Nadam se da ćemo uspjeti izgraditi novu Siriju, građansku državu, da svaka manjina dobije pravo na svoju kulturu, da se ne dijele, da država Sirija postane jedna cjelina. Hrvatska je jedna cjelina i svaka manjina ima svoje pravo na kulturu. Ja bih volio vidjeti i Siriju da je takva, građanska država u kojoj svi imaju ista prava i manjine koje imaju pravo na svoju kulturu i jezik. To mi Sirijci tražimo.

Mazen Al Ahmed, Sirijac, kulturni medijator Centra za kulturu dijaloga, prevoditelj, nogometni trener, poduzetnik, u Hrvatsku je došao na studij davne 1985. iz svog rodnog grada Azaza, blizu Alepa u Siriji. Bilo je to vrijeme kad su u Zagreb na studij dolazili mladi ljudi iz arapskih zemalja, Irana, zemalja dalekog Istoka, Afrike. Neki su i ostali, postali su Zagrepčani ili stanovnici nekih drugih naših gradova u kojima su se zatekli zbog studija, posla, a i ljubavi…

Arapsko ime Mazen znači „oblak koji nosi kišu“. U vremenu u kojem ljudi sve češće donose oluju, ime Mazen donosi još jedno značenje: „Davanje i pomaganje.“

BOSNA: Zašto baš u Hrvatsku, odnosno tadašnju Jugoslaviju?

AL AHMED: Pa tako. Trebao sam ići u Ameriku. Već sam dobio sve papire i potvrdio gdje ću biti, gdje ću živjeti, sve, a onda su moji rekli da ako Mazen ide u Ameriku, to je daleko, neće se više vratiti, neka ide kod Tita. Tako smo svi govorili. Jugoslavija i Tito su bili cjenjeni u arapskom svijetu zbog pokreta Nesvrstanih, svi su znali za to. Tito, Naser i drugi.. bili su poznati. Moji čak nisu rekli da idem u Jugoslaviju, nego „kod Tita“. A Zagreb… tu je bila većina studenata iz Sirije pa sam tako i ja došao. U početku nisam nikoga poznavao, baš nikoga, ali statistike su pokazivale da je najveći broj Sirijaca u Zagrebu. Zagrebački fakulteti su tada visoko kotirali.

BOSNA: Kako ste se snalazili po dolasku? Kultura, običaji, jezik, ljudi…

AL AHMED: Na početku je najgora bila samoća. S 18 godina sam se našao u stranoj zemlji, preko noći, u Hrvatskoj, u Zagrebu. Otišao sam u hotel Laguna – sam. Nisam znao jezik, ni što ću jesti, ni kamo bih išao, ni s kim. Došao sam iz velike obitelji i našao se sam u četiri zida, nije bilo lako. Otišao sam u Studentski centar, upoznao ljude iz Sirije. Bio je jedan student iz mog grada koji je tu živio godinu dana i on mi je najviše pomagao. A onda sam se uklopio i s drugim ljudima, prihvatili su me, postalo je lakše. Tražio sam stan, išlo je polako. Bio je jedan kiosk u Vjesniku gdje je uvijek bila kolona. Svi smo čekali novine gdje su bili oglasi za stanove i kad bi dobili, odmah smo zivkali. U blizini je bila i telefonska govornica. Velika prepreka je bio jezik. Kad sam prvi put čuo hrvatski jezik, mislio sam da ga nikad neću naučiti. Nikad! I nije bio lako. Hrvatski je težak. Tako je bilo na početku, a poslije je postalo normalno. Prvo sam komunicirao samo na engleskom, a onda godinu dana učio jezik na Filozofskom fakultetu na tečaju. Kad sam položio ispit iz hrvatskog, bilo je to dovoljno da mogu položiti prijemni ispit na fakultetu. Upisao sam medicinu. To se tada činilo razumnim, no nikada nisam radio kao liječnik. Počeo sam voditi samostalne poduzetničke poslove, prijevoz kamionima.

BOSNA: Jeste li imali teškoća kao stranac, je li bilo predrasuda? To danas stranci u velikoj mjeri doživljavaju i u Hrvatskoj i u cijeloj Europi.

AL AHMED: Sve ovisi o ljudima, no prije nije bilo tih ratova, bilo je lakše. Oduvijek ima i nesporazuma, ali ni svi prsti na ruci nisu isti. Ja sam uvijek znao gdje su granice drugih, nisam davao povoda bilo kome, a uvijek ima budala koliko hoćete. Krivo parkirate, dođe netko do vas, vidi da ste drugačiji i odmah psuje mater i od kud ste došli. A ima nekih koji će, ako vide da vas tko napada, odmah braniti. To je individualno. Ne treba se na to obazirati. Kad, na primjer, gledate nogomet, koliko je policije u Lučkom kad dolaze navijači, a i jedni i drugi Hrvati! U svakom sektoru imate neki dodatak koji će pokvariti sve. Mediji tu imaju veliku ulogu, uvijek ponavljam… Ali s druge strane, mediji opet dobro čine za senzibilizaciju ljudi prema azilantima, strancima. I po mjesnim zajednicama ima programa za senzibilizaciju i prihvaćanje došljaka.

Ima pozitivnih reakcija na strance. U Velikoj Gorici, živi mladić iz Afrike koji ima međunarodnu zaštitu. Bojao se da ga neće prihvatiti, ali jesu. Susjedi u njega imaju povjerenja pa mu čak daju ključeve svojih kuća kad idu na odmor, da im zalijeva cvijeće, da malo pripazi. To je veliko povjerenje. Vlasnica stana gdje živi gleda ga kao da je njen sin. Počeo izlaziti van….A opet, ima ljudi koji imaju zid ispred sebe, ne žele gledati druge, ne žele prihvatiti.

Ne bih mijenjao Zagreb ni za što. Putovao sam, bio u Americi, New Yorku, Engleskoj, Dubaiju, svuda, ali nikad ne bih tamo živio. U Zagrebu mi je najljepše. Ovdje je moja druga domovina. U Siriji sam živio 18 godina, a ovdje 40! To je cijeli jedan život. U početku sam se osjećao kao stranac, no to je prestalo. Živio sam kao i drugi mladi ljudi, plesnjaci, zabave… Najviše smo se družili privatno, po stanovima. Pravili bi proslave, dočeke nove godine i slično. Tamo sam upoznao najviše različitih ljudi, iz Zagreba, Splita, Rijeke, Srbije, Crne Gore, Bosne. Mi smo na početku studija bili svi kao jedna cjelina. I suprugu sam upoznao na dočeku Nove godine. Tada sam već znao jezik, mogli smo se sporazumjeti i – evo… Ona je studirala književnost, a otac joj je bio profesor, otorinolaringolog. Oženio sam se. Imam četvero djece, tri sina i jednu kćer. Već su odrasli, završili fakultete, svi su u radnom odnosu. Jedan je završio matematiku, dva sina geologiju, a kći agroekologiju.

BOSNA: Što je s kulturnim i religijskim različitostima, o čemu se danas puno govori? Kako to doživljavate?

AL AHMED: Nisam nikada imao s tim problema. Jedino, za vrijeme Ramazana je bilo malo čuđenja kad ljudi nisu znali da mi postimo i kako. Ja sam musliman. Sad imam dijabetes pa ne smijem postiti. Prije sam uvijek, a sad ne, jer veliki je grijeh ako na taj način štetim svom organizmu. Ali za svaki dan koji ne postim, moram platiti hranu za jednu osobu. Moram izdvojiti, koliko dana ne postim, toliko moram dati siromašnim ljudima. To radim sam, ne preko neke institucije. Znam jednu siromašnu obitelj pa im dam.

BOSNA: Malo o hrani. Kad dođu ljudi s Istoka, svi se žale na hranu, da nema začina, da je bljutavo. Kako se vama čini?

AL AHMED: Je. Hrana je drugačija. U arapskom se svijetu dosta koriste žitarice i začini i još svašta. Sad toga svega ima i ovdje, ali kad sam došao, za vrijeme Juge, nije bilo. Od hrvatske hrane mi se najviše svidjela sarma! Kod nas uglavnom kuha supruga i to hrvatsku hranu, a ponekad i ja znam napraviti nešto sirijsko. Najdraži specijalitet mi je jelo koje se zove kubeh. To su žitarice koje se samelju, umijese s malo vode, onda sa smjesa stavi u šaku i puni se mesom, ili orasima, može i pinjolima ili šipkovim pekmezom. Onda se to sve zatvori i peče u ulju. Tako ja to radim. Sirijska je kuhinja dosta slična libanonskoj i turskoj. Dosta toga je jako fino!

BOSNA: Vi ste kulturni medijator i prevoditelj u Centru za kulturu dijaloga? Što radite?

AL AHMED: Dosta dugo živim u Hrvatskoj. Porijeklom sam iz Sirije i razumijem kako je tim ljudima. Puno toga sam prošao. Iz arapskog je svijeta nakon rata počeo val emigranata i azilanata. Morao sam pomoći. Pristizali su ljudi kojima je to trebalo. Oni su mahom dolazili iz ratnih okolnosti. Pratio sam što se događa u Siriji i znao sam iz čega dolaze. Počeo sam raditi 2015. Prvo sam volontirao na Zagrebačkom velesajmu, a onda s Crvenim križem otišao na granicu sa Srbijom, zatim u centre u Opatovcu i Slavonskom Brodu. Nije bio problem, samo u jeziku. Ljudi su bili prisiljeni napustiti svoje domove, svoju zemlju, stizali su u sasvim novo okružje. Imam privatnu firmu za izvoz drva, radim s Egiptom.

Moj posao se uglavnom odvija samo preko telefona, pa sam mogao biti u Slavoniji. I – volim pomagati. Dolaze ljudi koji imaju jezičnu barijeru, čija kultura je malo drugačija i onda sam ja tu kao neki most. Znam kako je u Hrvatskoj, znam hrvatski i arapski jezik. Znam gdje je granica i u hrvatskoj i u arapskoj kulturi, gdje postoje razlike, nijanse. U Hrvatskoj su malo veće slobode, politički i socijalno, u kulturi, po svemu, ali su i granice. U Siriji, na primjer, moraš poštivati susjeda, starije, složiti se s njima iako nisu u pravu. Tako je u Siriji. U Zagrebu je tu slobodnije. Hoćete li ili nećete poštivati, to je vaše pravo. Što se tiče ljudi koji dolaze, kad usporedim, tim ljudima je slično kao meni kao kad sam došao prvi put – ne znam jezik, ne znam ništa. Sve je drugačije od onog na što su navikli; drugi svijet. Daleko je lakše kad imaju s kim razgovarati na svom materinjem jeziku, mogu pitati što ih zanima. Isto, treba im objasniti njihova prava i obaveze.

Dugo živim u Hrvatskoj i znam, pa uvijek objašnjavam što je njihova obaveza, a koja su prava. Ne može biti da tražimo samo prava. Ne. Postoji i obaveza prema društvu. Tako im pomažemo da se bolje uklope, što uspijeva. Radim na spajanju obitelji, i preko CKD-a i privatno. Dosta smo napravili, ja to radim dobrovoljno. Ljudi me poznaju pa mi se obraćaju. Pomažem i oko putovnica, za produženje boravka i slično.

BOSNA: U kojem smjeru ide integracija u odnosu na njih, na njihovu kulturu? Vi ste se ovdje doselili i postali ste Zagrepčanin. Govorite li kajkavski?

AL AHMED: Je, je. Kad malo govorim kajkavski, dosta ljudi kaže: Ti si stari purger! Mlađi nekad kažu: Ja sam se rodio ovdje prije 25 godina, a vi ste ovdje 40, vi ste stariji purger od mene.

Razlika je između integracije i asimilacije. To treba razlikovati! Asimilacija bi bila da budeš potpuno identičan ljudima koji su ovdje, ali to ne možeš biti. Ja sam Sirijac i kao takav poštujem i druge. Imam svoja prava na vjeru, na kulturu. Osim toga u Zagrebu je najuspješnija islamska zajednica u Europi. Ozbiljno! Možete provjeriti. Ponekad iz cijelog svijeta traže od Islamskog centra da dođu tamo na nekakvu prezentaciju. Muslimani su, na primjer, uspjeli u hrvatskom društvu. To je veliki uspjeh, dio integracije, kad poštuješ sebe i kad poštuješ tuđe. Ja znam gdje je moja granica i drugima dajem njihov prostor. Najvažnije je poštivanje. Zakon vrijedi za svakog građanina. Ako ne vežete pojas u vozilu, bez obzira jeste li iz Sirije ili iz Hrvatske, iz Srbije ili Amerike, niste vezali pojas i dobit ćete kaznu.

BOSNA: Kako ste doživjeli rat, raspad Jugoslavije?

AL AHMED: Nikome nije bilo lako, ali i nisam bio sasvim upućen u to što je bilo u Hrvatskoj za vrijeme Jugoslavije, prije te Jugoslavije kad je bila federativna kraljevina. Nisam ni razmišljao o tome. Četnici, domobrani, partizani… To je kao da vi dođete u Irak ili u Siriju i da ja vama sad objašnjavam situaciju, a vi ne znate što je bilo, tko su aleviti, koji su suniti, Druzi, Kurdi… Kad sam došao, nisam znao zašto ovo, zašto ono, što je što, što smiješ, a što ne. Poslije sam naučio, jer kad negdje živite neke stvari morate znati, ali ne možete sve. I, nisam čovjek od politike, daleko sam od toga…

BOSNA: Vodite nogometni klub Novi susjedi u kome igraju ljudi koji su došli u Hrvatsku, zaista – naši novi susjedi. O čemu se radi? To je bila vaša ideja?

AL AHMED: Nogometni klub je osnovan u okviru projekta CKD-a i HNS-a, a u svrhu bolje integracije stranaca koji su došli u Hrvatsku. Osnovali smo ekipu nogometaša iz svih država kojima je odobrena međunarodna zaštita ili su tražitelji azila. Integracija kroz nogomet! Projekt je bio za zapošljavanja azilanata, pa su se ljudi zapošljavali i dobivali plaću preko nogometnih klubova koji su im plaćali i doprinos. Bilo koji klub u Zagrebu, tipa NK Sesvete, NK Croatia… Zaposlili bi ih na šest mjeseci. Radili bi kao domari, na održavanju terena i slično. Bio je organiziran i tečaj hrvatskog jezika! Nogometna druženja i dalje traju. To su treninzi, pokoji turnir, utakmice, sastajanja. Ja sam trener. Dosta sam aktivan u sportu i općenito se puno krećem. Kad ne igram nogomet, sa suprugom puno hodam, svaki dan. Martićeva, Tuškanac, Cmrok… to je naš krug. Živimo u Martićevoj. Kad imamo vremena, ponekad idemo i dva puta na dan.

Među tim ljudima ima nekih koji su se i prije bavili nogometom, a ima i onih koji su prvi put došli radi druženja. To je za njih veliki užitak, prilika da se ispucaju, da se isprazne. Kroz cijeli tjedan rade i dolaze subotom, da se druže, trče za loptom, razgovaraju s drugima. To je velika prednost zbog toga što su tamo ljudi raznih nacija, vjera, od svakuda, s područja drugačijih jezika. To puno znači. „Idem se družiti, ne znam njegov jezik, na koji način ću razgovarati s njim, on ne zna moj jezik, kako ću s njim, što će on sa mnom….“ U ta druženja se ulaže neki trud. Tako se ostvaruje bolja integracija. Zato i jesam kulturni medijator. Kad ljudi dođu iz drugog svijeta gdje je drugačiji jezik, kultura, ja sam tu da ih spajam. Dobro ih razumijem i znam gdje je prepreka.

Većina, oko 90% azilanata je u radnom odnosu. To je velika prednost. Neki ljudi su čak osnovali svoje firme, svoj obrt i rade. Taksisti, frizeri, građevinci. Azilanti mogu osnovati svoju firmu čim dođu jer imaju poseban status. Što se tiče posla, imaju status kao hrvatski građani. Mogu raditi odmah. Nakon tri mjeseca azila traže pravo na rad i dobiju potvrdu da imaju to pravo. Ako nemaju status azila, a pogotovo ako imaju međunarodnu zaštitu, imaju pravo raditi bez radne dozvole. Tako piše na dozvoli boravka.

Planiramo okupiti i žene putem nekog sporta. Možda ping-pong, ali čak i nogomet ako žele, za bilo kakvu rekreaciju ako uspijemo! Nije lako jer većina žena sad radi, mnoge su s obitelji pa su i tu obaveze. Žene se teže uključuju u takve aktivnosti.

BOSNA: Kako se živi danas u Siriji?

AL AHMED: Danas je u Siriji teško. Nakon rata se sve promijenilo. Žalosno je vidjeti djecu koja su oko droga, koja piju, snifaju ljepilo. Tamo su ostala moja dva brata, a ostatak šire obitelji je u Njemačkoj i u Turskoj. Ni prije nije bilo lako, ali se ipak bolje živjelo. Prije rata sam s obitelji išao u Siriju skoro svake godine. Moja djeca govore arapski. Sad je zemlja razrušena. Da, razrušena!. A tko ju je razrušio?! Obitelj Asad je držala zemlju 54 godine. Sve prihode su uzimali za sebe, a onda su počeli rušiti svojim bačvama. I Rusi su kod nas rušili. Nitko njih ne spominje, a što su nam napravili! Srušili su infrastrukturu, škole. Muž moje nećakinje je stradao od ruskih aviona, kad su gađali moje mjesto, a prva vakuum bomba koja je korištena u Siriji, protiv sirijskog naroda od strane Asada, bila je u mom gradu Azazu. Prva bomba koju je koristio Asad! Rušio je bačvama, raketama, avionima. Bašar al Asad i Rusi. Nemate pojma kako je to kad rat metastazira, to je kao kad rak metastazira, vi nemate pojma da je u tijelu, a onda krene.

I sad je zemlja srušena, srušeno je sve, a ljudima kažu – izvolite, što ćete raditi. To nije lako. I još Amerika. Gdje američki vojnik zakorači, tamo više ne raste trava. Rusi i Amerika. To su dva zla u svijetu. Pogledajte sad Ukrajinu! To je politika. Običan čovjek i ne kuži što rade. Nakon oslobađanja od tiranina i od Rusa, Sirija je bila puna ruševina. Banke nisu radile, trgovine, nije bilo nafte, nije bilo ničega. To je bilo kao da vas pošalju u pustinju bez hrane i vode, pa vas puste da se snalazite. Nama je na vlasti 54 godine bio diktator. Nismo smjeli pisnuti. Za vrijeme Jugoslavije, kad sam došao tu i kad bismo govorili o Asadu, govorili smo: „To je naš otac!“ Samo što nismo rekli da je bog, a sve od straha. Imali su špijune čak i ovdje. Nismo znali tko je tko. Imali smo međunarodni studentski klub prijateljstva i tamo su, kad je bio referendum za Bašara al-Asada, dolazili aktivisti s plastičnim vrećicama, skupljali glasove. Pitali bi: Jeste li za referendum? Jeste „da“ ili ste „da“?! Onda normalno da smo svi bili – „da“!

Nadam se da ćemo uspjeti izgraditi novu Siriju, građansku državu, da svaka manjina dobije pravo na svoju kulturu, da se ne dijele, da država Sirija postane jedna cjelina. Hrvatska je jedna cjelina i svaka manjina ima svoje pravo na kulturu. Ja bih volio vidjeti i Siriju da je takva, građanska država u kojoj svi imaju ista prava i manjine koje imaju pravo na svoju kulturu i jezik. To mi Sirijci tražimo.