Sjetio sam se jednog poglavlja iz kitaba  Fihi ma fihi, gdje  hz. Mevlana govori o tome kako je prilikom prvog obraćanja muslimanima, trećih halifa hz. Osman Zunnurejn, r. a., kad se popeo na mimber zašutio. I šuti, šuti – ništa ne govori, a u dušama prisutnih nastupa jedno gibanje, jedan vanredan hal, jedno vanredno ushićenje – gotovo da ne znaju ni gdje se nalaze.

”Mesnevija”, treći svezak, bejtovi: 4078 – 4114/III  (drugi dio)

Prilagodio i obradio: Šaban GADŽO

Časopis „Bosna“ u dogovoru s hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem prenosi u nastavcima dersove iz “Mesnevije” održane u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu u Sarajevu.

Ja sam, poput ismailija, bez straha.
Šta više, ja sam kao Ismail, oslobodio se glave.

Ovdje spominje sektu ismailija o kojoj ste sigurno imali priliku puno štošta čuti. Mi se nećemo baviti onim šta se sve u historiji prenosi o toj sekti, uglavnom dovoljno je da znamo da se sekta pojavila otprilike oko 1090-te godine u brdima Kazvina kod Kaspijskog jezera. Tu je nastala poznata utvrda Alamut i oko 164. godine su bili nepomjereni sa svog mjesta, odakle su, kako nam se prenosi kroz historiju, sijali strah i trepet, pogotovo kod uglednih ličnosti na položajima. Imali su taj svoj koncept borbe za istinu, ali u kontekstu gdje ih spominje hz. Mevlana u ovom dersu, oni su uzeti kao simbol, zato što ih je odlikovalo to da su u svakom trenutku bili spremni dati život za tu ideju, nastranu što je ideja naopaka! Nećemo sad ovo pogrešno razumjeti zašto ih hz. Mevlana spominje! On hoće da nam kaže šta je to spremnost na žrtvu. A da vas podsjetim: davno sam vam ispričao kad nam je jedne prilike Hadži Hafiz, govoreći isto ovako Mesneviju, rekao: – Učili ste u školi, vidjeli ste u čitankama sliku Marije Bursać ispred streljačkog voda, gdje onako gordo govori: Živio Staljin! Živio komunizam! Zna sigurno da je smrt tu pred njom, ali ona ne odustaje od svoje ideje! I ubili su je, znamo sve kako je to bilo… A Hadži Hafiz kaže: Zato što su bili spremni da daju što je najvrjednije – život, Allah im je dao da pobijede. Nećemo ovo pogrešno razumjeti…  Znači,  imate ovamo jednu ideju koja nije prava – komunizam, vidimo koliko je vakta trajao i kako se raspršilo sve kao kula od karata, ali vidite šta znači spremnost na žrtvu! I onda, kad dođe vakat da se ona prinese, kaže Hadži Hafiz, žrtve su male, a učinak ogroman! A kad nisi spreman na žrtvu onda, kad dođe vakat da se žrtve prinesu –žrtve će biti ogromne, a učinak minimalan! To možemo da vidimo kroz sva stoljeća. Ja sam, poput ismailija, bez straha, kaže ovaj ašik, jer takvi su bili ti ljudi, sljedbenici Hasana Sabaha. U svakom trenutku, na njegov mig, spremni da dadnu život. Šta više – pojašnjava ovaj ašik – ja sam kao Ismail, oslobodio se glave. Ja sam poput Ismaila, dobrovoljno saglasan spustio svoju glavu pred tim nožem… Kao što je i Ismail, a. s., rekao:  Babo, učini onako kako ti Allah naređuje, naći ćeš me, inšallah, strpljivim! (Es-Safat, 102) I sad hoće da kaže ovim savjetnicima – vi me plašite smrću, a moje stanje je ovako.

Ja sam se oslobodio od pompe, sjaja i lažnog prikazivanja.
Reci: Dođite! Voljeni je mojoj duši rekao: Dođi!

U drugom polustihu ubacuje jedan dio ajeti-kerima: Kul teā-lev – Reci: Dođite… (El-En'am, 151)

Vidite šta kaže u ovom bejtu: Ja sam se oslobodio od pompe, sjaja i lažnog prikazivanja, znači – sve ovo što sam prošao, sa punom sviješću, potpuno predan Bogu, bilo je u službi da od mene eliminiše pompu, sjaj i lažno prikazivanje! Zapitajmo se sad, koliko smo se mi oslobodili ovih stvari!?  Teško to, vjerovatno, ide ako nismo spremni da na pravi način podnesemo iskušenja što nam ih Gospodar daje. A sve je to  radi našeg dobra.  Vidite u kojoj su službi iskušenja – da te kutarišu ovakvih problema: pompe i sjaja, rijaluka i lažnog prikazivanja. Voljeni je mojoj duši rekao: Dođi! I ovdje upućuje na ajeti-kerime, esteizubillah: Reci ti njima (Muhammede): „Dođite da vam kažem šta vam Gospodar vaš propisuje: da Mu ništa ne pridružujete, da roditeljima dobro činite, da djecu svoju zbog neimaštine ne ubijate – Mi i vas i njih hranimo – ne približujte se nevaljalštinama, bile javne ili tajne; ne ubijajte onog koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva, eto to vam On preporučuje da biste razmislili – i da se imetku siročeta ne približavate, osim na najljepši način, sve dok punoljetno ne postane, i da krivo na litru i na kantaru ne mjerite; Mi nikoga preko njegove mogućnosti ne zadužujemo; i kad govorite, da krivo ne govorite, pa makar se ticalo i srodnika, i da obaveze prema Allahu ne kršite – eto, to vam On naređuje da biste to na umu imali.“ I onda se ova misao završava ovim ajeti-kerimom: I doista, ovo je Pravi put Moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od Puta Njegova; eto, to vam On naređuje, da biste se grijeha klonili. (El-En'am, 151–153)

Sad nam biva potpuno jasno kakvu poruku nose ove ašikove riječi u kojima je i dio ajeti-kerima – Reci: Dođite! Time hoće da kaže: ja sam se obistinio po pitanju svega ovoga što nam je Gospodar naredio i zabranio! A vidjeli ste šta je sve rečeno u ovim ajeti-kerimima, pa pogledajte dobro ova tri ajeti-kerima!

Voljeni je mojoj duši rekao: Dođi! A možeš mu doći jedino ako ovo doneseš sve na svoje mjesto. E sad, zamislite, ispitajmo se – koliko od ovoga donosimo i koliko smo donijeli na mjesto.

Pejgamber je rekao: Revnosan u prethodećem,
s davanjem, je onaj koji je siguran u dolazeće.

Upućuje na hadisi-šerif. Prenosi se da je Poslanik, s. a. v. s., rekao: Men ejkane bil halefi, lem jahzerit-telefi. / Ko je siguran u budućnost, on se ne boji propasti.

Iz konteksta se vidi da se pod propašću misli na propast imetka, tj. ko je siguran u budućnost, on dijeli sirotinji, znajući da ništa od toga neće ostati bez rezultata, a koji je rezultat, to nam sljedeći bejt kaže:

Ko god vidi, da mu se za jedan dar uzvraća sa stotinu darova,
brzo se upusti u tu igru darivanja s tom namjerom.

Ko god se obistinio po pitanju ajeti-kerima: Ko dođe sa dobrim djelom –  Allah će mu ga udesetorostručiti (za to ima 10 sevapa, nagrada) – El-En'am, 160.  A u hadisima nam se govori da je ta nagrada stotinu i sedam stotina puta i viša. Dakle, ko god vidi da mu se za jedan dar uzvraća sa stotinu darova, on se radosno upušta u tu trgovinu, ali koji to vidi u smislu uvida (produbljenog saznanja), odnosno basireta (srčanog, duhovnog vida). A da bi dobio ovaj vid moraš proći ovo, tj.  da se odazoveš na ove kur'anske riječi: Kul te’ā-lev – Dođite!, dođi Gospodaru, i ti i ja, na ovakav način – donoseći na mjesto sve što ovi ajeti traže od nas, onda ćeš zadobiti basiret, i onda ćeš vidjeti, bez sumnje i kolebanja, da su i riječi ajeta i riječi Poslanika istina. Da je to tako mi vjerujemo, a sad – koliko je jaka ta vjera, neka se svako ponaosob zapita. Jer, vidimo kako se teško rastajemo od nečeg što se traži od nas, toliko smo se vezali za taj „dobitak“ ili „sreću“ kako ih mi doživljavamo, da je rastanak bolan. Međutim, treba samo drugačija percepcija da bude, da shvatiš da ništa nije tvoje, da ti je sve darovano, da bi Gospodar vidio kako ćeš se odnositi prema tome. (Gospodar to zna, ali da tebi pokaže koliko si spreman da sa onim što ti je povjereno na najljepši način postupiš, jer to ti je emanet od Gospodara – sve što ti je dao. I onda, kad On to povrati Sebi, ti nikakvo negodovanje ne osjećaš, jer tvoje nije ni bilo.)

Zato je sav svijet vezan za bazar,
da bi, kad korist dođe, svoj mal trošio.

Trgovac da dođe do zarade, a mušterija da dođe do željenog predmeta, i tako smo svi na bazaru.  Dunjaluk možemo posmatrati kao bazar, i sav je svijet vezan za bazar, a naši potisci su samo radi želje da dođemo do koristi, ali kako mi doživljavamo korist, to je drugo pitanje. Trebalo bi da nas ovi bejtovi nauče šta je korist, šta je prava sreća i da se sačuvamo od gubitka. Eto, svi iz te pozicije poslujemo na ovom bazaru dunjaluka.

Zlato im u kesama i sjede očekujući,
da im dobit dođe, pa da ga istrajni, trošiti počne.

Sad pokazuje kako izgleda naša uloga: sjedimo na bazaru sa željom da nam dobit dođe, skupljamo pare u kesu kako bi se umnožilo naše bogatstvo…  Nije u tome nikakav problem, ali vidite ovo – pa da ga istrajni, trošiti počne. Ovim nam pokazuje i nešto bez čega čovjek ne može doći do rezultata, a to je istikamet (ustrajnost). Vidite šta kaže: sjede očekujući, da im dobit dođe… Strpljiv i ustrajan, spreman je da čeka dok ta dobit ne dođe, što znači – nemoj očekivati da taj put bude lahak, nemoj da te prevare oni koji kažu može to lahko, ima kratica… Nije to zakonitost na ovom svijetu. Ti pokaži istrajnost, a onda, kao istrajni počni trošiti…

Kad vidi trgovačku robu u profitu bolju,
ljubav mu ohladi u pogledu njegove robe.

Svako od nas kad vidi da neka roba ima  bolju prođu od one koju on nudi, on  odmah ohladi prema onome što je kod njega, jer bi volio da i on ima tu bolju robu.

Do tog trena bio je zagrijan za svoju robu,
jer je u njoj vidio dobitak i porast.

Videći sad da kod drugog druga roba donosi veću dobit, on odjednom želi da ima tu robu. Nije to problem ako čovjek na pošten način želi da dođe do te robe i do dobiti, ali ako te to toliko zanese da zaboraviš na onu ahiretsku kuću, koja te čeka svakog trenutka, onda ćeš mahrum ostati – lišen ahiretske dobiti. 

Tako je u svim naukama, umjetnostima i zanatima:
dok ljudi ne vide nešto bolje, prednost daju ustaljenom.

Isto je tako i sa ilmi-zahirom i ilmi-batinom. Ono skriveno znanje (ilmi-batin) ne izaziva nikakvo interesovanje kod većine ljudi. Neko ko ne vidi to znanje kao istinsku vrijednost, on je sav predan ilmi-zahiru, onome što očima vidi i što mu njegova čula mogu da dokuče, a od čega ima materijalnu korist – on je tu na svom terenu i on na tom bazaru posluje,  a oni pravi, rijetki velikani duha – oni su u ilmi-batinu otkrili istinsko blago.

Jedan dječak, izuzetno nadaren, ali iz siromašne porodice, dolazi kod jednog učitelja koji je predavao svjetovne nauke. Učitelj je vidio na njemu posebnu bistrinu pa ga je počeo podučavati. I dječak zaista želi da nauči, ali zbog tegobe djetinjstva, on žudi za uspjehom. Rekao je sebi, vala ću se truditi pa da mogu što više zaraditi, kako bih što više imao novca, i ako mi Bog dadne porodicu, da ne živimo u stanju u kojem sam ja bio. Prolazili su dani, on je napredovao u nauci i lijepom odgoju. Ali, ova misao mu nije dala mira. Ovaj učitelj, koji nije bio samo učitelj ilmi-zahira, ovoga vanjskog znanja, nego je bio upućen i u ovo drugo, skriveno znanje, kaže mu jedan dan (sad je učenik već mladić): – Otiđi na bazar (u ovu čaršiju dunjaluka, u kojoj se mi svakodnevno nalazimo), vidjet ćeš na tom i tom mjestu jednog čovjeka; siromašan je po odjeći, i to baš drastično, pa će ti ga biti lahko prepoznati. Traži od njega da ti dadne blago koje ti želiš. Mladić se začudio, kako učitelj otkriva njegovu tajnu koju on nosi, a koju nije nikome spomenuo. On dolazi na trg i vrlo lahko prepozna tu osobu. Priđe mu i kaže takva i takva stvar – upućen sam na vas da mi date blago. Ovaj, iz te jedne napola poderane torbice, izvadi jedan prekrasan dragulj, i kaže mu: – Evo ti ovo, bujrum! Mladić gleda dragulj, i u momentu su mu sve kombinacije prošle kroz glavu: evo me, sad sam jedan od najbogatijih ljudi, šta sad sve mogu sebi da priuštim! Kako je bilo lijepo biti uz onog učitelja! Evo, dođoh do murada! Onda upita siromaha: – Kako mi to tako jednostavno daješ toliko blago, a ništa za uzvrat ne tražiš?!  On mu kaže: – To meni ne služi nizašta, a tebi može poslužiti. I mladić odlazi. Ali kad se Allah smiluje Svome robu (a ovaj mladić bio je čestit, odgojen) nakon par trenutaka, on se vraća ovom čovjeku i kaže: – Čekaj malo, molim te. Evo ti natrag ovo, a daj mi to pravo blago. Ovaj se nasmija, pa ga upita: – Koje hoćeš blago? Dao sam ti ga. Pogledaj, koja je vrijednost u tome! Mladić reče: – Daj mi to blago koje ti imaš i koje čuvaš, jer ima nešto kod tebe vrijednije od ovog što si mi dao, a čega si se riješio tako lahko, a to je blago kome je sav svijet na koljenima. – Može – kaže mu starac – ali ti onda valja krenuti za mnom. Mladić je pristao, a ovaj ga je vrlo brzo doveo do kemala (do savršenstva). E tako, dok ljudi ne vide nešto bolje, prednost daju ustaljenom.

Dokle god nema nečeg boljeg od duše, duša je cijenjena.
Kad dođe nešto bolje, slava duše postane klizava stvar.

Ovdje je duša u značenju života, pa – dokle god nema nečeg boljeg od duše, duša je cijenjena. Zato oni kojima je to pokriveno i daju onakve savjete ašiku. Kad dođe nešto bolje, kao što je došlo ovom ašiku, gdje on vidi skroz drugi svijet, i vidi da suštinski nema umiranja nego da je to upravo afirmacija života, susret sa Voljenim – slava duše postane klizava stvar, ne vrijedi. Zato ašik ulaže sve svoje sile, trud i napor da nađe Voljenog.

Beživotna lutka biva duša djetetu,
dok ono ne sazre i bude u stanju samo dijete roditi.

Kad dođe do pameti i do zrelosti, dijete odbacuje igračke. Isto tako i zreo, odrastao čovjek, kad mu se otkrije ilmi-batin, ovo skriveno, istinsko znanje, on odbacuje ilmi-zahir, ovo vanjsko znanje, koje počiva na materijalnim dokazima, a na kome dunjalučki ljudi grade sve svoje uspjehe i sreću.

Ove slike i ove predodžbe su lutke.
Tebi je to trebalo dok si bio dijete.

Ove predodžbe, obmane i iluzije, to su tvoje i moje lutke, naše igračke. Dok ne odbacimo te igračke, nećemo vidjeti istinu. Zato, prođi se te igre, jer od takvih predodžbi, istina koja je tako blizu, ne može da se prepozna.

Kad se duša oslobodi od djetinjstva, u visalu je,
izbavljena od osjećaja, slika i uobrazilja.

(Dakle, dospjela je u Božiju blizinu.)

Dok se ne oslobodimo slika i uobrazilja, nećemo doći do visala (do Božije blizine), to je nemoguća stvar. Učimo ajet: Kad te Moji robovi pitaju za Mene – pa Ja sam blizu! (El-Bekare, 186), ali mi to ne poimamo, jer imamo svoju ličnu sliku o Gospodaru, i sad čekamo da se u našu sliku, u našu uobrazilju uklopi Istina, a ona ne može stati u nekakve okvire, ona je iznad toga.

Onda nam hz. Mevlana kaže:

Nema mahrema da bih govorio nedvosmisleno.
Ušutio sam! A Allah zna šta je najskladnije (najumjesnije).

Vidim, kaže hz. Mevlana, da nema onih koji su bliski (mahrem) ovome što ja govorim, pa moram izabrati ovakav govor, s puno aluzija, i onda sam ušutio.

Ovo:  Ušutio sam!,  nisam razumio da nas je ostavio prikraćene nego – naprotiv, u ovome smislu sam prišao ovom bejtu: Sjetio sam se jednog poglavlja iz kitaba  Fihi ma fihi, gdje  hz. Mevlana govori o tome kako je prilikom prvog obraćanja muslimanima, trećih halifa hz. Osman Zunnurejn, r. a., kad se popeo na mimber zašutio. I šuti, šuti – ništa ne govori, a u dušama prisutnih nastupa jedno gibanje, jedan vanredan hal, jedno vanredno ushićenje – gotovo da ne znaju ni gdje se nalaze. A on šuti i gleda po njima. Kad pođe da siđe s mimbera, reče im: – Vama je bolji predvodnik koji radi, nego predvodnik govornik. Pa kaže hz. Mevlana: – Istinu je rekao! Korist je bila ogromna. Mnoge su koristi priskrbili i mnoge su im tajne otkrivene, što se nije desilo preko mnogih besjeda prije toga. (Opet se vraćamo na sihir i onu lijepu riječ, onu slatkorječivost.)  Cilj govora je neka korist ili poseban osjećaj, a bez riječi mnogo se više rekne nego što se riječima učini. Sebe je nazvao djelatnikom, a da, formalno, ništa nije uradio dok je bio na mimberu: nije klanjao, nije sadaku dijelio, nije hadž obavljao niti se borio, a rekao je da je za vas bolji djelatnik nego govornik. Djelovanje i djelotvornost (učinkovitost) nisu samo vidljiva forma; forma je vanjski oblik djelovanja, a pravo djelovanje je duša djelovanja. Onda, hz. Mevlana, da nam to potkrijepi, navodi hadisi-šerif: Moji su ashabi kao zvijezde, za kojim god krenete, izaći ćete na Pravi put. A jelde, zvijezde kad gledamo, one šute, ništa ne govore; ali gledajući zvijezde, oni koji razumiju, raspoznaju Pravi put od stramputice i dolaze na cilj. Isto tako, kaže hz. Mevlana, moguće je da u Božije miljenike (te zvijezde u tvom vaktu) gledaš i da budeš privučen njima, da oni tobom ovladaju, da te mijenjaju bez riječi i rasprava, bez rekla-kazala; i da ti se odredište ukaže, i da te na mjesto sastanka dovedu. (I pogled takvog Božijeg roba može te osloboditi i pripremiti za ovaj susret!) Takvi ljudi poput nebeskih zvijezda hodaju i među nama, pa ako takvog nađeš i budeš privučen na tu stranu, Put će ti postati jasan, pa ćeš tako dospjeti u ovaj visal, u Božiju blizinu, kako je rekao u prethodnom bejtu: Kad se duša oslobodi od djetinjstva, u visalu je. Kad dođe do susreta duše s Bogom, u tom razdoblju svoga razvoja, čovjek se oslobađa osjećanja straha i fantazija; on počinje osjećati  u sebi prisustvo jedne Više Sile, koja njime vlada…

E sad, kao da nam kaže hz. Mevlana: Evo, ja sam ušutio, a pogledajte dobro u ovo šta sam vam prije rekao, pa – uz Allahovu pomoć – izvući će vas to iz vaše uobrazilje, iz vaših iluzija i raznih podvala, i dovesti vas – ako Bog da – u hadret Hakkov, u Božiju blizinu.

Ovdje ćemo stati, premda nije završeno poglavlje. 

In-ne nedž-mes tu-ne rem-les tu-ne hab
Vah-ji Hakk-vallahu ea-lem bis-savab!
Ovo nije gatanje po zvijezdama,
niti čvaranje po pijesku, niti je san;
ovo je ,,vahji-hakk” (božansko otkrovenje);
A Allah, dž. š., najbolje zna šta je pravo!

El-Fatiha!

Drugi dio 96. dersa iz trećeg sveska Mesnevije, koji je h. hafiz Mehmed Karahodžić održao 06. 07. 2022. u Mevlevijskom kulturnom centru – Jekovac.