušao da dočeka tu vojsku. Znači, njihov poraz ne nalikuje na ove poraze, jer to i nije poraz!

Zbog toga, biti pobijeđen je znak pravih vjernika,
šta više, u porazu, za pravog vjernika, ima dobra.

Kako je ovo teško čuti, a vidjet ćete sad primjera koji će nam pojasniti ovo – biti pobijeđen je znak pravih vjernika.

Ako ti zdrobiš mošus ili amber,
čitav ćeš svijet ispuniti mirisom (poput) bosioka.
A ako nepredviđeno smrviš magareću balegu,
kuće ćeš smradom napuniti do vrha.

Ako se sad smrvi ta druga skupina, onih neprijatelja Istine – kuće ćeš smradom napuniti do vrha. Za njih se u ajetu kaže da su nedžest – to je ta balega, koja će ispuniti smradom kuće do vrha!

U trenutku neslavnog povratka s Hudejbije,
carstvo „Inna fetahna“ se ostvarilo.

*Inna fetahna – dio ajeti-kerima: Mi smo tebi dali jasnu pobjedu. (El-Feth, 1)

Vidite kako sve lijepo plete, i odmah primjer navodi. Poznato nam je šta se desilo na Hudejbiji 6. godine po Hidžri. Poslanik, s. a. v. s., sa otprilike 1400 do 1500 ashaba, r. a., kreće da obavi umru. Bili su zaustavljeni na ovom mjestu koje se zove Hudejbija, ne daju mušrici da prođu prema Mekki, i dolazi do sklapanja ugovora. Taj ugovor, zahiren /vanjštinom, zbunio je sve ashabe, jer je izgledao kao očigledan poraz. Znamo de je hz. Omer reagovao malo žešće, iz ljubavi prema Dinu, upitavši: – Zašto ovo, ja Resulallah?! Pa zar nismo na Pravom putu, i zar se treba povlačiti pred neprijateljima Istine!

Allahov Poslanik mu je rekao: – Omere, ja sam Allahov Poslanik (ja čekam emr, i ja ne radim ništa osim ono što mi se objavi). Kad je došao kod hz. Ebu Bekra Es-Sidika, r. a., ispričao mu taj svoj hal i pitao ga isto što i Poslanika, hz. Ebu Bekr mu je odgovorio isto što i Poslanik. A na kraju mu je rekao jednu rečenicu: – Omere, pusti nek te on vodi, on je Allahov Poslanik. To je poruka i nama danas: ako smo u situaciji da upoznamo varise (one koji nasljeđuju Božije poslanike, tu neiscrpnu baštinu) prepustimo im se da nas vode. Oni idu stopama poslanika i zovu ljude Božijoj kapiji, pa kad dođu neke stvari koje su nam nejasne, nemoj da odmah požurimo, komentarišemo ili osuđujemo… Nek su nam uvijek na pameti riječi hz. Hidra kad kaže Musau, alejhisselam: Kako ćeš me slijediti na onom o čemu nisi upoznat. Kad je to tako, onda ti ostaje samo da kažeš: Čujem i pokoravam se!, i da pustiš da te on povede dalje. Nije to slijepi taklid / oponašanje, nego potpuna pripravnost za takvu stvar; sviješću svojom si dokučio o čemu se radi, pa ćeš reći: Ja sad to ne razumijem i ne vidim, ali ti vjerujem, i nadam se da će doći vakat kada ću moći da vidim…

I dakle, sad se Poslanik i ashabi, nakon potpisanog ugovora, vraćaju nazad u Medinu. Svi šute, teško im je, nisu vidjeli Mekku, a tako su bili blizu… A onda, tokom njihova povratka u Medinu, dolazi objava sure Feth: – Mi smo ti dali jasnu pobjedu! Tad je Pejgamber, s. a. v. s., prišao svojom jahalicom do hz. Omera i proučio mu ovaj ajeti-kerim: Inna fetahna leke fethan mubina… / Mi ćemo ti dati sigurnu pobjedu… I šta se desilo za dvije godine. Na Hudejbiji je bilo 1400–1500 ashaba, a za dvije godine (8. godine po Hidžri), 10000 ashaba ulazi u Mekku, i to bez borbe. Eto, to su stvari koje mi ne možemo dokučiti, ali Pejgamberu je to bilo jasno, a nama ostalo kao vječan primjer za odgoj.

SKRIVENI RAZLOG, RADI KOGA JE HAKK SVEVIŠNJI, POVRATAK RESULA, ALEJHISSELAM, SA HUDEJBIJE, NAZVAO POBJEDOM, A DA ON NIJE OSTVARIO SVOJU NAKANU (DA ĆE UĆI U MEKKU I OBAVITI UMRU), REKAVŠI: „MI SMO TEBI DAROVALI JASNU POBJEDU“. JER TO JE SAMO NAIZGLED BILO ZATVARANJE (PORAZ) ALI, ZBILJSKI, TO JE BILO OTVARANJE (POBJEDA), BAŠ KAO ŠTO JE GNJEČENJE MOŠUSA NAIZGLED GNJEČENJE, A ZBILJSKI – DOKAZ NJEGOVOG SVOJSTVA MOŠUSNOSTI I POKAZIVANJA NJEGOVIH VRLINA U SVOME SAVRŠENSTVU.

Dođe mu poruka iz Carstva: „Idi (naprijed),
neka te spriječenost od ove pobjede ne rastužuje!

Iz Božanskog carstva, Poslaniku dođe poruka: Ove zamke koje su ti postavljene na putu do cilja – u ovom slučaju – da dođete do Mekke, neka te to ne rastužuje:

Jer u ovom tvom trenutnom poniženju je pobjeda.
Eto, ta i ta tvrđava, ta i ta oblast, tvoji su!“

Nagovještaj novih pobjeda u bliskoj budućnosti. Ubrzo nakon Hudejbije desit će se osvajanje Hajbera.

Pogledaj, najzad, kada se on povukao u žurbi,
šta je ostvario protiv plemena Kurejza i Nadir.

Sad opet jedna stvar, kao i ono prije (Alp Arslan) što smo spomenuli. Ovim hoće da kaže meni i tebi: Pogledaj, najzad, kad se on povukao u žurbi (povlači se sa Hudejbije i vraća se u Medinu), šta je ostvario protiv plemena Kurejza i Nadir. Pogledaj pobjedu koju je ostvario! Ova pobjeda se desila prije Hudejbije, jer ovo pleme Nadir, zbog mnogo puta prekršenih dogovora bilo je iseljeno iz Medine. Većina njih otišlo je u Hajber, a neki u Šam. Što se tiče Kurejzija, oni su ostali u Medini. Znamo šta su uradili u vaktu opsade 5. godine po Hidžri – iznutra su pomogli vanjskom neprijatelju – ali Bog Uzvišeni sačuvao je vjernike od njih.

E sad vidite, opet bi rekli kako hz. Mevlana miješa prošlost i budućnost. Ali, kako ovo izgleda kod velikih Allahovih robova? Šta je za njih prošlost, a šta budućnost? Ovo je teška tematika, ali da nam ovo bude shvatljivo, sjetite se onoga primjera (navodili smo ga) koji nam je potreban kod ovakvih stvari. Čovjek na visokom stablu sjedi, a dolje ispod je drugi čovjek. Negdje izdaleka ide karavana, onaj gore na vrhu, vidi tu karavanu – to je za njega sadašnji trenutak, a za onog dolje – to je budućnost, jer je još uvijek ne vidi. Kad karavana dođe do tog drveta, sad je opet svakako vidi onaj gore, a vidi je i onaj dolje. I za jednog i za drugog, to je sadašnji trenutak. Kad karavana ode iz vidika onoga što dolje sjedi, za njega to biva prošlost, a za onoga gore i dalje je sadašnjost. Znači, mekam koji Gospodar otvori Svom robu, On mu na tom mekamu daje poseban uvid. Za ovoga dolje, tri su stanja: budućnost, sadašnjost i prošlost; za onoga gore – sve je sadašnji momenat. I kad hz. Mevlana ovako pomiješa prošlost i budućnost, možemo reći da je historijski pogriješio. Ali, daleko od toga! Još jedna stvar na koju bih ukazao, a koja bi se mogla u jednom drugom smislu shvatiti, vezano za ovaj bejt i ovu ostvarenu pobjedu protiv plemena Kurejza i Nadir, nakon Hudejbije; kad je na takav način sve završeno i kako je to Poslanik primio, a onda i svi ostali ashabi slijedeći Poslanika… I u tebi i meni dešava se sve ovo: imamo vanjskog i unutrašnjeg neprijatelja. U ovom smislu, pleme Nadir je vanjski neprijatelj, a pleme Kurejza, koje u Medini pokušava da ti zabije nož iza tvojih leđa, tvoj unutrašnji neprijatelj. Sad je ovdje, svakome od nas, potrebna pobjeda nad našim vanjskim i unutrašnjim neprijateljem. Pa da Allah dadne da se individualno i džematile ostvarimo u ovome ajeti-kerimu: Dali smo ti sigurnu pobjedu!, i da tako ostvarimo pobjedu protiv i unutrašnjih i vanjskih neprijatelja.

Također, tvrđave oko ta dva mjesta mu se potčiniše
i veliki dobitak u obliku ratnog plijena, pao mu je u ruke.

Kad su osvojili Hajber onda su se otvorili drugi fadileti tog osvajanja. (Iz Kurejze vrlo malo, a iz plemena Nadir puno više, jer ih je bilo mnogo.) Na taj način je pripremljen ovaj mirni ulazak u Mekku, jer dokle god je Hajbera bilo (ne samo s jednom tvrđavom nego sa više njih) sa blizu 10000 Izraelićana / Jevreja, uvijek je prijetila opasnost – ako nekad krenu muslimani prema Mekki – da ovi to iskoriste, da ih s leđa napadnu. I pogledajte kako je Gospodar sve to uredio, da svako dođe na ono mjesto gdje treba, da bi se onda sve odigralo ovako kako mi danas, čitajući i slušajući o tome, sebe odgajamo.

A ako tako ne bi bilo, pogledaj ovu skupinu
ispunjenu brigom, bolom, ushitom i ljubavlju.

Ako tako ne bi bilo kako sam ja rekao – da je u porazu pobjeda za takve ljude – Pejgambere i Božije prijatelje, pogledaj kako izgleda ta skupina ispunjena brigom… Za kim? Za kim je bio brižan Poslanik, s. a. v. s., tada? Za svojim borcima-sljedbenicima, a i danas danile, u ovom trenutku, veliku brigu ima za nama – bolom / dertom, ushitom i ljubavlju – sve je to pri ovim velikim Allahovim robovima.

Otrov poniženja kao šećer jedu.
Trnje briga kao deve pasu.

Ovaj otrov koji je, recimo, nekakav poraz donio, oni to jedu kao šećer, jer takvo imaju povjerenje u svog Gospodara, a Trnje briga kao deve pasu. (Gospodar tako stvorio deve, da one trnovito pustinjsko bilje jedu, a da im usta ne ostaju izranjavana.) Tako ni trnje briga neće ostaviti traga na ovim velikim Allahovim robovima.

To čine radi same brige, a ne radi olakšanja.
Ova uniženost je pred njima poput merdevina.

Pred njima je taj poraz, bol, udarci – sredstvo uspinjanja ka Bogu Uzvišenom.

Toliko su sretni na dnu jame,
da se boje prijestolja i krune.

Sad će nam to biti jasnije.

Svako mjesto, gdje je Voljeni njihov drug,
iznad je neba, a ne pod zemljom!

Neka druga strana može imati utisak da su oni u jami, ali oni, i ako se fizički nalaze u jami, oni su sa Voljenim, nisu odvojeni od Njega, i boje se prijestolja i krune. To je ono što nudi ova kategorija, kao što su Poslaniku ponudili: Evo, sve ćeš imati, samo nemoj radit to što radiš, ne pozivaj ljude! Zašto? Jer će onda sva božanstva, na kojima oni grade svoju sreću, popadati i pretvoriti se u prah i pepeo.

A sad, da nam pojasni kako jedan ašik, bez obzira gdje se nalazio – na prijestolju ili u jami, on je svim svojim srcem vezan za Stvoritelja, on je uvijek iznad neba.

KOMENTAR HADISA MUSTAFE, ALEJHISSELAM: „NE UZDIŽITE ME NAD JUNUSA SINA METTAOVA.“

Junus, a. s., je bio poslat narodu Ninive. To je grad oko današnjeg Mosura. Još uvijek imaju ostaci njegovi. Bio je to grad od nekih stotinjak i više hiljada stanovnika. Pozivao ih je 33 godine, a samo su se dvojica ljudi odazvali njegovom pozivu. Zamisli to – 33 godine! Toliko je ovaj nefs zaslijepljen žudnjom za ona tri idola (vlast, čast, bogatstvo) da je tome teško odoliti i odazvati se ovom pozivu. Nakon što je najavljena kazna, da će 40. dan nastupiti uništenje tog naroda, Junus, a. s., je napustio taj narod, ne čekajući dopuštenje Gospodara, a to poslanici moraju. Računao je da je stvar već gotova i da je njegov narod nepopravljiv, i on je otišao. To ga je dovelo do mora, ukrcao se u lađu, i znate šta se dalje desilo: izbila je velika oluja. A tad je valadalo pravilo, kad brod zadesi takva oluja, onda je, očigledno, da se na brodu nalazi neko ko je izazvao Božiju srdžbu, pa se putem žrijeba saznavalo ko je taj, kako bi ga bacili u more s broda. Junus, a. s., je shvatio o čemu se radi i sam je skočio u more. Riba ga je progutala – a naredba Allahova je bila da ga proguta, ali da ga ne rastače u sebi – i sad se on spušta u dubine mora, u tri tmine: tmina noći, tmina utrobe, tmina mora. E sad, kad Poslanik, s. a. v. s., kaže: Ne uzdižite me nad Junusa sina Mettaova, a. s., fizički kad gledate to znači: Moj mi'radž je bio gore, a njegov dolje!

Sad će nam to kazati hz. Mevlana.

Pejgamber je rekao: Moj mi'radž
nije iznad mi'radža Junusova.

(Svako mjesto, gdje je njihov Voljeni drug, iznad je neba, a ne pod zemljom! Makar da je to jama, utroba ribe ili dno mora.)

Ja sam uzdignut nebu, a on nizini,
jer, blizina Hakku, je izvan svake mjere.
Blizina nije ići prema gore ili prema dolje.
Biti blizu Hakka, to je: uteći iz hapsa egzistencije.

Božanska blizina nije stvar uspona i spuštanja. Jer Bog nije na određenoj tački u svemiru kojoj se može pristupiti na ovaj način. Stoga, približavanje Njemu ne zahtijeva prostorno putovanje, već približavanje Svemogućem je oslobođenje od okova i veza virtualnog i fizičkog postojanja. U plemenitim ajetima Kur'ana razjašnjena je ova činjenica da Bog nije vezan ni u jednom smjeru. Među njima je i 115. ajet sure El-Bekara: Allahu pripadaju i istok i zapad; kuda god se okrenete, tamo je Allahovo lice.

Blizina Hakkova je da utekneš iz te iluzije, da ti postojiš kao odvojen entitet, a ne kao neko ko opstoji, koji je uveden u ovaj svijet po Allahovoj volji, i Njegovom svemoći održavan do roka. Eto, to znači biti blizu Hakka, to je ovo: uteći iz hapsa egzistencije.

Kakvo mjesto ima nepostojanje za pojmove „gore“ i „dolje“?
Nepostojanje nema ni „brzo“, ni „daleko“, ni „sporo“.
Radionica i blago Hakkovo je u nepostojanju. A ti si
obmanut postojanjem; pa kako ćeš znati šta je nepostojanje?

Sve ovo što ulazi u naš život, dok smo mi na ovom svijetu, to dolazi iz svijeta nepostojanja: nije ga bilo, kao što i nas nije bilo, pa smo došli na ovaj svijet. Doživljavati sebe da si sam po sebi ovdje, to je taj najveći problem, i to je taj haps iz kojeg treba pobjeći. A može se pobjeći jedino pokornošću na ovim kapijama Božijim, poslanicima i Božijim prijateljima.

Prema tome, ovaj njihov slom (poraz), o ugledniče,
nema nikakve sličnosti sa našim slomom.

Sad se vraća na razgovor onih zarobljenika. Znači, njegov poraz nema nikakve sličnosti sa njihovim.

Tako, oni se raduju u poniženju i stradanju,
kao što mi to činimo u časovima sreće i počasti. (4518/III)

Eto tako ovi Allahovi robovi doživljavaju sve što im u životu dođe, jer su neodvojeni od Gospodara: oni uživaju pravu sreću u poniženju i stradanju, kao što mi činimo kad nam dolaze nadohvat ruke ukrasi ovoga svijeta, a za čim žudimo, mada vidimo kako to iz naših ruku izmiče i prolazi.

Zašto je – između ostalog – rekao: Poslanikov miradž je gore, a njegov dolje? Znači, u dubinu i u visinu. A kako sad u tom događaju vidjeti ovo što je rekao hz. Mevlana, ovu blizinu Hakkovu? Vidite kako Junus, a. s., uči dovu u utrobi ribe: La ilahe illa ente, subhaneke inni kuntu minezzalimin! – Nema Boga osim Tebe… Kome možete kazati Tebe? Nekome ko je prisutan tu. Nije upotrijebio treće lice, pa da kaže: Hu (neko ko je odsutan, koga nema tu). Junus, a. s., u ribi, na dnu mora, u tri tmine izgovara: Nema Boga osim Tebe… I na to nam Posalanik, s. a. v. s., ukazuje. Pa ako vidimo da je neko od Allahovih robova u nekoj teškoj situaciji, da ne pomislimo da je ova druga, niska strana, zagospodarila nad njim. To je nemoguće! Oni su uvijek gore, bili u jami ili na Nebu – oni su uvijek na Nebu!

Pa staćemo ovdje i, ako Bog da, nastaviti.

In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji Hakk-vallahu ea-lem bis-savab!

Ovo nije gatanje po zvijezdama,
niti čvaranje po pijesku, niti je san;
ovo je ,,vahji-hakk” (božansko otkrovenje);
A Allah, dž. š., najbolje zna šta je pravo!
El-Fatiha!

104. ders iz trećeg sveska Mesnevije, koji je h. hafiz Mehmed Karahodžić održao 31. 08. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.