Za Mehmeda Spahu, diktatura je predstavljala lični i politički šok. U trenutku proglašenja režima, nalazio se na dužnosti ministra trgovine i industrije u vladi koja je već bila u ostavci. Kralj je, svjestan Spahine političke težine, pokušao pridobiti JMO za novi poredak. Pregovori su vođeni, signali slani, a u javnosti su se širile glasine o mogućem ulasku Spahe u diktatorsku vladu. No, ključni uvjet, pristanak na podjelu Bosne i Hercegovine, bio je za njega neprihvatljiv

Šesti januar 1929. godine nije bio tek autoritarni rez u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Bio je to čin koji je razorio ionako krhku arhitekturu parlamentarizma i ogolio stvarne odnose moći u državi nastaloj 1918. godine. Proglašenjem diktature kralja Aleksandra Karađorđevića ukinute su političke stranke, suspendiran Vidovdanski ustav, raspuštena Narodna skupština i uspostavljen režim koji je vlast koncentrirao u rukama dvora i vojske. U tom trenutku, sudbina političkih elita različitih naroda bila je različita ali položaj bosanskohercegovačkih muslimana, a s njima i politička sudbina Mehmeda Spahe, dobio je posebno dramatičnu dimenziju.

Spaho je do šestojanuarskog udara bio jedan od ključnih političkih aktera države. Kao dugogodišnji lider Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO), ministar u više vlada i nezaobilazan faktor u složenoj koalicijskoj aritmetici Beograda, predstavljao je artikulirani politički izraz muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine. Upravo zato, njegova pozicija uoči diktature i njegovo držanje nakon nje nisu bila samo lična odluka, nego i ogledalo političkog položaja cijelog jednog naroda.

Put ka diktaturi otvoren je krvoprolićem u Narodnoj skupštini u junu 1928. godine, kada je radikal Puniša Račić hicima iz pištolja usmrtio i ranio zastupnike Hrvatske seljačke stranke. Taj čin nije bio incident izoliranog fanatika, kako je to tvrdila vlada, nego kulminacija duboke državne krize, u kojoj je parlament postao pozornica otvorenog nacionalnog sukoba. Vlada je pala, politički odnosi su se raspali, a kralj je postupno preuzimao ulogu vrhovnog arbitra, sve manje skrivajući namjeru da posegne za izvanustavnim rješenjem.

U tom periodu, JMO i Mehmed Spaho zauzimali su umjeren, pomirljiv stav. Stranka je, svjesna svog ojačanog položaja nakon uspjeha na općinskim izborima u Bosni i Hercegovini, nastojala krizu riješiti unutar parlamentarnih okvira. Za razliku od HSS-a, koji je sve otvorenije razmatrao mogućnost radikalnog prekida s Beogradom, Spaho je ustrajavao na kompromisu, računajući da bi očuvanje ustavnog poretka moglo zaštititi i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Taj izbor nije bio izraz lojalnosti „srpskoj hegemoniji“, kako su tvrdili njegovi protivnici, nego pokušaj političkog preživljavanja u državi u kojoj su muslimani bili demografska manjina i bez vlastite nacionalne države.

Historiografska istraživanja pokazuju da je JMO u tom periodu bila izložena pritiscima s više strana: od srpskih radikala, koji su otvoreno zagovarali razbijanje bosanske teritorijalne cjeline, ali i od dijela hrvatske politike, koja Bosnu i Hercegovinu nije posmatrala kao politički subjekt, nego kao prostor buduće teritorijalne preraspodjele. Upravo u tom kontekstu treba razumjeti Spahinu odluku da do posljednjeg trenutka brani parlamentarni okvir, iako je on već bio ozbiljno kompromitiran

U političkoj pozadini šestojanuarskog poretka isticao se Milan Srškić, radikalski prvak iz Bosne i Hercegovine, kao jedan od najdosljednijih zagovornika uklanjanja bosanske posebnosti iz jugoslavenskog državnog okvira. Njegov sukob s Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom i Mehmedom Spahom započeo je prije same diktature i nije bio taktičke, nego programske prirode. Srškić je postojanje JMO-a doživljavao kao prepreku „normalizaciji“ države, jer je ustrajavanje na teritorijalnoj i političkoj cjelovitosti Bosne i Hercegovine onemogućavalo razradu rješenja u kojem bi se bosanski prostor trajno razbio i uklopio u šire srpske i hrvatske administrativne cjeline.

U tom smislu, muslimanska politika nije bila problem zbog svog vjerskog karaktera, nego zbog toga što je vezivala muslimansko stanovništvo uz Bosnu i Hercegovinu kao politički okvir. Iz te perspektive proizlazila je i Srškićeva ideja „pametne revizije ustava“ i nove upravne podjele zemlje, kojom bi Bosna i Hercegovina prestala postojati i kao pokrajinska individualnost i kao politički pojam.

Takva koncepcija nije ostala na razini političke publicistike ili stranačkih sukoba: nakon uvođenja diktature, upravo su ti obrasci pretočeni u zakonodavstvo i administrativnu praksu. Nova banovinska podjela, provedena 1929. godine, razlomila je Bosnu i Hercegovinu između četiri banovine, od kojih su dvije imale sjedišta izvan njenih historijskih granica, a muslimani su u svakoj od njih svedeni na manjinu. Time je ostvarena dugogodišnja težnja da se bosansko pitanje depolitizira i svede na tehničko-administrativno pitanje uprave.

Srškićeva uloga u tom procesu nije bila sporedna: kao ministar pravde i jedan od ključnih tvoraca diktatorskog zakonodavstva, dao je pravni oblik politici koja je ciljano razbijala teritorijalnu osnovu muslimanske autonomne politike i onemogućavala njen povratak u parlamentarnom obliku.

Kada je šestog januara 1929. kralj Aleksandar objavio proklamaciju „Mome dragom narodu“, iluzije su se raspršile. Parlament je proglašen uzrokom „duhovnog rasula“, političke stranke označene kao remetilački faktor, a vlast koncentrirana u rukama monarha. Zakonski okvir diktature bio je brutalno jasan: zabrana stranaka s „vjerskim i plemenskim obilježjem“, ukidanje lokalne samouprave, cenzura štampe i uspostava Državnog suda za zaštitu države. Time je JMO automatski stavljena van zakona, a muslimanska politička organizacija svedena na status sumnjive, gotovo neprijateljske strukture.

Za Mehmeda Spahu, diktatura je predstavljala lični i politički šok. U trenutku proglašenja režima, nalazio se na dužnosti ministra trgovine i industrije u vladi koja je već bila u ostavci. Kralj je, svjestan Spahine političke težine, pokušao pridobiti JMO za novi poredak. Pregovori su vođeni, signali slani, a u javnosti su se širile glasine o mogućem ulasku Spahe u diktatorsku vladu. No, ključni uvjet, pristanak na podjelu Bosne i Hercegovine, bio je za njega neprihvatljiv.

Dok su neki političari u diktaturi vidjeli priliku za lični opstanak ili karijerni kontinuitet, Spaho je oklijevao. Njegovo odbijanje da se veže za režim koji je otvoreno radio na razbijanju bosanske teritorijalne cjeline imalo je visoku cijenu. JMO je raspuštena, njeni odbori zabranjeni, imovina zaplijenjena, a politički rad sveden na tišinu i pasivnu rezistenciju. U brojnim kotarima u Bosni i Hercegovini, vlasti su selektivno primjenjivale zakon, zabranjujući upravo JMO, dok su druge stranke privremeno tolerirane što je dodatno potvrdilo da je riječ o ciljanoj političkoj likvidaciji muslimanske autonomne politike.

U prvim mjesecima diktature, Spaho se odlučuje za taktiku prividne političke apstinencije. Ne poziva na otvoreni otpor, ne ulazi u emigraciju, ali ni ne prihvata ponuđenu ulogu u režimu. To držanje često je pogrešno tumačeno kao oportunizam. Međutim, u realnosti autoritarnog sistema, u kojem je svaki otvoreni protest vodio zatvoru ili fizičkoj likvidaciji, takva strategija bila je pokušaj očuvanja minimuma političkog prostora za buduće djelovanje.

Upravo iz te „tišine“ će nekoliko godina kasnije proisteći Sarajevske punktacije, dokument koji će označiti povratak artikulirane muslimanske politike i otvoreni izazov diktatorskom poretku. No, do tog trenutka, Spaho i JMO morali su proći kroz period političke izolacije, represije i sistematskog potiskivanja.

Šestojanuarska diktatura tako nije bila samo kraj jednog ustavnog poretka, nego i početak nove faze u kojoj je muslimanska politika, predvođena Mehmedom Spahom, bila prisiljena redefinirati svoje metode, ciljeve i granice mogućeg djelovanja.

Nakon što je odbio ulazak u diktatorsku vladu i time definitivno zatvorio vrata otvorenoj saradnji s režimom, Mehmed Spaho ulazi u period političke tišine koja je, na prvi pogled, mogla djelovati kao povlačenje. Međutim, u okolnostima šestojanuarskog poretka, gdje je svaki oblik organiziranog političkog djelovanja bio kriminaliziran, ta tišina bila je svjesno izabrana strategija. JMO je formalno prestala postojati, njeni odbori su raspušteni, a stranačko glasilo ugašeno. Ipak, mreža ličnih veza, autoritet Spahe i politička svijest o posebnosti bosanskohercegovačkih muslimana nisu nestali.

Spaho nije otišao u emigraciju, niti se pridružio radikalnim opozicionim krugovima koji su diktaturu dočekali s idejom brzog i nasilnog sloma režima. Takav put bio je, po njegovoj procjeni, unaprijed osuđen na neuspjeh. Umjesto toga, zadržao je poziciju političkog autoriteta u društvu, savjetujući pristaše da se formalno pokoravaju vlastima, ali da pomno prate njihovo djelovanje i svaku nezakonitost dokumentiraju i upućuju direktno dvoru. Taj paradoksalan odnos, lojalnost prema državi, ali ne i prema režimu, bio je karakterističan za Spahinu političku filozofiju.

U tom periodu, diktatura se ubrzano transformirala iz privremenog „reda i rada“ u sistemski projekt. Donošenjem Zakona o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja u oktobru 1929. godine, Bosna i Hercegovina je faktički izbrisana kao historijska i administrativna cjelina. Njena podjela između četiri banovine imala je duboko političko značenje: razbijanje teritorijalne osnove na kojoj je JMO decenijama gradila svoj program autonomije i parlamentarne borbe. Upravo je ta mjera, kako su zabilježili i savremeni strani promatrači, bila usmjerena protiv muslimanskog političkog faktora, koji je i bez toga bio ekonomski i društveno oslabljen.

Prvih mjeseci diktature dio opozicionih političara, posebno u hrvatskom korpusu, gajio je iluziju da je riječ o prijelaznom režimu koji će srušiti Vidovdanski ustav i otvoriti put pravednijem državnom preuređenju. Spaho takvu iluziju nije dijelio u potpunosti. Njegovo iskustvo s beogradskim političkim elitama i radikalima iz Bosne i Hercegovine učinilo ga je svjesnim da će diktatura, prije svega, poslužiti jačanju centralizma i nacionalne nivelacije pod plaštom „integralnog jugoslavenstva“.

Upravo u tom kontekstu treba razumjeti njegov kasniji zaokret od pasivne rezistencije ka artikuliranom političkom istupu. Kako je režim postajao sve represivniji, a privremena rješenja se pretvarala u trajni poredak, postalo je jasno da šutnja više ne može štititi ni narod ni minimalne političke interese. Muslimansko pitanje u Jugoslaviji ponovo je postajalo pitanje opstanka, ne u biološkom, nego u političkom i identitetskom smislu.

Prelomni trenutak dolazi početkom 1933. godine objavom Sarajevskih punktacija. Taj dokument, nastao u krugu nekadašnjeg vodstva JMO-a i pod snažnim Spahinim utjecajem, predstavljao je prvi ozbiljan, javni politički izazov šestosiječanjskom režimu iz Bosne i Hercegovine. U Punktacijama se tražila obnova istinskog parlamentarizma, poštivanje političkih sloboda i, što je ključno, afirmacija Bosne i Hercegovine kao posebne političko-teritorijalne cjeline.

Punktacije nisu bile revolucionarni manifest, nego promišljen politički tekst koji se oslanjao na legalističku tradiciju JMO-a. Njihova snaga nije bila u radikalizmu, nego u jasnoći: diktatura je prokazana kao sistem koji guši politička prava i razara historijske zajednice. U tom smislu, Sarajevske punktacije bile su logičan nastavak Spahine politike iz vremena prije 1929. godine, politike koja je, unatoč optužbama za oportunizam, dosljedno branila ideju Bosne i Hercegovine unutar šire državne zajednice.

Reakcija režima bila je brza i oštra. Potpisnici i promotori Punktacija bili su izloženi pritiscima, policijskom nadzoru i represiji. Ipak, dokument je imao snažan simbolički efekat. Pokazao je da muslimanska politika nije nestala s ukidanjem JMO-a i da Bosna i Hercegovina, uprkos administrativnom brisanju, i dalje postoji kao politička ideja.

Pitanje koje se nužno nameće, gotovo stoljeće kasnije, jeste kako historiografski vrednovati Mehmeda Spahu u kontekstu šestojanuarske diktature. Da li je bio oportunist koji je predugo vjerovao u kompromis s Beogradom, ili državnik koji je, u krajnje nepovoljnim okolnostima, pokušavao izvući maksimum za narod koji je predstavljao?

Dokumentarna građa i savremena istraživanja jasno pokazuju da Spaho nije bio ni dvorski čovjek ni pasivni promatrač. Njegovo odbijanje da pristane na podjelu Bosne i Hercegovine i ulazak u diktatorsku vladu bilo je politički rizično i lično skupo. U vremenu kada su mnogi političari prihvatili autoritarni poredak kao „manje zlo“, Spaho je zadržao distancu i time sačuvao moralni i politički kapital koji će kasnije biti presudan.

S druge strane, njegova politika kompromisa prije 1929. godine ostaje predmet rasprava. Kritičari mu zamjeraju da je predugo vjerovao u mogućnost reforme unitarne države i time propustio priliku za radikalniji savez s hrvatskim političkim snagama. No, takve ocjene često zanemaruju realne odnose moći i činjenicu da bi svaki radikalni potez muslimansku politiku mogao gurnuti u potpunu marginalizaciju.

Godišnjica šestojanuarske diktature nije samo povijesni datum, nego i podsjetnik na lomove koji su trajno obilježili političku sudbinu Bosne i Hercegovine. Šesti januar je pokazao koliko su krhke bile garancije parlamentarizma i koliko je malo trebalo da se politička prava suspendiraju u ime „višeg jedinstva“. Spahina sudbina nakon tog datuma, zabrana stranke, politička izolacija, ali i povratak kroz Sarajevske punktacije, simbolizira sudbinu bosanskohercegovačkih muslimana u Kraljevini Jugoslaviji: stalno balansiranje između lojalnosti državi i borbe za vlastiti politički subjektivitet.

U tom smislu, Mehmed Spaho nije samo historijska ličnost, nego i paradigma jedne politike koja je nastojala opstati bez iluzija o sili, ali i bez odricanja od vlastitih principa. Šestojanuarska diktatura bila je pokušaj da se ta politika ušutka i izbriše. Nije uspjela.

IZVOR ZA TEKST: Zlatko Hasanbegović: „Jugoslavenska muslimanska organizacija od uvoenja diktature kralja Aleksandra do Sarajevskih punktacija (1929.—1933.)”