Na Bliskom Istoku, lubenica je poprimila dodatno značenje otpora. Nakon rata 1967. godine, izraelske vlasti zabranile su Palestincima prikazivanje nacionalnih simbola, uključujući i zastavu. Kao odgovor, Palestinci su počeli koristiti lubenicu – s njenim crvenim mesom, zelenom korom, bijelim slojem i crnim sjemenkama – kao zamjenu za zastavu

Lubenica – apsolutna kraljica ljetnih trpeza – mnogo je više od osvježavajućeg voća. Ona je simbol strasti, političke borbe i duboke povezanosti s kolektivnim sjećanjem. Svake godine, kada nakon duge iščekivanosti razbijemo njenu tvrdu, zelenu koru i otkrijemo crvenu unutrašnjost, počinje ritual koji budi sva čula.

Prva čula koja osjete njenu moć su oči, zatečene intenzitetom crvene boje mesa. Slijedi dodir jezika, šokiran njenom hladnoćom i vlagom, kako su to opisivali stari liječnici. I naravno, ruke, koje neizbježno osjećaju ljepljivost soka dok curi među prstima. Okus izaziva slavlje, a najzad lubenica zauzima mjesto u našem nevidljivom želucu – sjećanju. Tu postaje naša ljetna „Proustova madlenica“, vraćajući nas u trenutke provedene na plaži, pored bazena ili na verandi. I potvrđuje ono što već znamo: stiglo je ljeto.

Sve to, i mnogo više, nalazi se u fotografiji „The First Cut (after Robert Spear Dunning)“ iz 2009. godine, rad australske umjetnice Robyn Stacey, dio njene serije Empire Line. Nije slučajno što je lubenica središnji motiv: ovo voće je neizostavno u mrtvim prirodama koje slave ljeto. Ali za razliku od suzdržanosti u Staceynoj fotografiji, istorijska umjetnička djela s lubenicom uvijek su zračila neskrivenom senzualnošću.

Tako je u djelu „Still Life of Fruit, Honeycomb and Knives“ (1867) slikara Roberta Speara Dunninga prikazan trenutak nakon prvog reza, kada želja prevlada pristojnost, a lubenica se jede direktno, bez reda i mjere. Dok su ostali plodovi uredno narezani, lubenica djeluje kao personifikacija svega što je u hrani neodoljivo i nekontrolisano.

Sličan efekat postiže i djelo Luisa Egidia Meléndeza iz 1779. godine: „Mrtva priroda s lubenicom, acerola trešnjama, sirom, hljebom i vinom“. U poređenju s tim suhim i konzervativnim namirnicama, lubenica dominira platnom, s kapima koje kao da će svakog trenutka procuriti iz slike.

Kroz stoljeća, umjetničke reprezentacije lubenice služile su i kao vrijedan izvor za botaničke studije. Naučnici poput Susanne Renner, Harryja Parisa i Julesa Janicka analizirali su stotine prikaza lubenice – od grobnice Tutankamona, preko srednjovjekovnih rukopisa Tacuinum Sanitatis, do renesansnih mrtvih priroda – prateći promjene u obliku, boji i vjerovatno ukusu. Već pogled na djelo „Still Life with Fruit“ (1641) Alberta Eckhouta pokazuje koliko su današnje lubenice produkt stoljetne simbioze između prirode i čovjeka.

Zahvaljujući poboljšanoj teksturi i posebno boji mesa, lubenica je postala neodoljiv motiv umjetnicima od 17. stoljeća do danas. Film „The Taste of Watermelon“ (2005) taj osjećaj koristi kao metaforu: usred velike suše, likovi utažuju žeđ – ali i druge tjelesne potrebe – upravo lubenicom.

Osim svoje senzualne simbolike, lubenicu se u umjetnosti koristilo i kao politički alat, kroz boje, oblike, pa čak i društvene stereotipe.

U Sjedinjenim Državama, tokom 19. stoljeća, lubenica je postala način stigmatizacije Afroamerikanaca. Nakon emancipacije robova, mnogi su se preživljavali uzgojem i prodajom hrane, naročito lubenice. Ubrzo su ih rasističke karikature počele prikazivati isključivo kroz ovaj motiv – kao lijene i pohlepne. Tadašnja oglašivačka industrija obilato je koristila ove stereotipe u reklamama, razglednicama i plakatima, uključujući i pozorišne afiše poput onog iz kolekcije Library of Congress (oko 1900).

Ni rani filmovi nisu bili imuni na ovaj trend. Naslovi poput „A Watermelon Feast“ (1896) Williama Kennedyja Dicksona i „Watermelon Contest“ (1896) Jamesa H. Whitea perpetuirali su klišee o Afroamerikancima kao oduševljenim konzumentima lubenica.

S druge strane, lubenica je u nekim kontekstima postala simbol otpora i ponosa. U Meksiku, umjetnici su je često povezivali s bojama zastave – zelenom, bijelom i crvenom – slaveći nacionalni identitet. Rufino Tamayo ju je intenzivno koristio u svom radu od 1960-ih, dok je Frida Kahlo, nedjelju dana prije smrti, urezala riječi „Viva la vida“ na krišku lubenice u svom posljednjem djelu, ostavljajući time životni i umjetnički testament.

Na Bliskom Istoku, lubenica je poprimila dodatno značenje otpora. Nakon rata 1967. godine, izraelske vlasti zabranile su Palestincima prikazivanje nacionalnih simbola, uključujući i zastavu. Kao odgovor, Palestinci su počeli koristiti lubenicu – s njenim crvenim mesom, zelenom korom, bijelim slojem i crnim sjemenkama – kao zamjenu za zastavu. Ova simbolika i danas živi kroz umjetnost, poput rada „This Is Not A Watermelon“ (2024) Khaleda Houranija ili ilustracije „Watermelon Resistance“ (2021) Sarah Hatahet.

Unatoč političkom teretu i snažnoj simbolici, lubenica zadržava svoje estetske čari u savremenoj umjetnosti. Njen hipnotički kontrast boja, gotovo savršena geometrija i asocijacije na ljeto i požudu i dalje inspirišu umjetnike. Turski umjetnik Şakir Gökçebağ u svom radu Cuttemporary (2007) lubenicu prikazuje u kaleidoskopskim oblicima, stvarajući vizualnu simfoniju koja produžava ljeto – makar i u mašti.

Konačno, lubenica nas podsjeća da, za razliku od ljetnih romansi, sigurno dolazi ponovno. I kada zagrizemo posljednju krišku ljeta, utješit će nas pomisao: ona se vraća.

IZVOR: El Pais