Godine 2001. Plavšić je, tada sedamdesetjednogodišnjakinja, optužena pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) za zločine protiv čovječnosti. Priznala je krivicu, izjavivši pred sudom: „Prihvatam da su mnoge hiljade nevinih ljudi bile žrtve organizovanog i sistematskog pokušaja da se Muslimani i Hrvati uklone s teritorija koje su Srbi smatrali svojima.“; sada, u nedavno objavljenoj knjizi pod naslovom “Madam War Criminal”, autorica Olivera Simić otkriva da Plavšić nikada nije pokazala ni najmanje žaljenje zbog zločina koje je pomogla počiniti

Kada je 14. decembra 1995. u Parizu potpisan Dejtonski mirovni sporazum, svijet je proglasio kraj trogodišnjeg krvoprolića u Bosni i Hercegovini. Iza Agresije je ostalo 100.000 mrtvih i oko dva miliona raseljenih. Zemlja je podijeljena na dva entiteta, a u jednom od njih, Republici Srpskoj, predsjednicom će ubrzo postati žena koja će se u historiju upisati kao jedina žena osuđena za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji: Biljana Plavšić.

Rođena 1930. u Tuzli, odrasla u Sarajevu, Plavšić je do početka devedesetih bila poznata kao cijenjena profesorica biologije i dekanesa Prirodno-matematičkog fakulteta. Studirala je u Zagrebu, Londonu, New Yorku i Pragu, a bavila se virologijom biljaka. U javnost je ušla tek s raspadom Jugoslavije. Kada je 1991. ušla u politiku, tvrdila je da je to učinila „da spriječi novi genocid nad Srbima“.

Njene izjave tokom rata bile su otvoreno rasističke i ispunjene biološkim pseudoargumentima o „nekompatibilnosti naroda“. U jednoj od njih kazala je da su „Muslimani genetski deformisani narod koji se ne može reformisati“. Kao potpredsjednica Republike Srpske stajala je uz Radovana Karadžića i Ratka Mladića, aktivno podržavajući politiku etničkog čišćenja.

Godine 2001. Plavšić je, tada sedamdesetjednogodišnjakinja, optužena pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) za zločine protiv čovječnosti. Priznala je krivicu, izjavivši pred sudom: „Prihvatam da su mnoge hiljade nevinih ljudi bile žrtve organizovanog i sistematskog pokušaja da se Muslimani i Hrvati uklone s teritorija koje su Srbi smatrali svojima.“

U istom obraćanju kazala je da će je „saznanje da je odgovorna za toliku ljudsku patnju zauvijek pratiti“. Sud je njeno priznanje vidio kao znak pokajanja i osudio je na 11 godina zatvora. Kaznu je služila u Švedskoj, a puštena je 2009. nakon devet godina zbog „dobrog vladanja“.

No, ubrzo po povratku u Beograd, pokazalo se da je riječ bila o predstavi. U javnim istupima tvrdila je da je Tribunal „nelegalan“ i da su presude političke. Sada, u nedavno objavljenoj knjizi pod naslovom “Madam War Criminal”, autorica Olivera Simić otkriva da Plavšić nikada nije pokazala ni najmanje žaljenje zbog zločina koje je pomogla počiniti.

Biljana Plavšić ušla je u historiju, bila je jedina žena među 161 optuženim pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, i prva žena nakon Nirnberga koju je osudio međunarodni sud. Optužena za genocid i zločine protiv čovječnosti, prihvatila je nagodbu o priznanju krivice. Na njenom političkom nivou jedini koji je osuđen bio je njen nadređeni, predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić.

Knjiga koja donosi stotine sati razgovora s ovom danas devedesetogodišnjakinjom, koja se I dalje ne kaje za počinjene ratne zločine, postavlja zastrašujuće pitanje: kako je profesorica biologije postala lice etnonacionalizma koji je odnio desetine hiljada života? Kritičari ovu studiju opisuju kao „fascinantnu, potresnu i duboko promišljenu“ (Alette Smeulers), dok je Susanne Karstedt naziva djelom koje „raskrinkava složenost odnosa između žene, rata i pravde“. Za Kjella Andersona, to je „intimni susret s moralnim ponorom, ogledalo u kojem i sami moramo prepoznati granice vlastite ljudskosti“.

Knjiga, čija je autorica pravnica i profesorica s australskog univerziteta u Brizbejnu, zasniva se na nizu razgovora sa Plavšić u njenom beogradskom stanu. Simić, i sama porijeklom iz Banje Luke, priznaje da je željela razumjeti motive žene koja je učestvovala u razaranju zemlje u kojoj je odrasla.

„Kako se ponašati kada te ratna zločinka dočekuje na vratima s osmijehom i otvorenim rukama?“, pita se Simić. Devet dana je vodila iscrpne razgovore uz jaku crnu kafu, u malom stanu prepunom uspomena na prošlost. Na zidu je primijetila ručno izrađen krst, poklon generala Zdravka Tolimira, osuđenog na doživotni zatvor zbog Genocida u Srebrenici.

Plavšić, međutim, negira da se u Srebrenici dogodio genocid. Za Tolimira kaže da je bio „divan, tih čovjek“. Simić opisuje atmosferu između njih kao „intimnu, ali jezivu“. U jednom trenutku ostaje da prenoći kod svoje sagovornice: „Spavala sam u malom krevetu koji mi je Plavšić spremila, okružena duhovima prošlosti.“

Olivera Simić je bosanskohercegovačka pravnica, profesorica i spisateljica koja već više od dvije decenije istražuje teme tranzicijske pravde, ratnih zločina i rodne perspektive u postkonfliktnim društvima. Rođena u Banjoj Luci, Simić je tokom rata u Bosni i Hercegovini napustila zemlju i kasnije se školovala u inozemstvu gdje je doktorirala međunarodno pravo i kriminologiju.

Danas živi i radi u Australiji, kao profesorica na Griffith Universityju u Brizbejnu, gdje predaje međunarodno krivično pravo, ljudska prava i studije mira. Njeno akademsko djelovanje usmjereno je na razumijevanje moralnih i društvenih posljedica masovnog nasilja, s posebnim naglaskom na iskustva žena, i žrtava i počiniteljica.

Objavila je brojne naučne članke i knjige, među kojima se izdvajaju “Transitional Justice and Reconciliation: Lessons from the Balkans” i “Silenced Victims: Sexual Violence and Transitional Justice”, koji su postali referentni u oblasti rodne pravde.

Knjigom “Madam War Criminal” Simić je prešla granicu između istraživača i svjedoka, nudeći izuzetno ličan i etički izazovan portret Biljane Plavšić. U njoj spaja pravnu analizu i introspektivni ton, nastojeći razumjeti, ali ne i opravdati, složenu psihologiju žene koja je od ugledne naučnice postala ratna zločinka.

Jedna od intrigantnih teza knjige jeste moguća veza između Plavšićine naučne karijere i njenog biologističkog rasizma. Kao botaničarka, navikla da klasifikuje vrste, ona je, tvrdi Simić, sličnu logiku primjenjivala i na ljude. „Srbi ne mogu živjeti s Muslimanima“, rekla je tokom razgovora, „to je protiv prirode.“

Simić rijetko prekida Plavšić, svjesno prepuštajući joj prostor da se razotkrije kroz vlastite riječi. Tek u analitičkim dijelovima rukopisa autorica pokazuje duboku moralnu distancu, razlažući njen darvinistički pogled na svijet i osjećaj vječne viktimizacije.

Kao jedna od rijetkih žena u vrhu srpskog ratnog rukovodstva, Plavšić je često pokušavala da svoju ulogu prikaže kao sporednu, tvrdeći da je bila „zaslijepljena nacionalnim emocijama“. No dokumenti Tribunala, svjedočenja i snimci pokazuju da je aktivno učestvovala u donošenju ključnih odluka tokom rata.

U jednoj od svojih izjava tokom 1992. kazala je: „Srbi su čist narod, bez mrlje.“ Takve riječi, utemeljene na rasnim stereotipima, postale su oružje propagande koje je pravdalo masovna protjerivanja i ubistva.

Ovo nije prvi put da se Simić bavila Biljanom Plavšić. Njen rad „Biljana Plavšić at the ICTY: A Feminist Analysis of Representations of the Self“, koji je Simić objavila nekoliko godina prije knjige “Madam War Criminal”, predstavlja temelj na kojem je kasnije izraslo njeno istraživanje o jednoj od najkontroverznijih žena u novijoj evropskoj historiji.

Objavljen prije pet godina, ovaj tekst nastao je iz pravno-feminističke perspektive i bavio se pitanjem kako se Biljana Plavšić predstavljala pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, koristeći vlastiti spol i društvenu ulogu u pokušaju da preoblikuje javnu percepciju svoje odgovornosti. Simić detaljno razmatra mehanizme samoreprezentacije, način na koji je Plavšić gradila sliku „žene koja se kaje“, moralne intelektualke uhvaćene u „muškom ratu“, dok je istovremeno izbjegavala suštinsko priznanje zločina.

Autorica ukazuje da je Plavšić tokom procesa svjesno koristila stereotipne rodne narrative, nježnost, majčinstvo, emotivnost, kao oruđe političkog preživljavanja. Pristajući na sporazum o priznanju krivice, ona je, prema Simić, „preuzela kontrolu nad vlastitom pričom“, ali samo da bi je usmjerila u smjeru selektivne istine.

Rad je već tada izazvao pažnju jer je Simić otvorila tabu-temu, žensku krivicu i žensku moć u kontekstu masovnog nasilja. Time je postavila temelje za svoju knjigu “Madam War Criminal” u kojoj teorijske uvide pretvara u lični, introspektivni dokumentarni narativ.

Odnos Olivere Simić prema ratu u Bosni i Hercegovini duboko je ličan, ali istovremeno i izrazito samokritičan i analitičan. Kao Bosanka rođena u Banjoj Luci, odrasla je u multietničkom društvu koje je tokom devedesetih razoreno nasiljem i nacionalizmom. Rat je, prema njenim vlastitim riječima, bio „lom koji me natjerao da preispitam sve, identitet, pripadnost, pravdu i ljudskost“.

Iako je porijeklom Srpkinja, Simić u svojim radovima otvoreno kritikuje politiku i ideologiju koje su dovele do genocida, zločina i raspada društva, naglašavajući da etnička pripadnost ne može biti izgovor za moralnu šutnju.

U svojim tekstovima često piše o „kolektivnoj krivici“ i „zaboravu kao nastavku nasilja“, upozoravajući da istinska pomirenja nema bez priznavanja činjenica i empatije prema žrtvama. Ne bježi ni od teških pitanja o ulozi običnih ljudi u ratu, pa ni o sopstvenom naslijeđu, svjesna da potječe iz istog kulturnog okvira iz kojeg su proizašli i počinitelji. Taj unutrašnji sukob postaje važan dio njenog akademskog i ličnog identiteta.

Kroz projekte tranzicijske pravde, Simić zagovara kritičko suočavanje s prošlošću i prekid nacionalnih mitologija koje perpetuiraju podjele. Rat u Bosni vidi kao tragediju svih naroda, ali i kao ogledalo evropske i međunarodne nemoći da spriječe genocid. Njeno pisanje o Biljani Plavšić dio je te šire misije: pokušaj da se razumije kako obrazovana, civilizirana osoba može učestvovati u monstruoznom sistemu, te da se time razbije iluzija da zlo dolazi samo „izvana“. U tom smislu, njen odnos prema ratu nije samo akademski, on je egzistencijalni i etički, oblikovan potrebom da Bosna ne ostane prostor neizgovorene krivice.

Danas, u 95. godini, Biljana Plavšić i dalje živi u Beogradu. Ne pojavljuje se u javnosti, ali prema riječima Oliverе Simić, ostala je nepromijenjena: „Njen osjećaj vlastite žrtve nikada nije nestao. Plavšić je nepokajana počiniteljica koja nikada nije promijenila svoja uvjerenja.“ Kao i mnogi drugi osuđeni ratni zločinci, i ona danas u Srbiji ima status svojevrsne „mučenice“, osobe koja je „platila cijenu za srpski narod“. Takva percepcija govori više o društvu koje ju je proizvelo nego o njoj samoj.

IZVOR: Sunday Independent, bosna.hr, arhiv