Markiz de Sade i njegovih „120 dana Sodome“

Markiz de Sade, rođen na današnji dan 1740. godine, još je uvijek figura koja izaziva podjele. Za neke je monstruozni izopačenjak, za druge proto-feministički kritičar licemjernog društva. Njegovo djelo 120 dana Sodome, kao i sudbina rukopisa, svjedoče o složenom odnosu između književnosti, politike, prava i slobode izražavanja

Donatien Alphonse François, poznat kao markiz de Sade, rodio se drugog juna 1740. godine u Parizu u uglednoj aristokratskoj porodici s dugom vojnom i dvorskom tradicijom. Njegovo je ime postalo sinonim za književnost skandala, ekstremne oblike seksualnosti i filozofiju moralnog nihilizma, ali i za borbu umjetnosti protiv društvenih konvencija. Iako je doživljen kao ekscentrik, perverznjak i zatvorenik, njegova djela, posebno „120 dana Sodome“, ostavila su dubok trag u bhistoriji književnosti i kulturnoj teoriji.

Od rane mladosti de Sade je pokazivao znakove buntovne prirode i nemira. Obrazovao se u isusovačkom kolegiju, a potom je služio kao oficir u Sedmogodišnjem ratu. Njegova vojna služba nije bila posebno zapažena, ali mu je omogućila kontakte s dvorskim i intelektualnim krugovima. Godine 1763. oženio se s Renée-Pélagie de Montreuil, pripadnicom bogate buržoaske porodice, što mu je osiguralo finansijsku stabilnost, ali i žestoki nadzor od strane ženine majke koja će kasnije odigrati ključnu ulogu u njegovom hapšenju.

Unatoč formalnom statusu i položaju, de Sade se nije uklapao u okvire očekivanog aristokratskog ponašanja. Njegove seksualne ekscentričnosti, uključujući upotrebu tjelesnih kazni, prisile i scenarija koji uključuju dominaciju i poniženje, redovno su dovodile do skandala.

Već 1768. bio je uhapšen nakon incidenta s prostitutkom Rose Keller koju je navodno vezao i mučio. Iako je slučaj zataškan, taj i slični događaji postali su početak njegova gotovo trajnog sukoba sa zakonom i moralom.

Tokom života, markiz de Sade proveo je više od trideset godina po zatvorima i duševnim bolnicama. Optužbe su se kretale od seksualnog nasilja, bogohuljenja, razvrata, do pisanja i distribucije opscenih spisa. Njegov otpor prema autoritetima i uvjerenje da ljudske strasti ne smiju biti sputane normama, učinili su ga omraženim kod političkih i vjerskih elita.

Jedan od njegovih najpoznatijih zatočeničkih perioda bio je onaj u Bastilji, zloglasnoj pariškoj tvrđavi koja je simbolizirala apsolutističku represiju. Upravo je tamo, 1785. godine, de Sade napisao svoje najkontroverznije djelo – Les 120 journées de Sodome (120 dana Sodome). Djelo je napisano u tajnosti, sitnim rukopisom na uskim trakama papira koje je spajao u dugačak svitak dugačak više od 12 metara. Pisao je bez marginâ, u gotovo nečitkom stilu, kako bi sve stalo u ograničeni prostor koji je imao na raspolaganju.

Roman je zamišljen kao hronika četiri razvratnika – vojvode, biskupa, sudije i bankara – koji se povlače u osamljeni zamak Silling, gdje provode četiri mjeseca u ritualima mučenja, silovanja, ubistava i ponižavanja više desetaka dječaka i djevojčica. Njihove perverzije svakodnevno inspiriraju iskusne prostitutke koje im pričaju svoje životne priče, a koje služe kao poticaj za nova izopačenja.

Djelo je strukturirano u četiri dijela – prema tematskoj progresiji perverzija: od najblažih seksualnih devijacija, preko sadističkih postupaka, do ubistava i kanibalizma. Roman je ostao nedovršen – razrađena je samo prva četvrtina, dok su ostali dijelovi skicirani u obliku bilješki. Unatoč tome, već i postojeći tekst sadrži više od 600 likova i stotinu detaljno opisanih „zločina“.

Sadržajno, roman je šokantan ne samo zbog svoje eksplicitnosti, nego i zbog filozofske pozadine. De Sade koristi likove kako bi izrazio svoje poglede na prirodu, religiju, zakon, moć i slobodu. U njegovom svjetonazoru, Bog ne postoji, priroda ne poznaje moral, a jedino što je stvarno jest čovjekova želja – i njegova spremnost da je zadovolji bez obzira na posljedice.

Kada je Bastilja pala 14. jula 1789. godine, de Sade je već bio premješten u drugu ustanovu. U neredima koji su uslijedili, vjerovao je da je njegov rukopis izgubljen ili uništen. Bio je shrvan tim gubitkom i do smrti vjerovao da je jedno od njegovih najvažnijih djela nepovratno nestalo. No, sudbina rukopisa bila je neobičnija.

Rukopis je u tajnosti pronašao Arnoux de Saint-Maximin, koji ga je sačuvao i proslijedio dalje. Tokom 19. i 20. stoljeća, rukopis je prelazio iz ruke u ruku – najprije do porodice de Villeneuve-Trans, pa njemačkog seksologa Iwana Blocha, koji ga je 1904. godine prvi objavio u skraćenoj verziji. Djelo je izazvalo šok, ali i interes među piscima poput Andréa Bretona i Georgesa Bataillea, koji su de Sadea vidjeli kao „prosvjetiteljskog đavla“ i subverzivnog mislioca.

Tokom 1980-ih godina, vlasništvo nad rukopisom bilo je predmet velikog skandala. Izdavač Jean Grouet ukrao je rukopis iz porodičnog arhiva Noailles i prodao ga švicarskom kolekcionaru Gérardu Nordmannu. Taj čin izazvao je višegodišnje međunarodne pravne sporove.

Rukopis je 2014. kupio Gérard Lhéritier, osnivač muzeja rukopisa Aristophil, za rekordnih sedam miliona eura. No, njegova firma kasnije je optužena za prevaru u sklopu piramidalne sheme, što je dodatno zakompliciralo sudbinu djela. Godine 2017., francuska vlada proglasila je rukopis nacionalnim blagom, a 2021. otkupila ga je za 4,55 miliona eura. Danas se nalazi u zbirci Nacionalne biblioteke Francuske, gdje je dostupan istraživačima i javnosti.

De Sadeovo naslijeđe dugo je bilo tabuizirano. Njegova su djela bila zabranjivana, skrivena i odbacivana kao “bolesna”, “neumjetnička” i “nečovječna”. Tek u 20. stoljeću, osobito s pojavom psihoanalize, nadrealizma i postmodernih teorija, počeo je proces njegove književne i filozofske rehabilitacije.

Sigmund Freud, iako ga nije otvoreno komentirao, utjecao je na kasnije mislioce koji su de Sadea promatrali kao simptom potisnutih poriva moderne civilizacije. Georges Bataille, Michel Foucault, Jacques Lacan, Roland Barthes i drugi teoretičari 20. stoljeća u de Sadeu su vidjeli više od skandaloznog pisca – smatrali su ga važnim kritičarem morala, prava, ideologije i represije.

„120 dana Sodome“ često se interpretira i kao alegorija moći – četiri razvratnika predstavljaju elite koje u zatvorenom prostoru, bez vanjskog nadzora, reproduciraju apsolutnu vlast i nasilje nad bespomoćnima. To djelo je prikaz svijeta u kojem je čovjek sveden na objekt užitka, sredstvo dominacije i eksperimentiranja. Time de Sade anticipira totalitarne režime 20. stoljeća i savremene rasprave o biopolitici, nadzoru i autonomiji tijela.