Na današnji dan 1818. godine u njemačkom je gradu Trieru rođen Karl Heinrich Marx, njemački filozof, revolucionar, historičar i novinar. Smatra gase najuticajnijim socijalističkim misliocem 19. stoljeća i jednom od najuticajnijih ličnosti u historiji čovječanstva.

Skoro je polovina stanovništva u svijetu živjela pod režimima koji su tvrdili za sebe da su marksistički, a za života, ovaj revolucionar trpio je ignoriranje mnogih naučnika. Najznačajnija Marksova djela su „Kapital”, u kome predstavlja političku ekonomiju kao nauku, i „Komunistički manifest“ u čijem je pisanju učestvovao i Friedrich Engels, a koji postavlja osnovne ideje koje će imati ogroman uticaj na formiranje i širenje komunističkog pokreta u svijetu

Karl Marx i Friedrich Engels ostavili su dubok trag u historiji političke misli – ne samo kao tvorci marksizma, već i kao glasni zagovornici radikalnih društvenih promjena u 19. stoljeću. No njihovi pogledi na narode srednje i jugoistočne Evrope, osobito na slavenske zajednice poput Hrvata, Čeha i Srba, otkrivaju drugu, kontroverzniju dimenziju njihovog intelektualnog naslijeđa – onu obilježenu netrpeljivošću prema narodima koje su smatrali „reakcionarnima“ ili preprekom historijskom progresu.

U vrijeme revolucija koje su potresale Evropu 1848. godine, Marx i Engels zauzimaju čvrst stav – staju uz njemačke i mađarske revolucionare koji su se borili protiv feudalnih monarhija. Mnogi slavenski narodi, uključujući Hrvate, tada su podržali Habsburšku Monarhiju u zamjenu za očuvanje vlastite autonomije i društvenog poretka. U očima Marxa i Engelsa, ta je lojalnost bila čin kontrarevolucije.

Najjasnije to dolazi do izražaja u Engelsovu članku „Mađarska borba“ iz 1849. godine, gdje piše: „Sljedeći svjetski rat rezultirat će nestankom s lica zemlje ne samo reakcionarnih klasa i dinastija, već i cijelih reakcionarnih naroda.“ (Neue Rheinische Zeitung, 1849.)

Engels je pritom govorio o južnim Slavenima, nazivajući ih „narodima bez historije“, jer su, prema njegovom mišljenju, umjesto napretka i revolucije birali stagnaciju pod okriljem carstva.

Iako ove riječi danas mogu zvučati šokantno – gotovo genocidno – u njihovu izvornom kontekstu one nisu bile potaknute etničkom mržnjom, nego rigidnim historijskim determinizmom. Marx i Engels su narode procjenjivali isključivo prema njihovom odnosu prema revolucionarnoj borbi: ako su pomagali revoluciji, imali su „budućnost“; ako su stajali na strani monarhije, pripisivala im se historijska bezvrijednost.

Često se može čuti ili naći na društvenim mrežama tvrdnja da je Karl Marx rekao kako „Hrvate treba potopiti u Dunavu“. Ta izjava, međutim, ne postoji u njegovim autentičnim spisima. Radi se o grubom pojednostavljenju Engelsove izjave o „reakcionarnim narodima“, pri čemu se nerijetko gubi iz vida historijski i ideološki kontekst. Nigdje Marx izravno ne poziva na nasilje nad Hrvatima, no ton i vrijednosni sudovi koje koristi – osobito kada piše o slavenskim narodima – zaista nose notu nadmoćnosti i kulturnog imperijalizma.

Bosna se u Marxovim i Engelsovim djelima spominje vrlo rijetko i površno, i to gotovo isključivo u geopolitičkom kontekstu. Za njih je Balkan bio periferija europskih zbivanja, tampon-zona između Osmanskog, Habsburškog i Ruskog Carstva. Marx je bio osobito nepovjerljiv prema ruskom imperijalizmu, kojega je smatrao najvećom prijetnjom evropskom napretku. Otuda i njegovo nerazumijevanje ili ignoriranje složenih etničkih i vjerskih odnosa u Bosni.

Engels je jednom prilikom Bosnu opisao ovako: „We can have as little interest in the gang of Bosnian robbers as in the [others]…” (pismo iz 1882.)

Ovaj neodmjereni izraz više govori o kolonijalnoj oholosti tadašnje evropske ljevice nego o stvarnom poznavanju bosanske stvarnosti. Iako se danas često smatraju „glasom potlačenih“, Marx i Engels su u pogledu Balkana nerijetko dijelili isti patronizirajući ton kao i tadašnji konzervativni mislioci – gledajući na regiju kao na problem, a ne kao na subjekt političke promjene.

Karl Marx je u javnom diskursu ostao poznat kao neumoljiv kritičar buržoazije, privatnog vlasništva i klasnog izrabljivanja. Međutim, njegov osobni život često je bio u dubokom neskladu s idealima koje je promovirao, a ta kontradikcija dodatno baca svjetlo na njegov karakter i životne uvjete.

Iako je pozivao na ukidanje privatnog vlasništva i kapitalističke akumulacije, Marx je najveći dio svog života proveo u finansijskoj ovisnosti o Friedrichu Engelsu, koji je zarađivao novac upravo iz – tada ozloglašenih – kapitalističkih izvora: vlasništva nad tvornicom tekstila u Manchesteru. Engels je redovno slao Marxu novac kojim je ovaj uzdržavao svoju porodicu, često jedva preživljavajući.

Marx se nikada nije odrekao tih sredstava, iako su dolazila iz “izrabljivačkog sistema” protiv kojeg se borio. I sam Engels je u pismima znao izražavati frustraciju što Marx novac troši iracionalno – ponekad i na cigare, vino i knjige, dok mu djeca gladuju.

U kući Marxovih služila je Jenny von Westphalen, Marxova supruga iz aristokratske porodice, i njihova kućna pomoćnica Helene Demuth, poznata kao “Lenchen”. Ona je bila u službi porodice više od 40 godina – od svoje mladosti do smrti – i nikada nije primala plaću. Marx ju nije tretirao kao ravnopravnu osobu, unatoč svojim proklamiranim komunističkim idealima.

Godine 1851. Helene je rodila sina koji se zvao Freddy. Biološko očinstvo nikada nije bilo službeno potvrđeno, no svi savremeni izvori (uključujući pisma i svjedočanstva Engelsa i Marxove kćeri) sugeriraju da je otac bio upravo Karl Marx. Međutim, kako bi izbjegao skandal, Engels je formalno preuzeo očinstvo nad djetetom i odgojio ga kao svog. Marx nikada nije javno priznao svoje očinstvo, a dječaka nikada nije smatrao dijelom svoje porodice.

Marx i Jenny imali su sedmero djece, ali su samo tri kćeri preživjele do odrasle dobi. Siromaštvo i loši higijenski uslovi u domu Marxovih u Londonu – često hladna soba bez ogrjeva, nedostatak hrane i lijekova – doveli su do smrti četvrero djece. Jedna od najtragičnijih priča odnosi se na smrt njegove kćeri Franziske, koja je umrla od bronhitisa u dobi od osam godina, dok Marx nije imao novca da joj priušti liječnika.

Ova tragedija nije Marxu promijenila stav prema osobnoj odgovornosti. On je smatrao da su sistemske okolnosti – kapitalizam i klasna nejednakost – krive za njegovu bijedu, a ne vlastiti izbori ili neodgovornost. Neki biografi tvrde da je do kraja života imao gotovo „mesijanski kompleks“, u kojem je vlastiti život doživljavao kao žrtvu za buduće generacije.

Marx je bio poznat po svojoj intelektualnoj netoleranciji. Njegovi sukobi s drugim socijalistima – kao što su Pierre-Joseph Proudhon i Mikhail Bakunin – nisu bili samo političke naravi, već su često uključivali osobne uvrede i kampanje blaćenja. Ljude koji su mu se suprotstavili nazivao je “idiotima”, “šarlatanima” ili “reakcionarima”. Posebno je bio zloban u polemikama: nije birao sredstva, često koristeći poluistine ili otvorene laži kako bi diskreditirao oponente.

Unatoč retorici o borbi radnika i revolucionarnom djelovanju, Marx je gotovo čitav život proveo kao teoretičar – iz udobnosti svog londonskog radnog stola. Nije radio fizički posao, nikada nije izravno sudjelovao u ustanku, štrajku ili narodnoj pobuni, a većinu svog života provodio je u intelektualnim krugovima, daleko od radničke klase koju je zastupao u svojim tekstovima.