U središtu Lutherove kritike bila je praksa prodaje indulgencija: oprosta za grijehe koje su vjernici mogli kupiti. Luther je držao da takav „trg“ sa spasenjem potkopava samo srce kršćanske vjere, iskreno pokajanje i Božju milost. U teološkom jeziku njegovih teza, poruka je bila jasna: istinsko pokajanje nije ni taksa ni formular, nego unutarnji preobražaj, stvar savjesti i vjere

U ranu jesen 1517. godine, na skromnim vratima crkve u Wittenbergu, Martin Luther, njemački teolog i augustinski svećenik, prikovao je papir na kojem je isoisao 95 teza koje će odjeknuti cijelim kontinentom. Datum je bio 31. oktobar, a čin je postao simbolički početak protestantske reformacije.

U središtu Lutherove kritike bila je praksa prodaje indulgencija: oprosta za grijehe koje su vjernici mogli kupiti. Luther je držao da takav „trg“ sa spasenjem potkopava samo srce kršćanske vjere, iskreno pokajanje i Božju milost. U teološkom jeziku njegovih teza, poruka je bila jasna: istinsko pokajanje nije ni taksa ni formular, nego unutarnji preobražaj, stvar savjesti i vjere.

Da je vrijeme bilo zrelo za promjenu, pokazala je i nova tehnologija: štamparska presa. Tek nekoliko dana nakon što su se teze pojavile na vratima, štampane verzije preplavile su njemačke zemlje i obližnje univerzitetske gradove. Rasprava se raspirila, teološki i društveni potresi su uslijedili, a Rim je odgovorio najtežom mjerom: ekskomunikacijom. Ali val započet 31. oktobra više se nije mogao zaustaviti.

Martin Luther rođen je 10. novembra 1483. u Eislebenu, u Saksoniji, u skromnoj, pobožnoj porodici. Otac Hans bio je rudar i topioničar; ambicija da sin postane pravnik vodila je mladića na studij prava. Sudbina je, međutim, presjekla drukčije: uhvaćen u strašnoj oluji, Luther se zavjetovao sv. Ani da će se zamonašiti ako preživi. Obećanje je održao, 1505. pristupa augustincima, a 1507. je zaređen. Kao predstavnik reda 1511. putuje u Rim, gdje ga pogađa razdor između crkvenog učenja i raskalašene prakse dijela klera.

U Wittenbergu 1512. postaje doktor teologije i profesor biblijskih studija. U predavanjima i komentarima, naročito nad Poslanicama svetog Pavla, sve jasnije ističe tri ideje koje će obilježiti reformaciju: opravdanje vjerom i milošću Božjom, vrhovni autoritet Svetog pisma nad crkvenim tradicijama i neposredan odnos čovjeka s Bogom, bez nužnog posredništva svećenstva. U tom okviru, indulgensije nisu tek zloupotreba, one su sistemska pogreška.

„U krivu su oni propovjednici oprosta koji tvrde da papinski oprost automatski oslobađa kazne“, naglašava Luther. „Svaki istinski kršćanin može primiti potpuni oprost kazne i grijeha bez oprostnica.“ Uz to, vjernike valja podučiti da je dar siromašnima djelo veće vrijednosti od kupovine oprosta. Poput mnogih koji su prethodili i najavili promjenu (Wycliffe u Engleskoj, Hus u Češkoj), Luther poziva na povratak Pismu i na moralnu obnovu Crkve.

Rim odgovara bulom koja osuđuje učenja i naređuje spaljivanje spisa. Luther uzvraća spisom „Protiv Antikristove bule“, javno spaljuje bulu i kanonsko pravo, a 1521. biva izopćen. Na Dijeti u Wormsu iste godine odbija da se odrekne svojih stavova, te se sklanja pod zaštitu izbornog kneza Fridrika Mudrog u utvrdu Wartburg. Tamo, za svega jedanaest sedmica, prevodi Novi zavjet na njemački, čin koji će običnog vjernika približiti Pismu kao nikada prije.

Reformacija nije bila samo teološka; bila je i politička. Njemački kneževi, umorni od rimskog upliva i crkvenih poreza, vide priliku da preuzmu crkvena dobra i upravu nad biskupijama. Luther, koji je u početku naivno vjerovao u „unutrašnji“ preobražaj klera, zatiče se u vihoru interesa većih od svojih. U praksi se ukidaju celibat, mise za umrle, obavezna ispovijed, hodočašća i oprosti; liturgija se pojednostavljuje, a pričest se daje pod objema prilikama. Luther se i sam ženi, naglašavajući poziv na bračnu i porodičnu obnovu duhovnog života.

No, reformacija nosi i teške stranputice. Seljački rat 1524/1525. godine, pobuna potlačenih protiv feudalne presije, mnogi su vidjeli kao „plod“ Lutherove propovijedi o slobodi. U početku im sklon, Luther se preokreće kad sazna za zločine pobunjenika, pozivajući knezove da pobunu uguše. Njegove oštre riječi o „bodu, tuči i davi“ prate ga kao mrlja koja je mnoge razočarala i otvorila pitanje granica njegovog radikalizma i suosjećanja.

Na zasjedanju u Speyeru 1526. protestantski knezovi dobijaju širom otvorena vrata da organiziraju crkveni život kako žele. Tri godine kasnije stvari se preokreću; car Karlo V. traži povlačenje novog nauka. U aprilu 1529. slijedi čuvena „Protestacija“, formalna izjava da se ne pristaje na dekrete protivne Božjoj riječi i savjesti. Odatle i naziv „protestanti“. Kako se reformacijski pokret grana, Lutherovi sljedbenici dobit će svoje ime: luterani. Istovremeno, druge struje, Calvin u Ženevi, Knox u Škotskoj, razvijaju vlastite naglaske: predestinaciju, crkvenu disciplinu, prezbiterijalno uređenje. U sve širim krugovima Evrope stvara se novo crkveno i društveno tkanje, nerijetko isprepleteno sukobima.

Luther nije bio bez mana, niti je bio sveci. Nije trpio vjerske suparnike, a oštar ton često je prelazio u netrpeljivost. Ali njegov ključni doprinos ostaje: insistiranje da je vjera živi odnos s Bogom, da je Pismo mjerodavno, da se milost ne prodaje. Njegov prevod Biblije oblikovao je njemački jezik i kulturu; njegov naglasak na savjesti pojedinca stvorio je energiju koja će, s vremenom, potaknuti i ideje o slobodi mišljenja i odgovornosti vlasti.

Martin Luther umro je 18. februara 1546. u Eislebenu, gradu u kojem je rođen. Njegovo naslijeđe živi u milionima protestanata širom svijeta i u svakoj godišnjici 31. oktobra, koja podsjeća da je jedna smiona objava na crkvenim vratima, potaknuta savješću i vjerom, promijenila historiju.